Legenda je išla ovako:
Dobri je kralj imao kći jedinicu, a bolji je imao dvojicu sinova. Pošto među ljudima uvijek vlada to rivalstvo, da budu jedan veći od drugoga ne mareći o tome kako će izgledati u božjim očima, to su se gledali uspentrati najprije na prste vlastitih stopala, pa na koloture, pa na štake pa je nekome palo na pamet da bi mogle poslužiti i ljestve u tu svrhu, kakve skele poput onih građevinskih, a onda su počeli zidat kuće, na jedan kat, drugi, treći i tako bi to išlo možda i nebu pod oblake da ih nije obojicu zezla gravitacija.
Na koncu se jedan popeo na prirodni brežuljak, a drugi nije imao druge nego zaposjesti susjedni i još na vrhu dići crkvu s tornjićem koji je imao biti i zvonik i puškarnica, dva u jednom.
Nebitno je sad to sa planinama, čija je bila čija, i na kojoj je bila viša kula bjelokosna, jer je princeza, koja u svim tradicijama, a ne samo u našoj, biva skrivena u baš takvoj bjelokosnoj dok je ne spasi neki od vitezova od kojih je i pobjegla, završila onako kako je i započela, tragično.
Narod je na nagovor lokalnog mudraca počeo širiti tu priču da princezi dolazi jedan od dvojice braće da je snubi i da će to biti kraj natjecateljskih neprijateljstava između ta dva kraljevstva koja su svima zagorčavala živote.
Ljudi bi htjeli da se i njih malo primijeti, makar na pet minuta, a više, ruku na srce nitko normalan ne bi niti izdržao. Zato nas je majka priroda i posijala tako gusto jedne uz druge, da se ne bi isticali između toliko jednakih, a opet da svaki bude pomalo na svoju ruku i poseban. Nijanse su to što čini sliku veselijom, i vrijednom gledanja. Ne znam da ima i jedno oko koje bi baš tražilo i zahtijevalo da ga se ubode, ikakvim detaljem. Na dulje vremena. Prinijeti pažnji, ako te što muči, a onda neka se samo dalje odmotava. Neka mu netko drugi traži svrhu, ako mu je baš žuljevito. Odatle mislim da je i došla ona narodna izreka, muko moja prijeđi na drugoga.
Zato i jest bilo zgodno to sa ta dva sina, mogao je svaki od njih u bilo kojem trenutku reći da on nije, i svi bi nakon što bi prošla opasnost od novih ratnih stradanja, opet bili na svom mjestu slobodni ko ptice do sljedećeg momenta. I nitko ne bi imao ništa protiv toga. Princeza sama ne bi morala ništa znat o tome, ratovi su ionako isključivo muška posla. Muška, i osobitih žena koje bi ovi htjeli upetljati a one se ne bi protivile misleći da time potvrđuju žensku premoć, i jačaju oslabjele duhove dokazujući koliko im vrijede. I jednima i drugima. Muškima jer za stvarno bi bez žena bili propalice, a ženskima baš tim dokazima da su u svemu bolje, inače ih se ne bi ni sjetili.
Zla je narav, ipak, prevladala, krv nije voda, naime, dosta je gušća, a djeca su predugo živjela u okruženju krajnje takmičarskom da se i njih ne bi zahvatilo. To su dva brata, i bez dogovora sa starijima ili međusobno, prihvatila izazov, i započeli koji će kojega prije, bratoubilački rat iz sjene. Znači ne kukama i motikama direktno jedan na drugoga da se narod proveseli i da sami u najkraćem vremenskom roku vide tko je od koga jači veći i hrabriji, nego velim opet iz sjene, preko uhoda špijuna i produženih ruku kojih nije nedostajalo ni na jednom od brežuljaka, kako u tvrđavi dobroga kralja tako i u ovoj još boljega. A starci nisu imali ništa protiv, dapače. Ratovi se takvom tipu ljudi uvijek isplate, dobili, izgubili, svejedno. I jedni se i drugi na neko vrijeme moraju negdje šćućuriti da bi stigli izbrojiti gubitke i dobitke te polizati rane.
Očekivalo se od malih ljudi da kako su i zakuhali tako i pokusaju, te su oni opet na nagovor onog istog mudraca, skupili pod princezinim prozorom sa glasnim zahtjevima neka se već jednom odluči i neka kaže glasno kojega je odabrala, a ako se i predomisli preko noći neće joj nitko uzet za zlo, neka ih svih troje na smjene ili kako god, kraljevski je porod ionako kraljevski porod a oni će se lako prilagodit na novo stanje stvari i prigrliti novu modu kako god je običan narod uvijek prihvaćao sve što bi mu palo odozgora.
