- Gledaj kud hodaš! - nestrpljivo je povikala gospođa s lijepom frizurom odgurnuvši snažno objema rukama mršavo stvorenje koje joj se našlo na putu pri izlasku iz malog dućana. Svaki dan je u tom dućanu i zna taj put bolje nego svoj džep. Zna vlasnika dućana i zna mu ženu. Zna koliko djece imaju i gdje i što studiraju. Zna skoro sve radnice prodavačice koje su se izmijenile u njemu još od otvaranja. I onu visoku plavu šta je samo gledala ko nju gleda i onu malu debelu šta je samo gledala šta će još pojest. Iz očiju bi ti ukrale, a kamoli na kasi. Nije, nije nikad ništa rekla, svatko zna svoju. Da nije potreba ne bi takve bile, a je li tako. Ali sad, danas, taj put, ovaj i nikad više! Prevršile su svaku mjeru prešle svaku granicu. Otpora. Ma šta otpora!! Izjurila je bijesna, jer se nije htjela svađat, ipak je ona jedna dama, i onda joj se taj stvor, bolje reći tvor smrdljivi ispriječi na putu. Dosta je bilo. Basta! Odgurnula ga je svom silinom, i odjurila svojim putem.
Ono što nije znala jer nije obraćala pažnju, ta imala je pametnijeg posla, bila je priča koju je ostavila iza sebe. No, nismo li mi svi makar jednom u životu bili početkom nečijih tuđih priča, iskra koja će zapaliti neku buduću vatru, nama nepoznatu radnju. E pa baš tako je sada, smrdljivi tvor kojeg je gurnula snažno objema rukama, zateturavši pao i svom silinom tresnuo na beton. Glava kao da se odvojila od tijela, odskočivši o metalni rukohvat postavljen tamo da olakša kretanje sve brojnijoj vojsci tjelesnih invalida, otkotrljala se niz rampu, istegnuvši i zavrnuvši vratom onoliko koliko mu je to njegova duljina dopustila. Čovjek je na mjestu umro. Hitnu su zvali samo radi reda.
Mladoj je liječnici to bio prvi pravi mrtvac. Sjala je od uzbuđenja nekoliko trenutaka duže nego što bi pristojnost opominjala. Tko bi rekao da će joj tako povijesno dobro započeti dan: besplatno buđenje još i prije prve jutarnje kave.
Nitko, naravno nije vidio ništa što bi moglo dovesti do ovako naizgled slučajnoga pada: jutro je bilo uobičajeno svakodnevno mirno i užurbano u isti mah. Stare mušterije su kupovale uvijek iste stvari, prosjaci su došli po svoju koricu jučerašnjeg kruha, a ulični čistači su pomeli sve tragove. Uostalom, nema li svatko svojih vlastitih, pravih i puno većih problema! Vrlo egzistencijalne prirode, one koja zadre u samu srž života, a tiče se hrane, odijela i sigurnog skloništa. Samo za primjer, nabrojit ću par stvari koje svaki stanovnik ovog nesigurnog svijeta, promišlja u glavi prije djelovanja: što će skuhat danas a da se i pojede, što će obuć sutra da ne bi tko rekao da je uvijek u istoj robi, i kako će pokazat nove tapete a da mu ih ne izgazaju odmah na mrtvo. Tek kad ste se pobrinuli za materijalno možete se kretati prema misaonome, pa na primjer, razbijati glavu oko toga kolika je premija našega paketa osiguranja a koliko onoga kojeg nismo iz inata htjeli, odnosno koliko je naš mali dobio iz prirode, a koliko prijatelj iz klupe i koliki je razredni postotak.
Dakle, nesretni invalid, slučajni prolaznik ili lutalica?, biće iz druge dimenzije, u svakom slučaju, je svima pred očima, izgubio glavu, a da to nitko nije pravo vidio.
