Poglavlje (25) u kojem (napokon) započinje radnja.
Radnja usporava putovanje.
Ako ste ikada ikamo putovali, tada znadete da sam u pravu. I na što mislim.
Putovanje znači kretanje putanjom od točke A do točke B. Ima se početak i ima se cilj. Čak i onda kada se ne zna ni za prvo ni za drugo.
Kao u životu: početak je dan i sat kada se rodite, kraj je dan i sat kada umrete. I nema se tu što dodavati niti oduzimati. I jedno i drugo su asesoari. Negdje umiješate malo jače boje, neki put opazite da nešto ima intenzivniji miris, nekada upamtite neki zvuk i riječi koje mu daju važnost i smisao. Ali, ako gledate pošteno, sve su to mamci za odvlačenje pažnje.
Pažnje? A na što se onda treba paziti?
Na to na se ne zaluta.
Vidjeti sve, znati za sve, spoznati što se više toga može. I pri tom ostati na putu. Što drugo?
Kao što smo prihvatili za činjenicu, dapače, slavimo ju kao da se radi o nečemu od opće važnosti, činjenicu da smo se rodili u određenom trenutku rotacije zemlje, tako ne bismo smjeli zaboraviti na činjenicu, da nismo jedini mi, koji same sebe slavimo, i da nismo tu za zauvijek.
Onda je sve lakše. Ne samo nama. Lakše bude svima.
Radnja, u životu, baš kao i u priči, samo je skup riječi. Nitko nikad zapravo, dvadeset i četiri sata u danu, pa sedam dana u tjednu, a tridesetak njih u mjesecu, ne djela nešto životno bitno. Čak ni kuhari i pekari, drvosječe, programeri ili privatni detektivi.
Koliko treba da se snimi fotografija. Par sekundi, niti toliko. Priča koja ju prati, je to što ostavlja ogrebotine. Na površini.
Potrebno je paziti, da nešto sa površine ne uđe dublje u sistem. Da ne napravi veću štetu. I to je to što "anđeli" rade.
Paze. Prate. Pišu izvještaje. I šalju ih na višu razinu.
Ja ne mogu znati, koliko je tih razina, niti na kojoj se odlučuje treba li rane čistiti, ili uklanjati tkivo. Niti s ovog mjesta mogu utjecati na odluke.
Bogu hvala na tome.
U nekome poglavlju prije, rečeno je da je Yagoda mjerač, a Ian da je ispravljač. Yagoda je tamo oduvijek, iako u različitim oblicima i sa različitim pozadinskim pričama. Ian je novi. On je učenik. Ipak, on je ispravljač. Sletio u pakao da bi popravljao štetu. Ili spasio ono što se spasiti može.
Dakle, ne spašava se priča. Nije bitno tko vodi radnju niti tko su u njoj glumci. Priča uopće nije bitna. Njeno postojanje je zanemarivo. Veća svrha uznemiravanja je samo u tome da se vidi na kojem mjestu je došlo do poderotina. Treba malo protresti tkanje, da poispadaju suvišni končići, oni koje je potrebno odbaciti. Da bi ono što je bitno zasjalo naočigled svima.
Treba raširiti, povećati sliku, a onda ući u onaj detalj, kojeg smo uočili da strši, radi popravljanja.
Popravljanja dojma? Pa zar nije to isto ovo što rade ovi ljudi, za koje kažeš da stvaraju pakao od raja?
Oni klize po površini, i samo glume zarone. Na isti način, na koji glume letenja.
Znači, radnju treba isprovocirati, na najvišoj razini, da bi se ušlo u dubinu?
Otprilike. Kao što će kamen kojeg baciš u vodu s višega mjesta zaroniti dublje. Da. Otprilike tako.
Dakle, Yagoda, koja je mjerač, i koja je tamo oduvijek, nije uspjela, i poslan je Ian da joj pomogne?
Ili je Yagoda pronašla grešku i poslan je Ian da počisti nered?
Je li Ian rušitelj? Anđeo razarač? Hoće li zasuti sve sumporom, kao što je opisivano u starim knjigama? Boje li ga se s pravom?
Hm. Sa ove pozicije to ne možemo znati. Znamo samo da on ne odlučuje. Znamo da ima svoju volju. Znamo da nekome mora polagati račune. Znamo da i on sam ima nekog tko ga čuva, pomaže i prati. Znamo da jedan od tih "pratitelja" i nema baš neku plemenitu namjeru.
Ali nije on tu da promiješa radnju. On nije sposoban za to. Isto kao i Yagodina, njegova prisutnost je ta koja uznemirava. A još više od prisutnosti, uzmenirit će - odsutnost.
Dobro, da. A da sada krene napokon radnja.
