Svi oni primjeri opsjednutosti iz Novoga zavjeta, mogu se protumačiti puno svjetovnije, ali pod prijetnjom opasnosti da se vas prozove nerazumnikom.
Čudesna ozdravljenja. Misteriozne pretvorbe jedne materije u drugu. Ukazanja i priviđenja. I sve dok si okom trepnuo.
Svjedočila sam, te znam o čemu je riječ, iako možda ne znam dobro prenijeti, jer treba tek izumiti jezik razumljiv na više razina, jednostavan a slojevit, kao preporučeni stil odijevanja na prijelazima godišnjih doba: razlika je jedino u tome, hoćete li svu tu kilažu koju ćete morati odijevati ili razodijevati kako se temperature slažu, nositi na leđima, glavi ili u rukama. Osim ako niste s prikolicom.
Sve su to Save Soil početci, Spasimo zemlju po kojoj hodamo, zajedničku majku, temelj svega stabilnoga i tvarnog na ovom planetu. Materiju.
Zagledali smo se malo previše put nebesa, i to onih fantastičnih, isfantaziranih, koja nisu takva u stvarnosti, te zaboravili na ono što stvarnost jest, ono što se stvarno treba odmotati da bi mogli s mirom nastavit s maštanjima. A najviše trpe najslabiji. Ti najslabiji slijedom stvari imaju i najbolju šansu da vide tu stvarnost koja svima izmiče u prezauzetostima odvraćanja pažnje.
Pročitali ste u nekoj knjizi ili časopisu ili vam je rekao netko da je čuo nešto od nekoga gurua kojem cijeli svijet vjeruje, i sad ste pohrlili izvesti tu dramu unutar svoja četiri zida. Kad se sjetim tih par detalja iz svojeg djetinjstva, pravo je čudo što sam preživjela, a onda vidim da moja majka, svoje unuke na jednak taj način okrutno tretira misleći da radi nešto super moderno i svake pohvale vrijedno, shvatim ne da ona sama nije ništa naučila, nego ni svijet, dočim ponavlja uvijek iste šprance, s bitnom razlikom da današnja djeca više nemaju neke starinske zdravo seljački misleće bake i djedove koji će ih spasiti od neizbježne gladi. Gladi svega, za svime, poglavito kruha. A s kruhom i duha. Ne blaguju se uzalud pred svaki važni praznik u svakoj poznatijoj religiji, beskvasni kruhovi i voda. Sveta voda i sveto ulje. Na običnim menijima ih međutim nema. Ima i vitamina i minerala i dobrih masnoća i omega kiselina i folnih i svega čega ne, ne da ne znamo što su, jer zna se, pa bože moj piše!, nego nemamo pojma na koji način nas to sve drži na životu, jer iz jedne šarene kapsule u kojoj nam je prodan smućkani koktel, pa do druge koju zovemo sobom, iako je samo naše tijelo, zapravo samo prelijevamo iz šupljeg u prazno. Nadopuna prehrani nije nadomjestak za pravu hranu, tako mislim piše na svim etiketama, mislim da neki zakon tako naređuje, jednako kao što na kutijama cigareta treba pisati da izazivaju rak pluća.
Dakle, žene iz kancelarije su listale neki šareni časopis, gledajući slike zaključile da bi neki od kolača bilo lako i jednostavno pripremiti:
- Moglo bi ovo i dijete.
i onda je svaka uzela svoju lutkicu da joj napravi taj neki super slatki jež okrugli biskvit sa nabodenim oguljenim bademima i čokoladnim okruglicama umjesto očiju. Jedna je možda bila vještija sa svojom curicom i donijela je tortu u kancelariju da se pohvali, pa su žene navalile kupovati kalup, taj neki specijalni, i sastojke za tortu, a koja još nije imala mikser ili odgovarajuću zdjelu, požurila je s kupnjom da se ne osramoti.
Sama se dobro sjećam, kad je mama povadila svu tu artiljeriju na kuhinjsku radnu plohu, kojoj mi nije bio dozvoljen pristup u mirnodopskim razdobljima, uzela me za ruku i rekla,
- Ajde, evo, sad da vidim ja kako ćeš to ti.
