Nekad mi se baš jako gleda ili čita, neki čisti krimić, onako starinskoga tipa, s točno određenim crno-bijelim likovima, da znaš na kraju 'ko je dobar a 'ko loš, i da ti se vrati vjera u boga svemogućega. Tipa Agate Kristi ili Ubojstava po Midsomeru, koji te drže napola pospana kroz čitavu radnju, tako da te na kraju niti nije briga što je onaj jedan od početka najnaivniji lik ispao mastermajnd od najgore vrste. Uživaš u eksterijerima seoske sredine, ili uočavaš detalje umjetnički dekoriranih interijera luksuznog art deko perioda prenesena na naše malene ekrane, i teško bude iti zamisliti da netko priču doživljava ozbiljno. Da posuđuje te knjige u knjižnici ili ih u knjižari (il antikvarijatu) zaozbiljno i kupuje. Ne zbog neozbiljnih zapleta, raspleta i krajeva, ili pripovjedačkoga stila, nego da ih ima i proučava.
Ali, eto, ima nas svakakvih.
Meni je bilo zabranjeno čitati krimiće, kao i ljubiće, sve do puberteta. A nisam smjela gledat niti sapunice. Sve moje vršnjakinje su, tajanstveno se cerekajući, znale za Male praščiće ili crnčiće, za Ubojstvo na Nilu i Orijent ekspresu, ja jedina nisam znala što se cerekaju. Sve su govorile o Stiven Karingtonu i Mejson Kapvelu, jedino meni nije bilo jasno, koji su to lici.
Jesu li nakon operacije izgubili pamet, sjećanje ili obraz, ili je to samo trik da promijene glumca. Starom daju otkaz i dovedu nekog svoga.
I onda skužiš, da život oponaša pisane zaplete, a ne obrnuto. Prva je bila misao, pa riječ, pa radnja.
I koliku vražju moć imaju pisci sinopsisa.
Više je na svijetu uloga i lica, nego što se uspjelo smisliti imena. Pa se isto ime ponavlja na raznim facetama. I dobro je još dok ih vidite i znate, dok znate, na to mislim, svoju baku Katu, i unučicu koja nosi njeno ime, i susjedinu mačku, i učiteljicu iz vaše osnovne škole. A što kad nađete po jednu u knjizi, na filmu, u kinu? Pa postoji i kraljica Kata, i grofica Kata, i svetica Kata. Sirotica, također.
Netko će isto ime dati zvijezdi kojoj boju promatra teleskopom, danima-noćima, netko kravi koja travu pase na proplanku. Netko će ušiti krpenu lutkicu, strpat je u kutijicu i napisat na poklopac Kata. Netko će prženoj kavi s posebnom aromom nadjenuti ime Kata. Jer, malo je samo - kava.
Uz minimalne preinake, Kata će postat Nata. Slično se piše, slično zvuči, slično se izgovara. Potrebno je samo izravnati crticu na desnoj strani.
Misteriozan način na koji je Nata nestala iz mog života, i još užasnija tišina koja slijedi svaki put kad joj se spomene ime.
- Ko? Kata? Jel Katica naša?
A tih Kata, govorim vam...
- Nata. N. N kao n..
- Nata-lijaaa, ili Na-taaaša, je l ono, ne znan sad šta je pravilnije ..
- Ma pusti bez veze. Pusti ludu, nek govori.
Navodno su je našli u kadi do vrha punoj vode crvene od krvi. Da je sama prerezala žile. Pismo je nađeno.
Vidiš ti, koja šteta, a zgodna je cura bila. Žilava, crna, okretna, nikad joj ne bi rekla da je depresivna. Šiš šta ti je život, kako izgled vara.
I bizaran način na koji joj je stradao otac, onako pred svima, skok na glavačke.
- Ludi su bili, po raci, eto to ti je dovoljan dokaz.
- Ma niiiijeeee...
I muči s mirom.
Nata je bila koji razred prije ili poslije mene. Često su nas miješale učiteljice, a to bi bilo teže da smo sjedile zajedno. Možda zbog imena, ili zbog okretnosti koja je zvala na depresiju. Isti nas je glas pratio, to hoću naglasit. A onda, kad je došlo vrijeme da se krene, ona upisala predškolski odgoj, a ja humanistički, ona je postala teta, a ja profa, ona je dobila na brigu nezbrinutu djecu, a ja bezbrižnu. Ona je nestala, a ja je se sjećam.
- Ona ti je, znaš, radila, ma znaš ono, sa djecom sa mentalnim poteškoćama, pa joj je biće prišlo, šta ti znaš.
Kako načitana i obrazovana ekipa prepozna krivca dostojnog ekrana.
Oni su među nama. Kreću se poput nas, govore poput nas, izgledaju poput nas. Ali nisu kao mi.
Među ovim bezbrižnima, vidjela sam jako puno nevjerojatne namjerne zlobe. Baš se traži i potiče prilika u kojoj će oni moći pokazivati svoju nadmoć, s time da unaprijed sebi pripreme protivnika, obično nekog usamljenika, udubljenog u neki svoj svijet ili čak u knjigu koju mu tko drugi preporuči, nesvjesnog i nezainteresiranog za stvarnost koja se vrti u fizičkoj blizini. Ponosni na svoju pripadnost gomili, masi, krdu, rulji, nazivajući to prijateljstvom i drugarstvom, a svoju akciju zabavom ili druženjem, uopće ne misleći na očito nepravedan omjer snaga, njih je puno, a ovaj jedan i sam i nebranjen i totalno nespreman za borbu, spremno i bez milosti udaraj sa svih strana. Uz svesrdno odobrenje, dopuštenje, znanje i čak poticanje trenutnih autoriteta. Pa ako taj jedan jadnik i preživi, a ne pridruži se njima, zašiju mu još i da ima nadnaravne moći, ili pomoć bića iz drugih dimenzija, neko vrijeme budu oprezni, ali se uskoro prebace na nekog još slabijeg. A ako ipak umre, oh pa oni vam jednostavno umru, i to morate shvatiti i prihvatiti tako, da za neke stvari nema objašnjenja.
Izračuna se hoće li se bolje isplatit da ga proglase anđelom ili demonom, i onda svi samo lipu robu nose, organiziraju dobrotvorne akcije, kupuju plišance i cvijeće i svijeće, zavole njegovu omiljenu hranu, pjesmu ili marku bicikla ili romobila, i život krene dalje.
Vrlo televizično.
Stravična hladnoća mojih ukućana, prvih susjeda, zajedničkih poznanika.
Kad nitko nije kriv, a pisma nisu dovoljna jer nitko ne čita niti tko što pita, a svi načitani, svestrani i obrazovani, jesu li svi krivi?