Ide:
Netko je bacio kletvu! Nema se drugog objašnjenja.
Dok vračevi, skidaju uroke, Vivianne i Mimianne se pretvaraju da drže sve pod kontrolom. Nitko ne smije primijetiti da im ide loše i da su nevoljene. Nevoljene toliko da ih netko proklinje.
Ne toliko zbog vlastitog ponosa, nego zato što su svjesne da su, kao supruge i majke uglednijih pripadnika zajednice, pod stalnim povećalom javnosti, koja ih - oponaša.
Ako ljudi vide da su tužne, tuga će postati moda.
Ako ljudi vide da su bolesne, bolest će postati moda.
Ako ljudi vide da su proklete, možda će ih zasuti drvljem i kamenjem, uzeti kletvu kao dokaz njihove krivice za svako zlo što ih je ikada snašlo, svakoga i bilo koga, ikada, i dići drugi spomenik, drugome nekom, tko će opet ponoviti istu grešku.
Jedna i druga su imale toliko svijesti, da priznaju to jedna drugoj i sebi. Ali nisu imale znanja ni snage da same poprave pogriješeno.
Viviannino "Ne!", se nekim čudom pretvaralo u "da". Mimiannina šutnja se shvaćala kao prihvaćanje. Ništa se drugo nije moglo.
Tko naumi počiniti nasilje, počinit će ga, bez obzira na molbe, uvjeravanja, zastrašivanja ili kletve.
Što se još može?
Pokazati što većem broju ljudi, zašto to nije u redu. A onda snagom misli, daha i svijesti, vratiti sve na početak.
Da. Ali što to? Što točno nije u redu? I o kakvom nasilju sad govoriš?
Bezrazložnom, naravno. O kakvom drugom.
Zar postoji i drugo nasilje, koje bi bilo opravdano?
Ovako: nasilje je samo riječ za radnju u kojoj veći jede manjeg. Ili ako hoćeš, kada manji prelazi u veće. Takav je prirodan slijed stvari. To je život. Od manjega postaje veće. Biljke rastu, ljudi rastu, svemir se širi... to je jednostavno to. CIlj i svrha svega živog.
Kad stvari postanu neprirodne, kad netko na silu tjera neko drugo biće da bude nešto što nije samo zbog dosade, ili oholosti, ili želje za imanjem, umjesto za bivanjem -
Imati, ili biti? Sad ideš u prazna teoretiziranja, i ništa mi nije jasno.
Govorim o želji da se ima više, umjesto da se bude više.
Rasteš onda kad se spajaš sa svime, kad postaješ sve i kad sve postaje ti. Nema drugog načina.
Možeš skupiti i novce i kile i kilometre, ali to nikada ne možeš postati. Možeš ih samo imati. Možeš samo misliti da ih imaš. Oni neće dijeliti tvoje mišljenje. I što ćeš tad?
A hoće li ptice i trava i drveće, kada se spojimo, dijeliti moje mišljenje, ha?
Kad se spojite, ako se spojite, to neće biti bitno.
Jesu li Ian i Yagoda, već spojeni sa svime?
Da.
A golubica? Kakva je njena uloga u čitavoj radnji?
Metafora. Ne umijem naći bolju riječ, ili simbol, ako baš tako hoćeš, za ono što nas spaja s onim što zovemo životom.
Dakle, golubica ne postoji, za stvarno?
Oh, postoji. Naravno da jest.
Dakle, radnja...?
Vivianne i Mimianne su trebale popraviti grešku Onixa i Alexxa, koji su popravljajući grešku onih koji su tamo bili prije njih, zaglavili u paklu.
Ako se sjećaš, uputa koje su dane Ianu, prva je bila: Ne dodvoravaj se ljudima kojima te šaljem, niti onima kojima će te oni dalje poslati. To su odigrali dobro, jedan i drugi. Nikome se nisu poklonili, ali nisu mogli izbjeći da sami ne postanu oni kojima će se drugi klanjati.
Moć ima svoje draži.
Obojica su se dugo vremena dobro držali. Sve dok nisu zaboravili drugu od uputa, istih onih danih Ianu: Ne jedi njihovu hranu i ne zbližavaj se s njihovim ženama.
Vivianne i Mimianne su poslane da ih vrate na početak, ali to je postalo teško i nemoguće.
Jedna i druga su se pretvorile u - još jednu ženku.
Svaka na svoj način su se opirale i pokušavale pronaći svoj glas. Svoju pravu svrhu. Ali jedna i druga su bile progutane. A da same nisu uspjele narasti ni milimetra. Baš suprotno. Postajale su sve manje.
Rođenje slijepe djevojčice, mogla je biti Viviannina karta za drugačije putovanje. Nije to vidjela.