Zbog prirode stvari, eto opet se prirode dotičemo, zbog prirode, dakle, posla, a shvativši da doskora nitko neće doć po nesretnika, dežurni tim stručnjaka je zaključio da bi najbolje bilo ne gubiti vrijeme i još za vruće rane napravit obdukciju, kako bi mogli upisati u knjige točan uzrok smrti.
Otvorili su i kladionicu: alkohol je dugo vodio, a drugo i treće mjesto su uzele - mora se i to reći, više zbog mjesta nezgode, nego fizičke spremnosti nesretnika - kronična bolest ili tjelesni invaliditet zbog kojeg je bio nestabilan na nogama i rukama te tresnuo glavom o metalnu šipku; i slobodan pad, skliznuće izazvano nepronađenim neidentificiranim objektom, sa strme kosine koju je netko nalio i nadjeo joj ime rampa za nepokretne osobe, a koju bi lokalna djeca sasvim sigurno iskoristila za sanjkanja da je samo neko drugo vrijeme i u nekim drugim uvjetima, a zauzimala je bar dva ili tri parkirna mjesta.
Ako bi bilo ovo treće, mogao bi to biti razlog da zatraže od kotarskih vlasti uklanjanje spomenute izrasline u okolišu.
Spomenuvši se toga, vrijednost na kladionici se naglo promijenila. Svi su bili spremni izgubiti, da bi u konačnici dobili slobodno mjesto za svog limenog ljubimca. Da, sve to je i može bit, ali kako ćete vi znat da će to i to mjesto čekati baš vas. Kako možete znati da se neće i tu nalijepiti markica osobnih vozila specijalnih osoba na kotačima, ako me razumijete, pa onda ti, prijatelju moj mili i dragi, strepi od paukova.
Trebalo je tu stvar što prije riješiti. Prije nego opadne ispod stola. I izrodi se u tko zna što.
Mladoj liječnici sa hitne nisu dopustili da nazoči otvaranju a kamoli rezanju i komadanju tijela koje je donijela, a ušutkali su je davši joj priliku da se za televiziju pohvali i ispriča čitav događaj pred svima. Bile su to tri minute, koje je mogla čitav život pamtiti kao one koje su joj otvorile put prema zvijezdama: Bila je na televiziji, vidjela je mrtvaca i ona je sama proglasila vrijeme smrti, koga briga kakva joj je bila kosa! Ipak, svi su vidjeli samo da joj je kosa bila kao da ju je krava prava polizala. I bili prilično ustrajni u tome da joj to i daju na znanje.
Kako je samo plakala. Ali ne, nije dala da je ovi vide u tako ranjivom stanju.
Plakala je tiho i molila je ustrajno da taj tv-prilog što prije skinu, maknu, uklone, ne emitiraju više, ili makar ne u udarnim terminima. Kleknula je ispred svakoga koga su joj natuknuli da treba, i tako joj se želja ostvarila.
Ljudi će i dalje govorit što ih volja, bila je tog svjesna pa je istog trena promijenila frizuru, drastično. I boju i oblik. Ništa nju to nije bilo briga. Život je život, a smrt je smrt, i ona ih obje sada zna skoro po imenu.
Iako nije dobro upamtila niti ime pronađenog nesretnika.
A imao je bio osobnu u džepu i smartphone sa punim imenom i novčanikom.
Nitko to nije pravo ni gledao. Sve se zanemarilo. Preimenovalo ili promijenilo vrijednost i značenje.
Ako je invalid a što mu je sa pratnjom, šta ga ne pripaze bolje i što ga puštaju u rano jutro sama. Još treba da mu markicu zalijepe da se pohvale da im je utekao. Fina rađa, fina baš!
Ako je alkos, e onda se nema čime silit. Bolje da se ne zna, čiji je ni otkud. Uostalom, onako iznakažena glava od ljutih udaraca o metal o beton o asfalt, i tko zna što sve ne, može biti prosto bilo čija: muška, ženska ili vanzemaljska.
I tako je započela priča, čim je završila radnja. Nije joj trebalo dugo. A sve zbog ta dva ili tri parkirna mjesta u užem centru grada.
