Koliko god da ima tih verzija popularnih bajki, toliko ima i nastavaka i prilagodbi.
'I tako su živjeli sretno do kraja života', na nekom dalekom mjestu u nekom velebnom dvorcu sami ili sa sve nekim finim ljudima, ne pije više vodu jer svi znamo da su sva mjesta na svijetu ista a velike kuće uglavnom hladne i prazne, van sezone. U sezoni imate posla oko čišćenja i spremanja za nepoznatim ljudima koji misle da će proživjet svoju bajku u ta tri do sedam dana plaćenog polu ili punog pansiona, ali na kraju samo naštimavaju činjenice i usklađuju priče ne bi li ostala makar kakva anegdota koju će prepričavat unucima ako ih posjete u stacionaru u koji će ih rođena djeca smjestiti, ako se sjete, kad ostare, da njima ostave svoje teško stečeno imanje.
Kraj života, dakle, ne postoji. To je nešto što će se možda dogoditi nekim drugim ljudima, a mi ćemo proslaviti nakon odglumljene tuge svoju pobjedu, jer trajali smo duže, naša je ambalaža bila kvalitetnija, ili zaštitni pokrov, skupa s odabranim ritualima koji održavaju privid duha, neka se nađe za svaki slučaj, iako ga nitko u stvari nije vidio kao takvog. Ni duha samoga, a niti taj slučaj. Slučajnosti ne postoje. Sve igre su namještene. Pobjednika nema.
Ili baš suprotno, svi smo mi pobjednici, i svi mi prolazimo ovaj test koji se čini teškim samo zato što smo prepažljivo slušali tuđe priče i osobna iskustva s kojima smo se nastojali uskladiti da ne bismo odskakali od standarda, umjesto da smo prosto gledali svoja posla. Tko zna, da slučajno jesmo, bi li iza nas ostala kakva priča koju bi vrijedilo ponavljati. Ovako, svi smo mi Pepeljuga.
Ova verzija započinje uobičajeno:
Bila jednom jedna djevojka koja nije imala majku.
Dobra je žena umirući pri porodu, zadnjim dahom izmolila babicu da bude kuma njezinoj bebi. Neka joj usmjerava korake i uvijek joj bude u pomoći. Pošto kuma nije imala svoje djece a niti želje da ih pravi, a voljela je jako mladu majku koja joj je umrla na rukama, to je djevojčicu prigrlila kao da joj je rođena, iako nije imala uvjete da je i posvoji. Otac je imao svoje prohtjeve, te mu je našla zamjensku ženu koja je i sama bila udovica i samohrana majka, te su se složili da će to biti najbolji izbor i za njega i njegovo dijete, jer neće morati tražiti društvo van svoga doma.
Kako su djeca rasla, tako je sve više rasla i razlika, u načinu na koji ih je majka odnosno maćeha nosila i kako je otac odnosno očuh to sve podnosio.
Očevi ne prave toliko razlike između svoje i tuđe djece, kao majke koje su ih ipak pod srcem nosile skoro i godinu dana. Odraslim su muškarcima čak i draža tuđa djeca jer ih vide samo kad su u svojim najboljim izdanjima, vlastito dijete i slini i plače i zna bit tvrdoglavo poput magareta, onda kad nije slatko. A tuđa su tako baždarena, da su pred strancima oprezna što se može tumačiti kao fin odgoj, ili sramežljivost koja koketira sa slatkoćom.
A njegova mala je pred svima bila fina. Nije sirota curica ni mogla biti drugačija kad nije imala nikoga svoga. Maćeha je bez puno grižnje savjesti proglasila malu kao licemjernu i prijetvornu; budući da one žive u kući zajedno, zna kakva je uistinu, u dušu bi je znala, kad bi dušu imala.
Malena ili stara, to je ostalo nedorečeno.
Ne treba ni ovdje apriori mrziti maćehu ni kriviti nju za stanje duha djevojaka. Dobra je kuma izabrala dobro, uvjeti su bili baš onakvi kakvi su trebali bit da bi se odmotala prava priroda svakoga od sudionika u radnji. Tako da je otac morao bit odsutan, majka morala bit umrtvljena, sestre i braća su morali bit uspavani, a Pepeljuga jedina sposobna raditi kućne i vrtne poslove, da bi se moglo vidjeti hoće li uopće.
