Svi govore kako je život postao strašno skup, a nitko neće da umre.
Ne znam, po istoj toj logici, ako ti je skupo da se ne podnosit, gledao bi što prije prijeći tamo gdje je povoljnije. Priuštivije. Čini li se i vama tako.
Ali kad samo to i spomeneš, sjate se sa optužbama da potičeš ljude na samoubojstva i kvariš im djecu. Dočim samo razmišljaš razumski, i nastojiš dat rješenje. Koristeći se riječima koje već postoje pa će ih lakše i razumjeti. A oni i te okrenu na svoj način.
To je onaj moment, mislim, kad se kaže da nitko ne vjeruje ni samome sebi. Vrlo očekivan slijed događaja kad se sjetite da vas se je odgajalo, i prije nego što ste progledali kako ćete dobiti od nekog nešto na prevaru.
Hranu ste morali zaslužiti deranjem. Sigurnost i zaštitu prikrivanjem i prebacivanjem krivice. Ljubav umiljavanjem i mazanjem i ne mislim ovdje samo na vanjska šminkanja.
To sve, otkako se oca prozvalo hraniteljem. Da je mater mogla ostati jedina hraniteljica, sve bi vam kapalo samo od sebe ko mana s neba, kako je obećao svevišnji bog, a proroci zapisali.
Mater, ako vam i ne bi htjela dati hranu jer po njenom mišljenju niste je zaslužili, morala bi se pravdati pred ljudima zašto pravi toliko otpada, pa će vam je silom ugurati u pogana usta. Isto ide i za sigurnost i zaštitu, kako vama nejakima tako i njoj. A ljubav ko ljubav je ionako svuda oko nas, slijepa i mutava, svima nadohvatu.
Ako je ljubav bog, kao što kažu, a bog ako je život sam, tada taj ne vrijedi ništa, je li tako, ako bi bio besplatan. Život, ponovit ću vam, ne vrijedi ništa jer je besplatan. Ima ga posvuda. A čega ima u obilju i izobilju, ne treba ni posebnu reklamu niti trgovinu. Tko bi vam dao novce za nešto što se samo nuđa? I stalno odnekud izvire, samo se od sebe obnavlja, i nikada ne prestaje. Ko trava obična sa ledine pored zgrade, koliko god da je kosiš ona svake godine se vraća to jača i upornija. Korov. I šta ćeš ti sad?!
Pa kako onda sad, život, skup.
Hrana skupa, roba skupa, usluge, sve skupa, skupo. Sve. Evo, ove cipele, skupe brate, prava koža piše, a koža ko koža, ništa. Pa kako? Ko to diže cijenu, ko nas vara.
- Prije to nije tako bilo. Nije se imalo. Nego si nosa koliko traje. Nije se smilo.
Eto ti.
Moraš stavit znak zabrane, da skratiš dugu priču, i da ne uvrijediš ni žrtvu ni nasilnika, a oni dočim su ovladali umijećem govora, sve izvrnuli do neprepoznatljivosti, i sad si im odjednom ti kriv što im je život skup a prije bio za badava.
Pa da, prije te je mogao bilo tko mrknut nekažnjeno, a sad smo ti digli cijenu.
I nemojte vi mislit da još uvijek i sada nema tih slučajnih bezrazložnih ginjenja po drumovima, koji su pod vašim prozorima širom otvorenima, i vi na njima, i opet ništa ne vidite.
I baš je vas same, i baš jutros pokralo besramno a da se niste ni ustali dalje od svog zahoda, samo što ste odlučili ne vidjeti, ne priznati i u ime se neimenovanog mira u kući pokriti po ušima i otrpjeti još samo ovaj put i nikad više, do sljedećih pet minuta.
Vaš vam život ne vrijedi ništa, ali ste podigli cijenu stvarima koje ste mijenjali za njega i u tome je stvar.
Pa dok se mučite s izmišljenim problemima, stvarate stvarne stvarnim ljudima.
Mi bi rado išli dalje, ali ne možemo se pomicat zbog par milijardi običnih budala koje su našle svoj životni smisao u pronalaženju opravdanja za rješenja.
I sad da vas vratim na poznati teren:
Gazdin dućan radi bolje jer je, po svom vlastitom priznanju, osluškivao tržište, dakle, bavio se špijunažom, tajnim praćenjem, gledanjem i slušanjem. Odlazio je kupovati u konkurenata, a onda bi istim tim proizvodima u svom dućanu za crticu spustio cijenu i pustio glas da je u njega krumpir po dva centa, a u stipe po dva i po, da je ulje pravo maslinovo po tri a da je u jure po pet i da jure razvodnjava, i tako.
Kad glas poleti, samo otvaraj podružnice di god bude bilo interesa, ko da puno ljudima treba da se preobrate kad su novci u pitanju.
Eto, tako i ovo.
Čarobne riječi nisu ni abrakadabra ni ćiribu ćiri ba, nego ove koje svi jednako razumiju, ova valja a ono ne valja. Ili obrnuto. ovo ne valja a ovo valja.
Nije realna cijena krumpira dva ili tri centa, nego je realno ono koliko je netko spreman dat, ili koliko može. Zato će vam pravi trgovac ako ima šta ljudskoga u njemu, neke stvari dat besplatno jer je i to bolje nego da se baca. Smeće se mora sanirat, a to košta novaca, a ovako ga vi sami pretvorite u bio razgradivo. Pa neka raste, ako mu se da.
