prvih 500
Ne radi se ni o kakvom “Izazovu!”, jednostavno, ideju mi je dao kolega koji piše blog o pisanju romana. Učitelj je, ali želi biti pisac. Pisca čini pisanje, a ne honorari, stoga piše, svaki dan minimalno 500 riječi, kao da trči maraton na kratke staze. Posao je to, a ne terapija. Zato mi se dopada. Iako ne skriva “velika očekivanja”.
Sama ne znam je li ovo potreba da nečime zabavim um ili ruke, ili da opravdam postojanje. Ili svrha mog postojanja. Znam da ništa stvarno ne znam i želim pisati o tome. Iako imam likove koje treba provesti kroz radnju. Iako sam započela već dosta ovakvih projekata (dobro, ne baš dosta, ali pisalo se, nije da nije). Iako ovaj novi i nije tako nov. Jedino što stvarno znam jest da nemam stvarno puno tog za reći. Za stvarno.
A word broji riječi.
No, dosta s uvodom. Roman je o sljepoći, koja to nije. Idilični krajolik, ruže, nebo, rijeka, rascvjetala stabla, voće i povrće iz obiteljskog, prirodnog uzgoja. Svaka obitelj ima jednog člana koji je fizički, medicinski, legalno (kako hoćete) slijep. Od rođenja, ili zbog kakve nezgode. Na tragu nečeg što sam pročitala u nekom prijevodu Cicerona (ovog momenta se ne mogu sjetiti naslova djela), o činjenici da je svaka bolja obitelj imala u vlasništvu svojeg privatnog “slijepca”, “homera”, vjerojatno učenog roba, koji je imao ulogu nepristranog, a sveznajućeg pripovjedača. Koji je morao biti dobro obrazovan, strpljiv i vješt u stvarima za koje ljudi od svijeta nemaju strpljenja ni vještine. Pretpostavljam da se radilo o dosadnim, činovničkim, zbrajalačkim i nabrajajućim stvarima. Kao što je vođenje knjigovodstva ili bajanje krunice. Ili klimanje glavom na svaku dosadnu stvar koju se može čuti, ali da ju stvarno i čuju i slušaju, jer “nikad ne znaš za što i to može jednom trebat”.
Stanovnici ovog našeg, idiličnog sela, žive mirnim i ispunjenim (bogom) životima, sve do rođenja nečega kao sedme kćeri sedme kćeri, koju se čekalo kao znak početka kraja, ili nečega o čemu nitko zapravo ne zna ništa, ali legenda, priča je postojala, a znak tog nečeg neizrečenog se prešutno iščekivao, kod nekih sa velikim strahom, jer se možda radi o kraju vremena u smislu smaka svijeta kakav znamo, pod uvjetom da je ovaj svijet “raj”, a kod drugih s velikom nadom, jer se možda radi o kraju vremena u smislu ponavljanja uvijek istog i početak nečega što iz pozicije u kojoj jesmo, ne možemo ni zamisliti. A novo, nikako ne može biti loše.
Istog dana kad je rođena ta djevojčica, u do tad idiličan krajolik, stiže obitelj koja nema “obiteljskog slijepca”, koja čak nema pojam o tom, što bi to moglo biti, koja prezire “invalide”, i uopće ima svoja mjerila za sve. Nametljivi su i glasni. Dopadljivi. Siju strah pod krinkom dobrih namjera. Uskoro se, malo po malo, okolina koja je pripadala svima bez razlike, počinje parcelizirati, popisivati i dodjeljivati na korištenje, Malo po malo trava biva proglašena korovom i zalivena betonom. Prirodne zelene ograde, zamjenjuju one od kovanog željeza koje su novi statusni simbol, znak bogatstva, moći i uspjeha. Video nadzor, kanim prikazati samo iz razloga da čitatelju dam do znanja da se radnja zbiva u ovo današnje moderno doba, ili čak još modernije od današnjeg, iako je sama ideja, jezik i priča, starinska, ili stara.
Djevojčica je rođena potpuno slijepa. Srebrnih očiju i tamne kose. Na čelu ima birthmark (pravilan crveni krug, koji seoske žene zovu trešnjicom, i tako ju zovu kroz cijelu radnju). Iako potpuno bespomoćna u materijalnom svijetu, jako je omiljena i pažena, baš svi se otimaju za njenu naklonost, iako malo njih zaista može primijetiti ako im zaista posvećuje pažnju, i da li ih uopće primjećuje. Podrazumijeva se da je svjesna svega, jer je čarobno dijete. I podrazumijeva se da se na nju ne može utjecati. Jednostavno je tako kako je. Ona je znak ili dar, ona je konstanta. Ona je mjesto na koje ćete se vratiti kad zalutate, bilo u radnjama ili u mislima, pa od tog sigurnog i stalnog i mirnog mjesta početi sve opet ispočetka.
Obitelj u kojoj je rođena, otac, majka, sestre (nekoliko njih, još nisam odredila koliko, jedino znam da je otac jedini muškarac), svi su oštećena vida. Što je u jednu ruku dobro, koliko god da je nezgodno za preživljavanje. Gladuje se, iako se ima hrane. Hladno je, iako ima i odjeće i obuće i pokrivača i grijalica za grijanje. Jednostavne stvari kao: pronaći sitno dugme koje treba pritisnuti da se pokrene proces grijanja (ili hlađenja) prostorije, su nemoguća misija. Jednostavne stvari kao: sjetiti se da joj se stavi komadić kruha u ruku, ako ne već u usta, jer je prestara da bi ju se hranilo kao dojenče, su svakodnevna pojava. Da sve bude još smješnije (ili gore), očekuju od nje da se ponaša kao bilo koja od njenih sestara, bilo koja od njenih vršnjakinja, bilo koja od ženskih likova koji se mogu vidjeti na televiziji, iako svi vide, znaju i razumiju da ona to neće moći. Dapače, uvijek se nađe neki lik koji zlurado ili dobronamjerno napomene kako “Ništa, ništa. Nikad ništa neće moći.”
Dok stasa do puberteta, najpopularnija je djevojka usprkos svemu. Mi doznajemo da njena majka namjerno izazivajući sažaljenje zapravo prosi njenu poziciju u društvu. Njene ocjene. Njene pohvalnice. Njene udvarače. Ona to ne zna. Ona osjeća samo strašnu, jedva izdržljivu bol. Osjeća nešto poput ljubomore, gađenja i mržnje. Sve to je stvarno. To je stvarna mržnja i ljubomora na činjenicu da osoba koja nema nikakvih društvenih vještina, ipak uspješno kormilari društvom. To je osjećaj koji njena pojava izaziva i ona taj osjećaj percipira kao svoj vlastiti. Ona zna da je predviđena za drugačije stvari. I zna da ju kotao u koji ju je ubacila majka, samo odvraća od onoga zbog čega je stvarno zanimljiva ljudima. Da li i potrebna, to još nisam odlučila.
Na planu koji ona razumije, odvija se stalna borba između ovih koji ne žele “kraj vremena koje poznaju” i onih koji ga priželjkuju. Ona nije ta koja išta odlučuje, ali nitko zapravo niti je zna čega je ona znak, niti kakav je dar koji nosi, jedino ju žele imati na svojoj strani.
Udaja je najsigurniji i najbezbolniji način “ratovanja”.
I tu u priču ulazi ova doseljenička, materijalistička obitelj koja ništa od svega toga niti zna niti razumije, ali osjeća natjecanje, u kojem mora! pobijediti.