Ona naravno nije imala pojam o čemu se govori, ali ionako je nitko ne bi poslušao, te je opet onaj mudrac izabrao starijega koji je i nasljednik očeva imanja, pa kad bi se zbrojilo s imanjem njenog oca kojem je jedinica, neprijateljstvima bi napokon došao kraj, a zemlja bi bila ujedinjena i trgovina bi se mogla odvijati slobodnije.
Pustili su glas da je cura sama rekla, i još ga pojačali navodima da je to pravi ženski način i znak ženske premoći nad muškima, i da se i druge cure trebaju na nju ugledati i kazati već jednom tko vlada svijetom a tko je gazda u kući i žene su povikale s radosnim oduševljenjem i olakšanjem što je napokon netko našao tko je na njihovoj strani bori se za njihova prava i samostalnost i netko tko ih razumije. Stvar bi bila riješena dobro kad bi se znalo kamo taj put vodi, ali pošto smo na duge staze ionako svi u grobu, nitko nije previše mario za taj kraj.
Uobičajene svakodnevne peripetije s njihovim raspletima ćemo sada preskočiti, pa idemo odmah u odaje onog mlađeg brata koji je ostao na suho. U normalnim okolnostima on bi bio taj koji bi otišao od kuće, ili u mornare ili u ratnike, i vrtio se pobjednički s bilokakvim plijenom ili novinom, ili bi doveo sebi još bolju ženu ili njih nekoliko i tako pokrenuo trend koji bi bio preskup tamošnjim muškarcima, i na taj ih način oborio nekoliko samo tim jednim udarcem, ali nije. Ovaj je ostao doma, a stariji je otišao ratovati, u neki plemeniti rat, u kojem se kolju samo divljaci ili im se donosi svjetlo koja samo u njegovu oku prebiva, tako da je princeza ostala sama u njihova dva dvorca i iako stalno danju noću okružena gomilom ljudi, potpuno nezaštićena i ranjiva. Uskoro je iz dvorca utekla priča da je jadna mlada oduvijek bila zaljubljena u mlađega brata, ali zbog pohlepe njenih dvorana, rodbine, i sad da sve po imenima ne nabrajam, iako se nabrajalo, morala je reći 'da' starijemu, i da sada kad je taj kralj napokon otišao, ovo dvoje mladih mogu napokon biti zajedno. Naravno, slijedile su i priče o stvarnim namjerama mlađega koji se na zakonit način riješio brata i zasjeo na njegovo mjesto, ali te su brzo bile zataškane u korist ili na štetu nesretne mladenke.
Naša verzija priče kaže da je gospa, bježeći od nasrtljivoga zeta skočila kroz prozor i utopila se u jezeru, rječici, jarku, opkopu ispunjenom vodom pod njenim prozorom, i da je tako počela ta legenda: od kiše koja nije danima prestajala sa padanjem i od njenih suza koje je isplakala u samoći i bez nade u pomoći, jezero se brzo ispunilo vodom, i ostao je samo vrh brežuljka na kojem je bio njen zamak ili kula bjelokosna, čudo prirode ili božja kazna, ili pravda ako je značila spas ili utjehu drugim dušama sličnima njenoj.
Ostala je, dakle, ta crkvica kojoj su se utjecale posrnule djeve, i one bez zaštite. Da naša gospa nije bila čista, tada ne bi postojalo to svetište utočište, ne bi joj bog na taj način pomogao. Da pronađe spas u smrti. Smrt fakat nije kraj, i to je živi dokaz.
Dakle, nije nikakvo čudo a niti zanimljivost na koji su način ti drevni narodi sagradili tu crkvicu na takvom nedostupnom mjestu, jer geografska znanost nije pouzdana, zemlja se naime pomiče, mijenja i pokreće. A tako i mi s njome. Izmjena počela ravno pred našim očima, samo što mi to ne primjećujemo.
Njihova verzija kaže da je kraljevna oduvijek bila šarena i nestalna, baš ko majka zemlja koju vam upravo spominjem, i da je ona zavela obojicu ovih poštenjaka, s tim da je mlađi na tu igru pristajao, a stariji da ništa naravno nije znao, pa kad se jedne noći iznenada vratio doma i našao ovo dvoje u njegovu krevetu, bijesan je uhvatio suprugu za kosu i izbacio je van naglavačke, podlu i prevrtljivu nevjernicu. A voda s neba zaista jest padala da opere njegovu sramotu i krivicu, tako da on pročišćen može doći bogu na ispovijed.