Znate onu poznatu priču o talentima zakopanima duboko u zemlji? E pa to. Blago je u vinogradu, pa da vidimo tko će uzet lopatu. A kad raskopa zemlju i ne nađe ništa, hoće li biti dovoljno strpljiv da pričeka bez ljutnje pouku koja mu se ima otvoriti, i samostalno hoće li izvući kakav zgodan zaključak. Čak ako loza i ne rodi iste te godine.
Pepeljuga je bila marljiva. Napravila je sve što se od nje tražilo čak i više. Kako je jedan posao završavala ugledala bi da posla ima još i nikad nije zbog tog očajavala a kamoli da bi se kome požalila kako mora sve sama dok sestre i braća ljenčare. Što bi oni bili njena briga. A kad je već spremila hranu za ptice i mačke, zbog čega ne bi odnijela na isti način i ljudima koji spavaju u sobi ispod njene. Ispod njene, Pepeljuga je imala prostor na tavanu, i krovni prozor, a taj je imao najbolji pogled.
Pogled prema noćnom nebu sa svim svojim zvjezdicama, a ne prema gradu kako ste vi mislili, iako se često kroza nj čulo pijano pjevanje kraj njihova dvorišta, nikada ju nije zanimalo tko to zavija ili zbog koga dolazi.
Jednog je jutra, kad je ustala da započne sa svojom uobičajenom rutinom, u vrtu kraj ograde, vidjela prilično veliku cipelu od skupe kože i sa zakovicama od nekog plemenitog metala kako se to tada nosilo, bez obzira na to što nisu imale ništa držati, nego onako za ukras. Neka sjaji! Nije bila naročito impresionirana, ali je svejedno uzela tu cipelu smatrajući je nekakvim znakom, nečega ne zna se čega, i spremila je u ostavu u kojoj je i inače držala stvari kojima nije znala namjenu, pa dok im ne nađe smisao. Nek stoji!
Ona to nije mogla znati, ali po gradu se uskoro raširila priča da je princ!, koji je i inače imao običaj da noću luta po gradu tražeći djevojku koja bi mu se svidjela, ne zamarajući se time bi li se on sam mogao svidjeti njoj, izgubio cipelu dok je bježao od jedne, zacijelo fatalne, jer je u ovoj igri očito on taj koji je Pepelton, obrnuto od Pepeljuge iz bajke.
U izvornoj bajci djevojka je imala staklenu cipelicu, dakle prozirnu i fragilnu, kakva joj je zacijelo bila i narav, kad ju je onako plahu oborio s nogu nakon samo jednog valcera.
Ova verzija priče se vrti oko skupocjene kože koja je oderana s neke rijetke zvijeri, inače, čemu panika oko te izgubljene jedne, pogotovo što se osim prinčeva, ne spominju druga imena.
Da ne bi ispao dandi, dandelion, slinjo kojem je više do cipele nego do života, izmislio je tu djevojku koja mu je, onako sva vražja kako se očekuje da bude po posljednjoj modi tog vremena, uzela tu jednu cipelu da bi mogla uza se uvijek imati dio njega. I to onaj koji će se uvijek k njoj vraćati. Ili ju tražiti, svoj par. Što će lijeva bez desne?!
Dalje sve ide kao u izvornoj bajci: princ traži djevojku, odnosno njegovi podanici, noseći tu jednu cipelu da bi joj našli par koji se slaže na zrcalni način. Dakle ne dvije lijeve, nego desnu za lijevu. Ili obratno. A sve su majke, djevojke, udovice i rastavljene, naravno, požurile da se uključe u igru. I opet je bilo svega, i izrada po mjeri i krađa i podvala, jedino nije bilo namjernog sakaćenja jer nisu bile one te koje trebaju pristajati na fizičkoj razini, nego se testira baš njihovo poštenje, budući da noga koja bi pristajala nije njihov posjed.
Svita bogataša je tako banula i u kuću u kojoj su živjele naše junakinje, i maćeha je počela vaditi sve muške cipele koje je u kući čuvala, i svog oca i pokojnog muža i ovog za kojeg se sad zadnji put udala, ali nije pogodila tu crnu oniks sjajnu kožu sa nitnama, i uskoro je imala samo ormar koji je ponovo trebalo napuniti stvarima koje nitko ne koristi.
- Pa zašto to ne podijelite beskućnicima, oni su svi bosonogi.
Pretvarala se da ne čuje, iako je čula. Nikad ne znaš šta može trebat, mislila je, dok je zaključavala taj ormar.
