Življenje u velikim zajednicama ima više svojih prednosti, nego nedostataka, a to se lijepo vidi u velikim stambenim zgradama. Mnogi se možda neće složiti, ali samo zato što brzo zaboravljaju, kako im je bilo, ili kako bi im bilo, da žive u nekoj samostojećoj kući, ili da imaju privatno imanje, ma koliko veliko da ono bilo, na kojem god mjestu na svijetu. Privatnost i samostojnost imaju svoju cijenu, i često ju morate platiti i više od realne, tržišne, jer plaćate vremenom i energijom koju biste inače mogli uložiti u nešto do čega vam je više stalo:
Uzimam sad, naoko banalan primjer:
Sve ako i imate priključak na gradski vodovod, te ne morate trčati uz potok u potrazi za pitkom vodom, ili onom u kojoj biste oprali kosu, ako se dogodi slučajno puknuće cijevi uzrokovano vremenskom nepogodom ili nemarnim odnosom drugih korisnika, sami morate pronaći i priznati uzrok, dovesti majstora, ispregovarati radove i cijenu, pa se nadati ili vjerovati da nitko nije i neće prevariti nikoga.
A isto to morate prolaziti sa skoro svime.
Je li to cijena mira, ili zamka u koju ste upali onda kad ste odlučili pratiti modu zdravog i prirodnog načina života, kad ste povjerovali da je lajfstajl isto što i lajf? To ne znam.
Ja ne bih preživjela sama, i od te činjenice polazim u svemu.
Znači, ako, nedaobog, pukne cijev od vode, pukla je svima, i svima je u interesu što brži oporavak, ako nestane struje te ostanete u liftu, za par trenutaka netko će vas čuti i pozvati pomoć, ako vam obilježe stan ili ostave urok ispod otirača, makar će ovi sa vašega kata, da se i njima ne bi prilijepilo nešto, uspaničeno tražiti drskog počinitelja. I tako redom i tako slijedom. Sudjelujete u tuđim problemima, jer je očito, da nisu drugačiji od vaših. I ta spoznaja liječi.
U zgradi u kojoj sad stanujem, upisani, legalni vlasnici, su uglavnom žene. Možda je to zaostatak naslijeđa naših predaka, koji su se izborili za jednakost i ravnopravnost, makar pred zakonom. Možda su istiniti statistički podatci da se rađa veći broj ženske djece, ili da je mortalitet takav da ide u korist žena. Možda smo zaista sve odreda vještice koje ne podnose muškarce niti na papiru. A možda su neke od nas i iskorištene na način, "nisam ja, pitaj ženu". Eto, baš se tako zajednica, koja je sebi uzela za pravo donošenja odluka koje se tiču trošenja "našeg zajedničkog novca", odnosi prema nama, te nam svako malo nudi "zaštitu".
Trend je, zato i spominjem ovu s vodovodom, mijenjanje cijevi. Navodno se nisu mijenjale još od prvobitne gradnje. Cijevi. Od vode.
Skoro sam pitala, što će bit sa ciglama, ali moj anđeo čuvar mi je pravodobno stavio prst na usta. Kakva su vremena došla, srušit će zgradu da zamijene ciglu.
I tako: došli su majstori, kako svima, tako i meni. Nešto staro uzeli, nešto novo stavili, ja ne bih znala ništa:
Nije ugodno pustiti nepoznate ljude da vam prčkaju po stvarima, nije bilo loše podsjetiti se na to. Njih kao i svako manje zlo, otrpite i nastavite sa svojim životom. Ako niste otprve shvatili lekciju, zadržite je u memoriji, svanut će vam jednog dana. Bolje na mentalnom, nego na fizičkom planu. Sljedeće je vaše tijelo. Druge ljude smatramo stvarima, gledamo i tretiramo kao objekte, procjenjujemo nastojeći izvući korist za sebe, koji smo "čovik, a ne zvir". Greška je teška, kad na isti način počnemo misliti i o samima sebi.
Čovjek me je, poštenim očima, gledao ravno u oči, ne trepnuvši, toplim hrapavim tonom u glasu rekao kratko: "Za vodu", ušao i posjeo se na čelenku stola, ni ne pričekavši da ga se ponudi. Pišem vam sad onako kako bi svaka od prije spomenutih žena opisala događaj, ali u mojoj percepciji, oči su bile gladne, a u glasu prigušena agresija.
Zašto netko okrugle sjajne oči zove poštenima, i sposobnost netremičnog zurenja u oči sugovornika smatra znakom pristojnosti, kad znamo da oblik očiju ne znači više od oblika nosa ili ušnih školjki, a sjaj da nije isto što i bistrina uma, jer ga može izazvati i kapljica viška, to vam ne bih znala, ali valjda i to, kao sve u životu, ima svoju svrhu.