Rođenje obojenog dječaka, mogao je biti Mimiannin prolaz prema drugačijim stvarnostima. Nije prošla njime.
Mogle su se sjetiti, preko svoje djece, čije je samo postojanje zahtijevalo veliku promjenu, odakle su došle, gdje su dosad stigle, i kamo zapravo žure.
Nisu.
I sada će to njih dvoje? Ian i Yagoda? Slijepa djevojčica i obojeni dječak?
Ne, neće to njih dvoje. Ali hoće priča, koja će se oko njih ispreplesti. Razumiješ?
Ne. Ne znam. Možda, kada čujem priču...
Ne mogavši priznati, ili to ne želeći, da su jedna i druga, roditeljke "drugačijih" bića - reći ću to tako, iako ni one same nisu bile nježne u imenovanjima stanja u kojem su se zatekle - izmislile su im čitave živote, kao što se izmišlja predstava u teatru. Izmislile su je tako dobro, da su i same zaboravile, gdje završava stvarnost, a gdje počinje igra. A igrale su tako dobro, da su ljudi vjerovali i da su ljudi dodavali svoje zaplete, na osnovi te vjere.
Najmlađa i najljepša od sedam sestara.
Blaženi, jedini dječak, među sestrama, dugo očekivani prestolonasljednik.
Stvoreni jedno za drugo.
Kao u bajci.
Kao u bajci, pojavljuje se vrag, glavom i repom. U liku, privlačnoga Kristiana Smileona. Koji je, upavši u klopku, koju se Vivianne i Mimianne, napravile samima sebi, potpomogao rast. Ili pad. Ne samo radnje ove priče.
Kao pravog vraga, privuklo ga je svjetlo: moć i novac koji su imali (ili pokazivali), i Jadovi i Gaddovi.
Ili možda, ono unutarnje svjetlo, koje nitko ni Yagodi ni Ianu nije mogao poreći.
Na svaki se mogući način, gledao dodvoriti i biti u blizini tog sjaja. Preko prijatelja, koje ni jedno ni drugo nisu imali: pa im je on gledao postati najboljim prijateljem. Preko obitelji, koja nije znala kako izlaziti na kraj sa svojim vlastitim lažima: pa je i njima gledao biti stalno pri ruci. Preko statusa, koji su glumili da zauzimaju: pa je nastojao i on zauzeti isti. Ili sličan.
Ovdje dajte mašti na volju. Pogotovo jer znamo da se jadna Vivianne nije lako kontrolirala, kad su bili mladi, ili ikakvi, muškarci u pitanju. A Mimianni je sve bilo svejedno. U jako pogrešnom smislu.
Onix je Jad, bio potpuno nezainteresiran za radnju. A Alexxa su Gadda mučile neriješene stvari iz prošlosti, i imao je kompleks osobe koja zna kako ispravljati stvari. Pa se malo opirao, i malo ismijavao pokušaje tog đavolskog lika. Ali nije mu sasvim bio dorastao. Ponudio mu je sina za žrtvu, kao u prvim biblijskim danima, a dodao bi i nevjesticu, pride.
Na neki je čudan način, vjerovao da se igra, igra radi njega. Poslovični, čovječji pad.
I tu je bila greška.
Kad naiđete na nekoga tko vas ponižava, stalno, uvijek iznova i bez razloga. Tada znate da živi u paklu. On sve vidi lošijim od sebe. Jer je on najbolji. Što više ljudi uvjeri u to, to se osjeća bolje. I bolje. Ali nikad najbolje. Da bi bio najbolje, treba uništiti sve ono što ga podsjeća na to da uvijek može bolje.
A bolje, je - ništa.
Njegov čudni dječak. I ta slijepa djevojčica.
Bili su spremni za žrtvu.
Stvarno smiješna stvar je, kad se sjetite da su se svi bojali njihove tišine, i njihove potrebe za samoćom, misleći da će u tišini smisliti način kako sve zasuti sumporom, upaliti šibicu i grohotom se smijati. Dok svijet bude gorio poput pakla.
Oni su već tamo bili.
Bez da su ih, i Yagoda i Ian, stvarno mogli vidjeti.
Uostalom, kako, i zašto smišljati da uništiš nešto što niti ne postoji?
Oni su bili poslani za žrtvu.
Iako je, još od starih vremena zapisano, da žrtva mora biti savršena, da ne smije biti ni hroma ni slijepa...
Vivianne i Mimianne su činile sve da se takvim čine.
Na površini, dvoje divnih mladih ljudi, spremnih da zaplove u novi zajednički život. Novi model za oponašanje. Kalup, već tisuću puta proban i promašen. I tu se nije moglo ništa.
Eto, to je priča.
Riječi možete dodavati sami.
Ako već hoćete da vas se uspori.