Eto, tako je naša Pepeljuga doznala da je cipela koju je u svom vrtu našla vjerojatno ta za kojom je potraga, ali nije nikome govorila ništa.
Princ koji gubi cipele, i nije neki ulov. Ali mladić koji je bio u njenoj kući, baš je to za nju pomislio:
"Kako skrbna i praktična djevojka. A uopće nije sračunata, inače bi rekla, prodajte ili zamijenite za nešto korisnoga."
I sva se svita složila s njegovim opažanjem. Tako je počeo lov na Pepeljugu. Kako je priča odmicala, tako se povećavao i broj prosaca, i ni jedan nije radio kontra drugoga, svi su radili zajedno. Dogovorili su se unaprijed da koga god ona sama odabere, ima je dijeliti s ovima koji su mu prepustili prvenstvo. A svi su se nadali da će sama odabrati baš princa, jer nije mala stvar biti prijatelj s princem i princezom. Puno bolje nego s postolarem ili pekarom ma kako da svi zadovoljni bili i s pekaricom i pekarskim proizvodom.
Cura je dobro naslutila nevolju i kako nije mogla drugo, strpljivo je šutjela i čekala nekakvo rješenje.
Uskoro su miševi, nanjušivši dobar komad kože koji se da sažvakati, izvukli traženu cipelu iz ostave, i uskoro ju je maćeha pronašla:
- Što to može značit kad miševi progrizu cipelu? - pitala je susjede na kavi nakon mise - Je li to neki loš znak, ili ipak dobra kob?
Tako su krenule priče. Čija je. Kolika je. Koje boje. Sve to nešto znači i sve se računa. U kojem je smjeru bila okrenuta, jesu li grizli više po prstima ili po đonu. Koliko je miševa bilo i koje su oni bili veličine i boje. Ako ih nije vidjela može li se prema veličini ugriza to ikako znati. Sve to treba pregledat, tako da su uzele cipelu i odnijele je, zajednički, poznatom astrologu koji se u te stvari razumije i koji i inače dobro predviđa buduće događaje na osnovi sitnica koje obični svijet ne vidi. Čovjek je rekao da bi bilo čudo da je cipela pojela miša, a ne obratno, jer miševima je u prirodi da glođu sve živo, dok cipele služe samo za ukras, bar taj tip cipele:
- Vidite da je to neka skupa, samo za gledanje i izazivanje ljubomore, i koža i te srebrene kopčice koje ničemu ne služe.
Tako su povezale tu cipelu s princem.
Dakle, princ spava s nekom od njezinih djevojaka. A iznenađenje na licu stare gospođe je bilo dovoljna potvrda, da ta cipela nije podmetnuta uz njezino znanje.
Što se princa ticalo, njemu se sve dobro poklopilo. Djevojka na koju je bacio oko, je ispala stvarna nalaznica izgubljene cipele, i rodbina i prijatelji su već počeli pripremati svadbu, jedino Pepeljugi to nikako nije pasalo.
I sad dolazi na red kuma.
Ona je vidjela da se ista takva priča odvijala u životu djevojčine majke koja je umrla na porodu. I čuvši djevojčine tužne jecaje, shvatila da i ona sama to nekako zna, i nikako ne želi da i nju zapadne isti takav kratak kraj. Pa makar do svog dužeg kraja samo okopavala gredice i pozdravljala izlazeće sunce tren prije nego opet pogne glavu pred težinom dnevnih zadataka. Željela je živjeti u svom miru, više od ičega. Željela je živjeti.
Kuma joj je dala da obuče njenu haljinu kaluđerice i da stavi velove na ćelavo tjeme, a to je bilo ključno, ošišati kosu za slučaj da joj netko strgne pokrivalo za glavu u očekivanju razotkrivanja prevare, i djevojka se nije bunila. Nije to doživjela kao sramotnu žrtvu, ali nekako kao žrtvu ipak je. Davanje nečeg u zamjenu za nešto drugo. Tako to uvijek ide sa pretvorbama, morate se nečega odreći da bi bilo mjesta za nešto novo.
Ne kao krvna žrtva, ta je prirodna, i samo za prelaženje značajnih pragova. Iz djevojaštva u ženskost. U majčinstvo. I na koncu stvarno umiranje.
Ova je pretvorba tražila svjesnu odluku. Kao kad se stablo podrezuje, da bi moglo uroditi boljim, bogatijim plodom.
I nije se pokajala. Jer nije pogriješila.
Sve što ju je u novom životu dočekalo, bilo je jednako i smjerno i odlučno.
