Umjetničke duše ne znaju s ljudima. Veliki pisci, pjesnici, čak prevoditelji ili kroničari, svi su, tako kažu, bili veliki mrgudi, samotnjaci, otpadnici, skoro mizantropi. Nitko nikad ni za jednog nije rekao da je bio čovjek velike duše, znanja i širine. Nitko od ovih koji su ih kao poznavali, dok su živi bili, prisno. Dakle, prvi susjedi, prijatelji i rodbina, i uopće ovi koji će se kad za to dođe vrijeme, upisati u spomenicu kao "mnogobrojni" i "mnogočlani". Više im vrijedi mrtav, nego živ. Samo je trebalo pazit da ga ne ubiju prerano. Ali svakako mora zginut kakvom mučeničkom smrću. Što se duže priča, duže će mu ime trajat, više će ljudi htjeti posjedovat nešto Njegovo.
Pjesniku njegove pjesme ne vrijede. Što će slikaru njegove slike? Ako će i čuvat koju, bit će to draga uspomena na dragog prijatelja ili na dragi događaj ili susret, dar. Uz svaku ide priča. Događaj. Trenutak. Tadašnji sadašnji trenutak. Koji će možda vrijediti nekom drugom nešto drugo, tek ako se opjeva. Da i oni bez mašte i bez smisla za pustolovinu, mognu okusiti dašak avanture.
Stvarnosti života.
Druge dimenzije.
Inače je ukras. Art. Artikl. Ko i svaki drugi. Kolko materijal, tolko ruke. Kolko vremena, tolko para. Energija je ista. A ne namjena. Primjena. Primjer namjere:
Dugo mi je trebalo da riješim tajnu teta Mandina imena. Manda je Magda, a Magda je Magdalena, a Magdalena je ona Marija koja se vrtila oko našeg Isusa, al on joj je reka: "Idi! I ne griješi više!".
Teta Manda nije imala muža, a imala je dijete. Sina umjetnika.
Što ja znam, oni su znali stvari koje drugima nisu bile dostupne ni u mašti. I ne mislim ovdje na tajne informacije iz špijunskih filmova.
Radili su stvari na drugačije načine od onih propisanih, i onih na koje su drugi bili navikama prisiljavani. Dakle, radili su bolje. Vidjeli su jasnije i dalje i točnije, od onih koji su "stvarno tamo bili i svojim očima vidjeli, svojim ušima čuli". Dakle, mislili su svojom glavom. Nisu se bojali, ili libili, prihvatiti nešto dotad nepoznato. Tako da je uvijek u njihovoj kući bilo stvari odbačenih, tuđih, čudnih, ne-za-korištenje. Do jednog momenta. Svemu bi se našla svrha. Otkrilo postojanje, postanje, porijeklo, pripadnost. Pronašla praktična primjena. Kamenu, neobična oblika. Komadu žice, neobično savijene. Suhom cvijetu. Starom panju, trsu, drači. Sve je živo. Čak i kad svi kažu da je smeće, smeće. Fuj, bljak, jak!
Govorim vam što ja znam, kako sam ih upamtila. Ovi prisni, mnogobrojni su u svoje vrijeme govorili da su klošari, smećari, mutnjaci i ne baš svoje pameti. Pa bi da prisnaže, naveli neku općeprihvaćenu trendi činjenicu, za koju ovi ni po boba ne bi dali, ili nisu niti znali. Ne znam kako vi, ali ja pamet i ludost razlikujem po sposobnosti donošenja razumnih odluka, više nego po govorničkim sposobnostima. A teta Manda je, i njezin mali, ne govoreći ništa, znala stvorit život.
Otac, tata, mamin muž, ne znam kojim imenom treba imenovati nekog tko samo troši, svoj i tuđe živote misleći da ima na to pravo jer živite u istoj kući, je jako forsirao da se s teta Mandom svi sprijateljimo. Djeca, znate, nanjuše kad im se podvaljuje. Tako da i nisam srca otvorena odlazila k njima. Nije mi bilo ugodno ni drago kad bi me mama vodila sa sobom na te duge, tihe "kave", dakle, druženja s Mandinom malom porodicom. Muka mi je dolazila od mamina glasa, šupljih govorancija o ovom i onom, o ovoj i onoj, i izmišljenih anegdota o meni ili tati. I zvuka njenog smijeha. Ko u kazalištu. Na svaku Mandinu pronicljivu opasku. Sin umjetnik, onako ozbiljan i dalek. Znao je, on onako šutljiv, puno više riječi od ijednog stalno aktivnoga govornika. Iako ih je u stvarnosti koristio jako malo, i rijetko. Kad bi, napokon, progovorio, trebali ste prevoditelja na "simple language", trebali ste pamtiti dobro, pa kad dođete doma, provjeravati u rječnicima, što vam je rekao. Naučila sam, hvala mu do boga, dosta toga tako. Čak i kad je očito bilo da je neku iskoristio krivo. Čak i kad sam sama popamtila sve krivo.
Mogli smo, u nekom drugom svijetu postat i pravi prijatelji. Da nije bilo skrivene agende.
A agenda je uvijek ista. Kako u velikome, tako i u malom. Zato i je tajna.
Uvuć se u tuđu kuću, u tuđi život, tuđi svijet, i proglasit se gazdom, vladarom i gospodarom. Svega sebi do tad poznatoga svijeta.
Kako nasilne provale, dok su tako male, nisu zakonite, pošaljete ženu i dijete da vam prokrče put. Pa jednom kad se počnete pozivati međusobno, zagospodarite i tuđim daljinskim. Pa kad shvatite da imate dva ista, ne valja vam ovo što vam je u tom trenu bliže ruci.
Sad kad i to znate, sjetite se zbog čega nemate prijatelja. Ali imate porodicu!
Samo na papiru.
Gore spomenuti Isus je rekao: "Ne bojte se onoga tko se gospodari nad vašim tijelima, nego se bojte onoga koji, nakon što vam uzme tijelo, uzme i dušu i strune je u pakao."
- Di će vam duša... - bar hiljadu puta imala sam čuti ovakav uzdah iz raznih ustiju, u različitih periodama svojega života, u raznim situacijama, različitim društvima. Od onih svakodnevnih, nakon kratkih vijesti o gladi, smrti, ratovima.. u širokom svijetu. Do onih izvanrednih, nakon naših svakodnevno posvjedočenih nepravdi na koje nitko niti ne reagira.
Što ja znam? Ostale su slike. I ostale su pjesme. Neke uglazbljene. Neke zaboravljene.
Ljudi, koji su govorili da su ih znali su govorili i da nije bilo šanse da je to mali pisao:
- To mu je mater. Je stara bila dobra!
Ako koja i jest bila dobra, ja se više ne sjećam.