Zbog grijeha mlađega brata koji se nije pokajao, on je u stvarnosti preklinjao i gorko plakao, ali u srcu nije tako mislio, mislio je samo na golu kožu koju mu je brat htio oderati, a ne i na besmrtnu dušu, zbog tog dakle grijeha ili greške, crkvica koja je preživjela potop ipak nije prozvana njegovim imenom, odnosno imenom njihova roda, nego je ostala tako kako vam sad kažem, crkvica Gospe od Otoka. Bezimene gospe, inače ne bi bili pristali, a onaj je mudrac savjetovao ljudima da pristanu na to, jer su imena ionako nepotrebna, i nitko od turista se neće zanimati toliko za službenu povijest koja služi samo tome da narode svadi, koliko za lokalne legende, koje svatko može skovati onako kako mu paše, bilo tko i bilo kad, kako prije sto godina, tako i nakon tih sto i tisuću i dok god bude tvrda stijena u sivome jezeru, s naznakom da je bila živo mjesto gdje su stanovali živi ljudi poput vas i mene, i da postoji nešto ispod te površine. I bio je u pravu.
Od mača u kamenu, do cvjeta u kamenu, od kamenih svatova do pogleda koji skamenjuje. Ne ledi nego baš okameni, led se topi a kamen ostaje pokoljenjima, zato!
Pa ako vodite grupu turista sa dubokim džepovima, možda među njima bude koji Hajni Šlieman, ili ipak doktor Indi Đons, koji možda neće od prve shvatiti što je tu tako privlačno, ali bit će mu, i vraćat će se stalno i do kraja svog života, i dovoditi mnoge slične sebi koji će se pitati ista ta pitanja ali neće vidjeti ono što im je pod nosom. Da su možda sami jedan od te dvojice braće koji nisu znali što im se događa jer su mali ljudi odlučili umjesto njih do koje će se veličine uspentrati da bi im vidljiviji bio pad. Nisu ni oni ništa shvatili, nadajmo se da jest makar onaj mudrac koji ih je vodio, pa da će drugi put znati boje, makar on jedan.
Ako ipak vodite grupu žena koje misle da su osviještene, slobodno im recite našu verziju legende, svidjet će im se, i možda je pretvore u nešto što će moći i drugi ljudi pričati a ne samo mi lokalni, kojima već postaje svejedno da nam ne bi bilo viška malo tuđe vatre, dapače, bilo bi taman i bilo bi dobrodošlo.
Ako ipak vodite ekskurziju maturanata kojima je samo do pijenja i razbijanja, samo pripazite da su prozori osigurani brokvama, jer ti ne znaju ništa nego prepisivati, pa bi ako čuju bilo koju inačicu gospine legende, mogli skakati kroz prozore ili sa balkona ili sa krovova, i mislili bi da je njihovo pravo na izbor ili slobodan odabir to, što ovdje imaju naučiti i boriti se, ako naslute da će im isto biti uskraćeno.
Skoro hiljadu godina poslije samog događaja, ili gradnje te crkvice, zemljopisni se položaj toliko promijenio da je sama priča utekla drugima, naime poviše na sjever gdje je pronađena ista takva crkva o kojoj je zapisano da je jednom davno bila nešto južnije ali ti su stari kartografi ionako svi bili zbunjeni, uostalom, u ta dana vremena nije bilo ovako preciznih mjernih alata ni pametnih mozgova koji bi ih znali upotrijebiti a onda mjerenja točno protumačiti i prezentirati na razumljiv način širokim masama, kojih ruku na srce nikad nije bilo više i nisu bili gušće posijani nego što su sada. I svi sa vrlo razvijenom sposobnošću razlučivanja istine od laži. Istina je ovo što ja govorim da sam pročitao, a kako ste vi to isto razumjeli samo je vaš problem.
Možda je to bolja verzija od penjanja na prste pa na štake pa na ljestve, skele, katove po kućama koje bi sami izgradili, drugačije je to, morate priznati, od pritiska na gumb u liftu u stambenoj zgradi sa stotinjak suvlasnika ili rentijera. Moje je moje, i to mi nitko ne može poreći, to što ja znam, je li tako? Ili se možda varam? Ako se i varam, varam samo sebe i to je neki znak da sam sam svoj gospodar, a ne nekog sitnoga čovjeka koji bi izvikivanjem svojega zahtjeva za pet minuta u miru božjem, presudio i moju sudbinu.
