Poglavlje (26) koje govori o redu, o neredu i o uznemiravanju, bez konca i kraja.
Zbog čega su svi mislili da su Jadovi i da su Gaddovi negativci, nije teško zaključiti. Zbog čega se Kristian Smileon uspio nametnuti kao osvježenje, iako je njegovo nastojanje bilo samo oko toga da sve vrati u ono isto stanje u kojem ga je i sam zatekao, već je malo teže.
Ianova prisutnost na univerzitetu, trebala je prodrmati učmalost uvijek istih starih otkrića. Učmalost i neučinkovitost. Tražio se novi, drugačiji pristup, koji bi možda doveo do novih, drugačijih zaključaka.
Iako je poznato da različiti putovi mogu voditi do iste provalije, postojala je ljepota u nadi koju pruža putovanje.
Ianov neobičan i pomalo zastrašujuć izgled, obećavao je novine. Tome su se makar, svi nadali.
Odabrali su, umjesto da ga se boje, jer strah nije ugodno čuvstvo, i umjesto da ga ismijavaju, jer to radi njegova porijekla nije bilo mudro, odabrali su ga slijediti. Slijediti, toliko revno, da mu nisu dopuštali da diše, da su mislili umjesto njega, da su mu pripisivali osobine, koje i jesu ali više nisu imale dodira s onim što se stvarno moglo, što je stvarno bilo.
Unio je nered, bez ikakve sumnje. Kaos, iz kojeg bi možda i izletjelo nešto konstruktivno, da u blizini nije uvijek bio lik Smileona, koji je u najboljoj namjeri, čistio mladićevo častno ime i prezime.
Bez obzira na to što je ovaj imao anđele, poslane od strane oca obitelji, da paze na ugled porodice.
Bez sumnje, Smileon je, na neki čudan način, stavljao sebe za razinu, ili nekoliko njih, iznad Iana Gadda, a ovaj se nije bunio.
Bez ikakve kritike, prihvaćao je sve tako kako je dolazilo. I to je bilo strašno iritantno.
Kad god bi se učinilo da bi nešto moglo propupati, Smileon bi, uz osmijeh, ili bučno cerekanje, sve sravnio opet sa zemljom. Pustio tihi glas o tome kako je mladi Gadd krajnje nesposoban i kako bi, da mu nije njega, odnosno njegova oca, bio odavno umrao od gladi.
Što možda i ne bi bila laž. Kad ne bismo znali, da Ian Gadd nije živio od novca, od ugleda, ni od praznih priča.
Isto je bilo s Yagodom. Gdje god bi se pojavila, njena je pojava izazivala nemir. Kad god se ne bi pojavila, njena je odsutnost izazivala nemir. Što god da bi rekla, njene bi riječi izazivale nemir. Kada je šutjela, njena je šutnja ostajala kao znak.
Smileon se trudio da on bude taj koji će tumačiti njezinu šutnju. Opravdavati njene izostanke. Praviti joj društvo, pogotovo onda kad ga ne traži. Ili makar ostavljati pred drugima takav dojam.
Činjenicu da je bivao viđan u njezinoj blizini, koristio je kao dokaz njihovog pravog i čvrstog prijateljstva.
Jedini on ju je znao u dušu.
Jedini on, i nitko drugi.
Ni majka, ni otac, ni jedna od njenih sestara. Ni njezin zaručnik. Kojeg je mrzila, ali kojeg je morala šutke prihvatiti, zbog obećanja. Davnog obećanja, koje je sklopljeno među te dvije obitelji. Zbog dane riječi. Obaveze.
Potrudio se da svatko, da svi saznaju, doznaju i kao istinu prihvate, da je on jedini on, njena prava ljubav. Ona da je već bila njegova. I njegova će samo ostati i biti.
Potrudio se da ju svi mrze i da je se gade, zbog kukavištva, i zbog licemjerja. Tako da je može braniti, od sebe samog, sebe same.
Povučena i tiha, kakva je bila, ostavljala je dojam ohole, bez pravoga pokrića. Bez pravoga, jer ipak je imala nekakvo ime, i nekakav status.
Kako se svatko u životu, barem jednom mogao uvjeriti: kad netko biva dugo, i nemilosrdno olajavan, s vremenom mržnja prema njemu postane sažaljenje. Ali gađenje prema onome tko prenosi taj glas, ostaje vječno.
Onaj koji prenosi glas, ma kakav da taj bio, također se zove anđeo. Smileonu je to bilo dovoljno.
Veranje po ljestvicama, bilo je njegova životna svrha. Nebitno je gdje će ga to odvesti. Bitna je bila radnja.
Dok je mislio da "stvara život", zatirao ga je.
Dok je mislio da "čisti", pravio je nered.
Dok je mislio da Ian i Yagoda unose nemir, oni su to i činili: zapravo su protresali staro platno, da bi se moglo bolje vidjeti, gdje je poderano, i kakva bi potka bolje podržala osnovu.
Ako vam se ovakva usporedba čini poštenom.
I jedni i drugi, radili su iste stvari, čak su i pristupi bili isti, ali ipak je razlika bila pregolema.
Djeluje dosta zbunjujuće: kako uopće znati, tko je u ovoj priči pozitivac, tko je pravi anđeo od pravog boga, i tko je uopće taj "pravi" bog?
Ne znam. Niti mogu znati.
Stoga se ravnam prema onoj, ako je neugodno i ako zaudara, ako zadaje bol i ako se bez pitanja i dozvole nameće, tad bježi što dalje. Što dalje! Što brže!
Ne bori se, ne svađaj se, ništa nikom ne dokazuj.
Sve ostalo će slijediti, samo od sebe.
Nevolja je u tom, što nevolja slijedi.
Ovaj koji se bez pitanja i dozvole nameće, jednako će tako bez pitanja i bez dozvole slijediti, čak misleći da je tvoj bijeg poziv da te lovi.
Ne kaže se uzalud, da je glupost opasnija od zlobe.
I u tom je sva nesreća ljudskog roda.
Najgore je biti nesvjestan svojeg jada.
Ni Jadovi, ni Gaddovi to nisu bili posve. Ta i sama imena dovoljno govore!
Zato su i poslani ovo dvoje, da jad i da gad izvuku na vidjelo, da ga izmore, da što prije potroši baterije i pusti sve na miru. U svom miru.
A sa mirom će doći i red.
Ili bolje reći, iz novog kaosa.
I to je to.
Kraj priče, bez kraja.