- Šta. - zinula sam u čudu.
Nisam naravno bila u kancelariji i nemam pojma tko su bile te žene niti kakve su razgovore vodili.
Nekako su me uvjerili da mama radi nešto jako važno, puno važnije od običnog života obične žene i kućanice kakve su bile i jedna i druga mi baka, inače nas ne bi ostavljala same i gladne i preplašene svaki božji dan, niti bi se vikendima više bojala nje i tate, to dvoje potpunih neznanaca koji se odjedanput pretvaraju da su mi roditelji i ponašaju kao da me posjeduju, zahtijevajući da ja njih sluškinjam, u svim potpuno nerealnim očekivanjima, tipa da se u roku sad i odmah, ili kava skuha i ohladi taman za eksanje, ili da se prostorija ugrije čim pritisneš sklopku. Oni su u biti bili djeca u toj kući, potpuno nesvjesni svega što je oko nas.
Trebalo je puno strpljenja, koje s vremenom, godinama koje prolaze ali ne mijenjaju ništa, svatko normalan izgubi.
- Bože moj ništa ne znaš, kako mala od Katije zna. Ti ništa ne znaš, ili nećeš, kako se meni čini.
Onda se krene sa kažnjavanjima. Batine još i nisu tako loša opcija, tijelo zacijeli na očigled, ali izrugivanje i podcjenjivanje i prebacivanje krivice i krivo optuživanje ili možda samo neznanje da se izrazi to što ti je na umu, pa se ponavljaju riječi koje već postoje iako iz drugoga konteksta ili možda sličnog ali likovi su drugi, ne možete istu stvar govoriti rođenom djetetu i potpunom strancu, s razloga što je ovo vaša krv, a krv nije voda, i ako ste vi umijesili lošu štrucu mesa, tada ni vi niste od boljeg mesa i sam. Razumijete što hoću reći? A dijete sve upija i lako povjeruje da samo nije ni zašto a od takvih roditelja niti ne može bit ništa bolje. I prestane se trudit.
Ja sam, velim, imala sreću, jer sam još i imala normalne babe i strine koje su me mogle nešto i naučiti i od sebe dati. Ali sad su ovi nedorasti nečije babe i nečije strine, i nova djeca nemaju nikakve šanse da odrastu kako bog za njih hoće da rastu. A ako se pojavi netko nepoznati, netko sa strane, poput ljudi posvećenih svom radu i pozivu, tipa nekoga travara ili svećenika ili časne sestre, znamo dobro kako to svršava:
- Kako mi je ružno reklaaaa… Zla i ljubomorna. Jer ona nema što ja imam, nije se ostvarila kao žena ni na jednom planu.
A muškarac je pedofil, ili tip s nečasnim namjerama, pa krenu paradirat ispred njega dekoltirane i nemoćne, da testiraju, ne svoju ženstvenost, ta ona je neupitna, nego koliko će mu dugo trebat da posrne. Ako i ne posrne, ili pogotovo onda, svima će rastrubit da ju je uhvatio, ili hvatao, ili htio to i to, ma znaš već, ali ja mu nisam dala, rekla sam mu, sveti oče, pa zar!
Mama je imala priliku osvijestiti ovaj trik sa prodajom sastojaka za pripremu kolača, kad su joj rekli da ima neka gospođa koja radi za novce, super, savršene, diskretna privatno radi, i puno lipo i čisto, ali nije. Jer sad kad je zaboravila tko sam ja, da sam njena kćer koja je zna dobro, jer ona mene ne zna, nije gledala kako sam odrastala ni u što sam odrasla, ona sada misli da sam ja neka velika faca kojoj se treba ulizivat, na jednaki način kako se ulizivala svima drugima i tovila ih i darove im nosila dok sam ja, njeno dijele bila doma gladna i sama. Sad sam ja, znači, bez da je ikakvo vrijeme u njenoj glavi prolazilo, neka gospođa, a njena unučica nova lutkica koju pokazuje za primjer, znate već ono, ili je glupasta ili je simpatična ili je droljasta ili je ni za šta, ovisno o aktivnostima i ovisno o njezinoj procjeni što bi se gledateljima svidjelo. Mala ju mrzi, jednako kao što sam je i ja mrzila. Tu zlu nepoznatu ženu koja sebi umišlja da mi je mama. I to samo dok ima svjedoka i dok je publika zainteresirana. Onda vas odbaci. Kako ne bi ni lutku krpenu odbacila.
