I dok je formalno bila upisana u žive, bila je vrlo aktivna u svijetu, a kamoli sad kad je postala legenda. Još je uvijek, na baš svim poljima, pogotovo tamo gdje ne bi trebala biti, jer očito nitko nema pojma što se događa, ali na nju se može uvijek računati. Uvijek se je moglo. Pitajte to koga god hoćete, kad god se imao zavrtjeti bilo kakav projekt, a niste imali koga da to iznese u javnost, e to je taj tip, takvu zovite.
Ne treba tu ništa puno objašnjavat, takvima je to u prirodi, ona misli da ona brzo shvaća, da njoj ne treba puno da shvati, da je jako pametna, razumijete, zato je korisna. I ne zna kad se treba povući, pa ne odustaje do zadnjega daha. Znate po onoj, nisam ja čovjek koji lako mijenja zastave, kako vjetar puše da promijeni smjer, ja držim do zadane riječi, po pionirskoj zakletvi danoj još u sedamdesetima kad se znalo tko je tko, a ne ovo sad, sve se izmiješalo. Riječju koristan idiot, koji to ne zna, ni prvo ni drugo. Njima su idioti svi drugi. I to vam je ta razlika, pametan čovjek zna, pa se skloni, a čovjek od riječi nije taj koji će pobjeći. A ona je od riječi, i od imena. Sigurna ko dan. Ili njegov nagovještaj.
Da nije bilo nje, ja ne bi znala kako stoje stvari u svijetu u koji sam došla, jer znate, ima dosta tih različitih svjetova, a ovaj je više sekta bio nego svet.
Ona sama nije nikad znala na koliko razina radi, na koliko tih nivoa, različitih platformi i katova, jer uvijek imate gornji dom i donji dom, samo što ne znate na kojem ste vi. Uvijek mislite, odnosno, prije povjerujete i radije biste se družili s onima koji će vam reći da ste na boljemu, pa vam tako i bude, raj i pakao su stanje svijesti koju sami stvorimo, a ne geografija ili geomantija, sjever ili jug.
I naravno, što se krećete u više tih krugova, to ste uvjereniji da sami možete i birati, dočim su oni ti koji su izabrali vas, jer ste koliko toliko protočna. I ne govorim vam sad o onim mističnim prelazima opisanima u lirskim pjesmama zlatnog doba klasične književnosti, tipa duga je most koji spaja tri ili čak četiri elementa, nebo, zemlju, svjetlo i kapi, a zora sestra noći i dana, ili majka, a suton joj je brat, sumrak koji živi na suprotnom kraju neba i nikad se ne vide, pa po tome ne mogu bit ljubavnici, ali rodbina koju se je rastavilo da se više ne sastave, to da. Bog glasnik sa krilatim sandalama i putničkom palicom, naravno, da, onaj koji mijenja oblik i može biti sad muško sad žensko pa tko što voli.
Bila je prilično androgina izgleda, mislim da je to namjerno, po posljednjoj modi, koja se ne mijenja, ali takav bude dojam. Kratke kose i potpuno ravna, ni struka ni bokova, samo ti dugi prsti i velika uha i usta koja će potvrditi sve što kaže onaj koji ostavlja dojam da vodi glavnu riječ u sobi, ali na način da mu kontrira:
- Neee, ma neee, to tako... - a onda ponovi od riječi do riječi to što je on rekao, samo malo nježnija intonacija, i grupa, gomila, masa, prihvati ili njega ili protivnika, to je ta igra. koju se čini da vodite, vi da ste odlučili samostalno, odabrali kad vam se već dalo izbora, mekše ili mekano isto jaje od kojeg vam je muka već toliko puta bila.
Tako da je, kad sam trebala biti uvedena u to društvo, ona sama, ne znajući da sam to ja, govorila protiv mene same, ono što je čula od suprotnoga tabora koji je u stvari samo imao ispitati tržište, razumijete?
- Od čega je napravljena, koji vrag je k nama šalje. Nu upali Zoru da nam malo osvijetli.
Možda zato običan svijet preda na spomen iluminata. Zlo, zlo je to, veliko. A djeca im se boje mraka. Tako je to u prirodi, dok se svijet ne preokrene na sumrak. A njima sve isto. Ako vrijeme stoji, a podloga se kreće. Suton ili zora, sve isto, s koje je strane dan, a sa koje mrak.
