Veliki je broj bajki i basni(!) koje pričaju o djeci, obično malenim djevojčicama koje bivaju ostavljane same u gustim šumama ili začaranim zamcima, pustim ulicama ili u kućama ljudi loših namjera, bez navođenja kako je do takve okrutne zabune došlo, je li slučajna ili namjerna, i ako da, s kojim ciljem i kakvom svrhom, osim one da prestraši, bilo opasnostima koje odasvud vrebaju, bilo neviđenom hrabrošću i snalažljivošću naoko bezazlenog i bezopasnog glavnoga lika.
Sjetimo se samo Crvenkapice, koju rođena majka šalje na drugi kraj šume, natovarenu košaricom prepunom hrane i upozorenjem da ne jede jer je sve za baku. Vasilisu Prekrasnu u šumu šalje maćeha, i šalje ju k vještici Jagi u sigurnu smrt. Za Snjeguljicom je čak poslan lovac da je lovi i ubije, i kao dokaz izreže joj jezik i iščupa srce. Ljepotica baulja posve sama po zamku divlje Zvijeri, a Djevojčica sa šibicama ulicama velegrada, gladna, sama, prestrašena, tako da ne znaš jesu li strašniji vuci ili vukodlaci, rođeni ili zamjenski skrbnici, prirodna ili modificirana životna okruženja.
I onda među tima i takvima, iskoči jedna bajka/basna, koja ni na prvu ni na drugu niti treću, nije strašna, i zapitaš se; čemu ta koristi? o čemu govori, koja je skrivena poruka?
Zlatokosa i tri medvjeda.
Isti je početak, malena se djevojčica zlatne kose, izgubi u gustoj šumi i umorna dobaulja do krasne kućice. Vrata su otvorena i ona uđe u kuhinjicu u kojoj je čeka zgotovljen objed. Oko drvenog stola tri su sjedalice i Zlatokosa se najprije posjedne u najveću od njih. S te najveće nije mogla doseći do zdjele s hranom, pa se premjesti na drugu. Druga joj je bila premekana i jastuk se nikako nije htio održati na mjestu, te je skliznula na treću, koja jest bila najmanja, ali djevojčici je takva odgovarala baš fino. Posegnula je za zdjelom sa zobenom kašom i prva joj je tura bila prevruća, druga preslatka, a treća baš taman, pa je tu treću potamanila za tren cijelu do dna zdjelu je polizala. Uskoro ju je savladao san i popela se u spavaći dio kuće da bi tamo našla tri kreveta, prvi je bio pretvrd, drugi premekan, a treći ko stvoren baš za nju. Pokrila se dekicom do brade i čvrsto zaspala, tako da nije ni čula kad su se vlasnici vratili kući. Tata Medo, Mama Medo i maleni Medo. Tata je prvi primijetio da je netko dirao njegovu zdjelu s hranom, i nije mu to bilo drago. Zatim je to isto primijetila i mama, a maleni je medvjedić zaplakao od gladi, jer je njegova zdjelica bila prazna i do dna polizana. Opet će ići gladan u krevet. Popeli su se svi zajedno u spavaći dio kuće, i tata i mama su se posvađali glasno kad su vidjeli razvaljenu posteljinu; na kome je danas bio red da poravna plahte?! A onda je maleni medvjedić vrisnuo od straha vidjevši da u njegovu krevetu spava nepoznato stvorenje.
Puno je verzija ove priče, tako da ne znam kako završava. Vjerojatno se radi o jednoj od onih koje prilagođavaju završetke situaciji zbog koje se pripovijedaju, tako da se nekada životinje sprijatelje s djetetom, nekad se djevojčica prene i pobjegne prije nego oni stignu, nekad ih uspije nadmudriti ili zavarati nečime, ljupkošću i ljepotom, izmišljenom pričom, slatkišem zaostalim u džepu ukradenim iz smočnice divlje baba Jage. Ali svaki put ostane neobjašnjeno do kraja, simbolično značenje njene zlatne kose, i magičnog broja tri koji se ponavlja, ne samo kao brojalica stvari, radnji i likova, nego senzacija okusa, opipa, mirisa, zvuka.
Miris doma, ili umor tijela, je izgubljenu i prestrašenu dušu domamio do kuće u koju ulazi bez straha. Takva umorna i snena, ipak isprobava i bira što joj odgovara, zna što je previsoko, a što preudobno da bi za nju bilo prikladno, pa bira srednji put. Zna preslatko, pregorko, pretvrdo i premekano, a zna i taman. Ne žudi i ne žali za onim što jest dostupno i ponuđeno, ali neprikladno njenoj veličini ili malenoći, nego je zadovoljna onim što joj paše, iako nije njeno, spremna je poslužiti se.
Škripa vrata, škljocaj ključa u bravi, krik pokradenoga - buđenje.
Prva misao na prvu vijest dana, onu o cijenama potrošačke blagdanske košarice bila je gornja priča.
O Božića o Uskrsa uvijek iste vijesti, Nezavisni sindikati računaju koliko je ove godine slavlje skuplje nego lani, dođu do nekog postotka i kolektivno jadikuju. Košarice se dijele, kao i medvjedi iz gornje priče, na tri: prva je najskuplja, obilata i prava, druga je srednja, a treća je skromna, dapače, "ona najskromnija", tako je svi krste. A onda krene par minutna anketa po svim našim većim gradovima, kroz koje se mogu čuti plačni glasi trudnih domaćica, i ponekoga gospodara:
- Skupo, skupo, pa to je prestrašno postalo za preživjet...
Može li netko molim reći ljudima da nisu stvari skupe zato što ih netko želi pretvorit u magarce, nego zato što se primijetilo da se previše puno toga baca, pa da će promislit dvaput prije nego što kupe, treba li im toliko hrane. Hoće li moći za ta dva tri dana pojesti onoliko koliko bi inače za možda cijeli mjesec? A zašto, zato da bi imali o čemu pričat sa susjedima, i da bi znali u kojoj su kategoriji smjernih potrošača.
Od početka Adventa, posvećenici govore, mole i upozoravaju, ne dajte da vam sekularizam ukrade radost Božića. Sekularizam vam neće ništa reći, oni žive od kesa koje se pune, pa bile one plave, zelene ili crne. Kost i koža, na živo ili mrtvo. Papir i plastika, u regalu, na astalu ili terminalu.
Di ste teoretičari?
U boj, u boj, kontra konzumerizma i potrošačkoga mentaliteta.
Zlatokosa je izabrala skromno, zbog čega bi vi bili gori?
Skromnost je vrlina.
