Možda zato što je ova djevojka sličila ženama iz onog nježnog perioda djetinjstva u kojem ne razlikujete lica odraslih ljudi koji vam objavljuju svoju prisutnost, štipanjima za obraz, škakljanjima po drobu i meketavim glasovima ...
Vidite sjene. Slijep ste ko mačić, i nastojite primiti što manje tih škakljanja, češkanja i smrdljivih poljubaca da ne ošugavite po koži koju su vam dali da vas dijeli od ostatka svemira da bi mogli po njoj znati koliko je život mekan.
Samo što, naravno, nemate baš puno izbora. Može li čestica zraka odlučiti u čija će pluća? Ne, pa onda? A može li se malo odgurnuti ako joj prilazi veće i nepoznatije nešto? Možda može biti otpuhnuta, ali može li sama utjecati na to tko će je i kako otpuhnuti?
Vježbajte, trenirajte svoj vlastiti dah, to je esencijalno!
Ima jedan crtež, još i sada u mojem zdravstvenom kartonu, koji je nacrtala moja trogodišnja ruka. Veliki krug, koji bi mogao biti glava, sa dva manja kruga unutar ovog većeg. Nejednaka, ali ni jedan ni drugi ne prelaze crte-okvir tog velikog kruga-glave. Iz te kao glave, idu ruke i noge, i imaju točno po pet prstiju. Znala sam velikim slovima napisati svoje ime. Ali ne znam, sada, je li to bio autoportret, niti je li to uopće trebalo biti ljudsko biće, ili ikakvo biće, uopće. Ali, nekako tako, na neki čudan način, i sada doživljavam ljude.
Možda je veliki krug oko, eye in the sky, a možda su ova dva unutar njega, oči, jedno bolje, drugo unutarnje. A možda je to dvoje ljudi koji žive zajedno u zajedničkoj kući i rade zajedno oko iste stvari, dok se sve ne rascvjeta. Kao sunce i mjesec, i jedan te isti par ruku i nogu, koji pripadaju samo jednoj osobi. Ili sam nacrtala majku zemlju, iz koje rastu stabla sa po pet grana.
Svašta možete iskombinirati, od samo par sastojaka, ako znate čarobne riječi.
Učite riječi!
Bez obzira što ste naviknuti misliti da one dolaze same od sebe, (samo) ako su istinite.