Sjećam se dobro, te zgode sa ježem, jer je kupila tu tortu u te gospođe diskretne i stavila na visoki prozor, i ta je torta tu bila prenoćila, i mislila sam da ju čuva da ju možemo skupa slavljenički probat, ili za neku specijalnu priliku, nije mi ni padalo na pamet da se penjem gore i umačem prste u šlag ili vadim oguljene bademe i jedem ju sama bez ičije dozvole i bez da bi pitala. Ali torta je nestala a da meni nije bilo dopuštano ni da je pomirišem.
- Ta nećeš valjda s takvim rukama.
Mislila sam da sam jako prljava i nespretna. da ne zaslužujem da me se hrani. obrati pažnja na mene kamoli da dijelim zajednički prostor ili da dišem zajednički zrak. Bila sam gladna. Ali mislila sam da to tako treba. Nisam nikad prosila za hranu. Niti za ista drugo. Ako bi palo u zdjelu, nakon nekog bi vremena, ako nitko ne bi tražio to kao svoje, uzela bih, ako nije palo, ne bih ništa imala, jela, ni htjela.
Jedno je vrijeme dolazio donmiro s tim pločicama i perlicama s ribljim uljem. Nisam imala pojma što su to, ali on nije nikad pravio cirkuse oko svojih posjeta i oko ičega uopće, pa bi bez problema uzela i jela. A onda je, ispalo nešto, to tek sad odrasla povezujem što je bilo, jer nema puno tih obrazaca, staza ni puteva kojim se prolazi, i uvijek pada na istim mjestima: Ljudi su ga počeli optuživati da mata djecu s bombonima, i svašta im govori, da ih kvari, i iskorištava. Jedan je dio počeo s kopiranjem njegova stila, jer su možda vidjeli da radi nešto dobro, neki su od njih počeli ozbiljnije doživljavat vlastitu djecu, shvaćat da i njima treba jelo, stvarno i tvarno povrće i voće, meso i krumpiri, kruh i mlijeko, da se oporave. A neki su počeli s bombonima i slatkišima i ucjenama tipa "ako ti meni ovo - ja ću tebi ono". Igra koja ne prestaje. I za koju moraš bit baš jako jako gladan.
Moja mama nije shvaćala ništa. Čak te pločice i ribice koje je donmiro davao njoj da meni da, da ne bi rekli ljudi da ovo ili ono, ergo, ona da zapušta i zanemaruje majčinske dužnosti, a on da iskorištava i kvari malenu djecu:
- To je lijek. Morate joj to davat svaka tri četri sata. Inače je gotova. Prije jela poslije jela.
Kojeg jela? U nas se nikad ništa nije skuhalo otkad je baba preminula.
Čak te je ribice i pločice držala zaključane na najgornjoj polici ormara za rublje, da ja ne bi slučajno sama uzela pa se predozirala, ako je lijek, ne smije se puno, znate. A onda ih pokazivala ženama koje bi dolazile na kavu i ćakulu, šta joj je donmiro da, i kako je ona sakrila da ne bi mala uzimala sama, ne možeš ti znat šta se to ditetu može učinit.
Mislim da je donmiro i nestao nekako oko tog razloga. Kako god se danas može čut da neka djeca, a sada već odrasli ljudi, optužuju sad pokojne katoličke svećenike koji su ih u djetinjstvu zlostavljali, sve im sjećanja naviru i traume neliječene isplivavaju na površinu prijeteći uraganom nekontroliranih emocija i akcija. A crkva sve priznaje, posipa se pepelom, i ispričava u njihovo mrtvo ime.