Sami centar grada, da se razumijemo, odavna više nije bio mjesto popularnih izlazaka, budući da je svaki kotar, kvart ili naselje izborilo sebi vlastiti trgovački centar u kojem se glumila familijarnost s onima koje se iza leđa mrzi, i užurbana poslovnost s onima s kojima su uistinu i ustvari već sklopljeni već ugovoreni dogovori ispod stola.
Ali bilo je nešto privlačno u starim zidovima i u oblacima koji su lelujali iznad, jednako kao u vrijeme kad su ribe i žabe i jegulje i divlje guske bili prastanovnici prvobitne postojbine močvare koju neki sad zovu gradom.
Ako je tlo jednom bilo močvarno, logično da će se i danas događati klizanje u blato.
Kolektivna memorija, duh mjesta, nisu vam to nikakve izmišljene stvari. Danas je sve moguće znanstveno dokazati. Prikupe se podatci, činjenice, artefakti, štogod treba!, ubace se u kompjuter i onda on to sve sam isporješava. Mogućnost greške minimalna. Pitanje je dana, a ne godine kad čovjek neće morati niti ručno ubacivati ni prikupljati podatke, ma niti digitalno, sve senzorno, čak ekstrasenzorno, ti pomisliš robot automatski sam od sebe izbacuje što ti srce želi.
Trebalo je samo pričekati koji moment, pa da drugo slovo abecede prepusti prvenstvo drugom otpozadi, pa da se to blato napokon i pozlati. Koliko to može biti teško!?
Na turiste se računalo, tuđince, a što drugo. Na one optimiste koji dolaze i odlaze vjerujući da će obogatiti dušu boravkom na mjestu davno prošlog sjećanja na neki davno ispričani vic.
***
Stručni tim forenzičara je s najvećom pažnjom i najpomnijim marom, najprije nacrtao specijalnim perom, linije po još toploj mekanoj koži nesretnika, onako kako su vidjeli da je bilo još iz vremena Đeka Trbosjeka, a onda se oštrim skalpelom zarezalo snažno.
- Toraks, retraktor, sisaljka, tampon, trudili su se zvučati i biti što ozbiljnijima, ali emocija je ponijela i ruke i duh, te se nisu ustručavali otvorenije pokazati da se baš dobro zabavljaju. Krv je još brizgala. Srce je još pumpalo. Tijelo je štrcalo i trzalo se. Skoro kao pravo.
Tek naknadno su se sjetili da su mogli od donacija organa skrpati još koje ili čije još dišuće, još misleće, još govoreće i zahvalno tijelo.
- Da, kad bi bio u pitanju čovjek. A što ako je stvarno stvarni tuđinac?
Još neko vrijeme su gledali u kašu iz korpe pune krvi i sluzi i nekoliko odvojenih a spojenih rastezljivih komorica, zavežljaja, smotuljaka pulsirajućih poput malenih vulkana, bombi zaostalih iz neimenovanog rata, neprepoznatljivih sa slika sa dosadnih predavanja, a onda su stali.
U službene će dosjee staviti da je pronađeno tijelo anonimnog beskućnika, bez osobnih dokumenata. A svijetu će pričati, poluprivatno, privatno i tajno, da im vlasti taje, ali da oni neće iako bi mogli izgubiti posao i sigurnost primanja, pa i goli život, da postoji da je otkriven i da je u našem posjedu dokaz o tome da za stvarno i uistinu i zaista postoji život izvan dosega naših kapaciteta. Iz drugih dimenzija.
Da, mi živimo sada u trećoj, a ovo je bio susret od treće vrste.
Preskočivši četvrtu, uskočimo u petu!!
Brzinu, a što ste vi mislili?
Dođite brže, ako ne vjerujete i uvjerite se svojim očima sami za sebe. Pa neka svatko prosudi ako prosuditi može. Dok se još može. Dok je još dozvoljeno služiti se glavom, ili što nam je to već izraslo poviše grkljana.
