Ne znam što se očekuje od mene. Što treba da učinim.
To je zato što mislim pogrešnim mozgom. Ovim koji primjećuje samo ono što postoji i ono što je prošlo.
Zato što je novo, zato što se radi o nečemu novom, zato to ne mogu prepoznati ni znati, tako tješim sebe. Svejedno, nemir je prisutan. Tu.
Ovaj mozak i ovo tijelo se boji da ne propusti nešto, istovremeno si govoreći da se nema bojat čega.
- Kad dođe, prihvati to, ako prepoznaš, prepoznaš, ako ne, znači da još nisi spremna. Ako je za tebe, naći će te opet. Kad budeš spremnija. Kad otvoriš oči. Srce. Ugledaš ono što je oku nevidljivo, a srcu spoznatljivo.
Pa uočim da, nemam svojih misli. Nalaze me riječi zapamćene s drugog mjesta. Pa shvatim da za druge ne znam, zato što ne postoje. I zato što tek trebaju biti izmišljene. A ako tek trebaju biti izmišljene, to će značiti da ih nitko osim onog tko ih nove izmišlja, neće niti znati, dok se ne uhvate. Pa koja korist, koje dobro? Dobro je da neće odmah biti zla od njih takvih, nerazumljenih. Neshvaćenih. Nečuvenih. Još ne zapisanih. Izgovorenih.
Ponovimo, ne odmah.
Ne želim da to budem ja. Ne vjerujem da itko to želi. Biti, dakle, neshvaćeni pjesnik. Prvak kojeg nitko neće slijediti.
Usamljenik?
Lijepo je biti sam sa sobom i ne trebati nikog, ništa.
Trebam se češće toga sjetiti kad me proguta kolektivna panika od zrakopraznog prostora između dva praznika puna poznanika. Čega se boje, čega se plaše? Zar mene, jedne. Što im ja mogu?
Čudo od djeteta, koje čitav život misli da je prosječno i nevrijedno pažnje, tako su mu i bližnji i daljnji davali na znanje, a onda ispadne da se oni plaše što ono zna pedeset riječi više od njih, pa umjesto da posegnu za rječnikom i nauče nešto, oni se udruže i proglase ga općom opasnošću.
Jednina, množina. Pripremljena, namještena, dobivena bitka. Koliko pobjednika!
Stvarno, koliko jadan moraš bit.
Prodigy je film koji sam nedavno pogledala, o devetogodišnjoj djevojčici koja čeka izvršenje smrtne kazne zbog ubojstva majke. Kao zadnju nadu, dovode joj dječjeg psihijatra, koji i sam ima nerazjašnjenu prošlost vezanu uz smrt djeteta.
Ali, ova je curica čudo od djeteta, koje zna i koristi jako puno riječi, neprimjereno svojem nježnom uzrastu. I čija se super moć pomicanja predmeta snagom misli, očituje tek kad je odvežu iz luđačke košulje.
U prostoriji iza jednostranog ogledala je njen rođeni otac, spreman da je ubije, otvori i preda znanosti, da bi učeni ljudi vidjeli od čega je sazdana, što joj je unutra, ima li srce, dušu. Kakav joj je mozak.
Od malenih nogu, dakle, radite na sebi, jer vam stalno daju na znanje da nisu zadovoljni vama, da možete bolje, da morate bolje, da morate biti najbolja od sviju. A onda se prestraše ostvarenja svojih vlastitih želja i nastojanja da vas strahom i sramom, strašenjem i posramljivanjem, prijetnjama i izrugivanjem istešu u najbolju od najboljih.
Pogrešan način.
Da su to isto radili s ljubavlju i pažnjom?
A kako se to teše nekog s ljubavlju i s pažnjom?
S ljubavlju bi vas trebali pustiti da narastete onako kako bog u vama hoće, i s pažnjom promatrati kako sve raste skupa s vama.
Sjećanje koje je ovaj film otvorio, pronađeno u tuđim riječima, sažeto je ovako:
"Najviše se voli ona domovina koju smo izdali, ona žena koju smo prevarili, ono dijete koje je uvelo poput cvijeta pred našim očima."
Otac je ubio majku i prebacio krivicu na dijete. Možda nesvjesno, možda nenamjerno, ali vrlo spreman prebaciti krivnju. Tko će povjerovat da je onako sitno i fragilno biće, sposobno i snažno tako zamahnuti. Ima super moći, sva je vražija. Demonski okot. Vidi joj očiju. Slušaj što to govori. I kako. Nema ništa dječije u njoj. Ništa nevino ni čisto.
Nisu to čista posla.
Moja životna priča.
U isto vrijeme, žene drže otrov za mrave po dječjim sobama. Otrov za mrave je njihov "lijek za sve".
- Kad znaš da će podivljat, stavi mu malo da ga spusti. Neće ti njemu ništa bit. Nu, kolki je mrav, a kolki je čouk.
Pa trči na hitnu. Nek vidi koliko mu vridiš i šta bi bez tebe. - tako je rekla žena u čekaonici.
Sve one to rade. Nema drugog načina. Neće nitko na dijete dignut ruku. Ni glas. Kad ga pogleda onim očima. Ko lane. Ako ne lane. A ako lane, a šta dite zna, pusti ludu nek govori. Je li, moja?
Kad se sve zbroji i oduzme; učite riječi. Učite ih puno. Naučite puno. Svo to skupljeno znanje će izać na dobro u svome momentu. Makar i ne znali što ćete sa njime. Kako, kad ne znate ni što se od vas hoće, kamoli od riječi koje upijate.
Djevojčica iz filma je, s puno suza priznavši krivicu, ipak preživjela. Ostala je demonska aura, ali dječja ljupkost je naoko prevagnula. U posljednjoj sceni, ona i psihijatar igraju šah, i on pobijedi. Odrasli, postariji, visoko obrazovani muškarac kontra čuda od djeteta, eto makar u filmu s oznakom SF, na koncu je bolji.