Tako isto u bibliji, kolike su majke zvale spasitelja da im izliječi, ozdravi, uskrisi bolesne i mrtve malene kćere, a on bi ih pogledao, jedva rukom dotakao i rekao
- Dajte djevojčici da jede.
Ovaj se demon može istjerati samo molitvom.
I to zaista i jest baš to: životinjske majke ne zaborave hraniti svoje malene. Čitave dane noći marljivo rade samo na tome, da sakupe i pronađu hranu i donesu im u gnijezdo. Kad dovoljno narastu i budu dovoljno snažni da mogu i sami skupljati i tražiti, da ih tome nauče, što izbjegavati i čemu s oprezom pristupati. Što hrani, a što umrtvljuje.
Ljudske majke učinkovito nauče svoj pomladak jedino tome da se baš njih treba najviše bojati. A onda koliko se samo troši energije da se tako zgađeni i iscrpljeni i jadni, uljepšaju i upristoje makar na izgled, na onoliko dugo koliko su tuđe oči na njih zadržane, da bi mogli "zasnovat obitelj i osigurat potomstvo". Inače zašto?
Njima se to čini trenutak, jer sami nisu budni duže, ne mogu zadržat svoju pažnju duže na ičemu dulje od trenutka, pa ono na što putem naiđe, uzmu zdravo za gotovo, niti ne sluteći da je netko radio na tome satima ili danima ili godinama. Njima je to čarolija, ili magija ili misterija, misticizam, a nekome je stvarni život. U kojem je jedino važno izabrati uzorke na omotu, i zadnji broj na cijeni proizvoda, da što jeftinije prođu i da ih netko ne bi prevario. Pa sad ti odredi cijenu. Pravu vrijednost neke stvari. Kojih imaš još hiljadu istih takvih na lageru, jer je to to što radiš sa svojim vremenom. Kojeg imaš više jer si ga više osvijestio. Pa da u dosadi u kojoj čekaš da ti se život odmota, zabavljaš ruke radeći bilo što, da ih ne bi izgrizao do kosti. Jer ne znaš što sjedeći trenutak nosi, i to može biti pomalo jezivo. Dočim ovo znaš, znaš svoje sigurne pokrete rukama dok proizvodiš baš taj uzorak koji će se nekoj od gospođa svidjet, a možda će baš taj neki neodređeni put reć za isti taj da je fuj i bljak i ne bi ja da je u pola cijene, i propala vam misija. Preskočili ste zubac, život se ipak odmotava. Neočekivano možda za vas, ali se miče, teče, odmotava, krenuli smo na sljedeći nivo, nebitno sad, gore ili dolje, razumijete?
Mogli smo isplest još stotinu čarapa koje će netko navući na glavu, a netko na ruke. Isjeći još desetke torti u obliku ježa, ili energetskih pločica za profi vojnika sportaša ili neuhranjenog najmlađeg potomka neke slavne obitelji koja će se zasramiti svojih skromnih korijena, niti ne osvijestivši da i plemenitaši potrebuju nahraniti svoja zemaljska tijela stvarnom hranom izniklom iz zemlje koja je krvava i zaprljana od njihovih žrtava. možda baš zato. Što te hrani to te pokopava. I obrnuto. Bio sam, bit ćeš.
Bože moj, da sad umru, po svemu sudeći bilo bi puno više štete nego koristi.
Kako je sadhguru rekao: Ja sam voljan raditi s vama dok se to još može, tako da mi ne pravite probleme kad već jednom umrete. Bavit ću se ja s vama i nakon vaše smrti, nemajte brige, ali sad bi bilo lakše i bolje za sve.
Ili mi se tako samo učinilo. Neuspjela šala. Pokušaj zastrašivanja. Odvraćanja od daljeg proklinjanja. Mrtvi i prokleti bit će puno veća briga i smetnja nego dok su usidreni u tijelima od zemlje. Zamislite samo kad se takav duh raspline posvuda. Ne vidim nam spasa.