Odgovorno tvrdim, možete me slobodno u ovome držati za riječ, da ljudi koji u vas očima preupadno zure, ne čuju niti slušaju što im se govori. Vrte svoje filmove u glavi, a nakon toga vam preostaje samo nadati se da neće svoju priču raširiti dalje, da vi niste tema te priče, ili da imate brojniju i spremniju vojsku sljedbenika.
Sljedeće je, dakle, vaše tijelo. Najprije vam se uvuku u skrovište, ili vam ga sruše. Zatim vam unište personu. A idući je korak, fizičko nasilje. Vi samo birate, hoće li se to dogoditi pred ljudima, ili u privatnosti vaša četiri zida. Određeno je da budete nečija kurva, isto ko u zatvoreničkim američkim filmovima, već ste u zatvoru, iako ste formalno vi vlasnica, i imate ključ. I dopuštaju vam da birate, crnog ili plavog, visokog ili nižeg, doktora ili inženjera. On će svima reći da je on vaš, i vi ćete moći reći da imate muža. Što on ima više prijatelja, vi ćete imati više zaštitnika. Imate pimpa i on vas iznajmljuje. Kad ste rekli ili pokušali dat do znanja da vam se ne dopada ta igra, reći će svima da ga varate, i stvarno će misliti tako, jer ste njegovo pravo i njegov posjed. I nema veze što na papiru ili u zakonu piše niti kako tko to tumači, jer na terenu se računa samo snaga mišića. On dijeli svoj višak energije. Nesebično dijeli i ćuške i pleske i triske. Pa bi mogli i vi podijelit malo svoje ljubavi.
To je ta logika.
Ne možete reći da nema nikakvog smisla, čak niti tražiti smislenije tumačenje. Nova će tumačenja samo dalje zapetljavati već zapetljano i neće nikome donijeti olakšanje.
Možda treba čekati dok se konac ne odmrsi sam od sebe ili dok zaborav sve ne izravna. Pa opet iz istog početka.
Samo zadržite sve u sjećanju, s riječima ili bez njih: ako znate riječi, moći ćete možda spasiti još nekog. Ali ništa ne forsirajte, dok ništa ne znate.
Čak kada i znamo da imamo iste probleme, još uvijek ne znamo vrijedi li za svakoga i isto rješenje. Nekom možda nije problem, možda je prilika.
Kako god da se sama, starija, dobrostojeća žena, činila "dobrom prilikom" mlađem, zdravom i snažnom muškarcu, dok je bio dolazio, pa dok duh prostora ili anđeo čuvar nije promijenio "čistu namjeru" u "gađenje"; jer vjerujem da me je to spasilo, ne samo u tom trenu, nego i od daljih nametljivih nepotrebnih posjeta.
Ostaje još nadati se da će tu vijest raširiti svima, te će me pustiti da makar umrem na miru.
Ovako mi je, barem, dan uvid u to na čemu sam, i treba to pozdraviti:
Osjećaj gađenja vas štiti. Ne smijete to zaboraviti.
Pogledajte kako završe sve one slatke, tople, drage, umiljate žene koje se od djetinjstva dresira da se svima zubato osmjehuju i da svima sve daju. Svoje.
A kad dođe vrijeme da odete s ovog svijeta, tako isto će tretirati i vaše stvari. Neće ih se htjeti dotaknuti, tako da se vaš duh i vaša energija neće moći ni za koga zakačiti. Neće o vama pričati i neće o vama ništa moći govoriti, tako da vam duh neće biti svezan ničijim sjećanjima. Slobodni ste poput ptice. Jošte za života. Ništa vam se ne može dogoditi, što se ne događa i drugim ljudima, samo što vi za razliku od njih ne nosite teret, kao što ništa niste ni donijeli, ne mijenjate ništa i ne trebate ništa osim onog što se nađe.
Ostaju li tako kuće prazne, i čitave stambene zgrade i naselja? Nastanjena samo avetima?
Niste vi avet. Niti vas se pretvara u jednu. Efekt ogledala, sjetite se toga.
Oh, nitko neće u njenu blizinu, toliko je gadljiva.
Vidjela sam već da ljudi skaču u tu zamku. Zapisana je još u knjizi Sirahovoj: "Loše, loše, govori kupac, pa kad kupi, hvali se dobrom trgovinom." To je basna o liji i kiselom grožđu, samo što grožđe neće popadati u lijina usta da dokaže da je slatko, a ljudi to rade.
Znate već po onoj, što ti s njom gori, to ona sve bolja, i ništa ne ističe svjetlost tako dobro kao tama. Pa ih tama i proguta. Umjesto da bude rasvijetljena.
Dok niste sigurni jeste li već svjetlo, samo budite tiho. Doznat ćete. Reći će vam tama.
Urlikom.
