Ja to gledam prema koži.
Postoje prirodni otvori ili prolazi ili vrata. Neka imaju kapke, neka su labirinti, neka tuneli. Neki imaju zasune. Nekad se otvaraju sami od sebe, nekad pomoću čarobnih riječi, mamilica i trikova. Neka vas puste unutra i ne daju vam van sve do sljedećeg sličnog takvog otvora ali lociranom na skroz suprotnoj ili neočekivanoj strani svijeta. Negdje vam je dopušteno samo da povirite prije nego vas izbace van s okusom gorčine. Nekad vam za nešto smiješaju ili smisle poklon iznenađenje, koje će obradovati mnoge ili unesrećiti nekoga od onih koji sa svime tim nisu nikad imali ništa. Ni željeli ni htjeli ni planirali, ali eto, sudbina je tako htjela i dogodilo se, da im je takva kocka pala pa ste im - prokleta profesija. Koju mrze, ali rade radi uvjerenja da će im podići vrijednost, promijeniti na bolje položaj u svijetu.
Samo ako netko proba mimo tih vrata, prolaza, neprohodnih staza ali postojećih staza, ponavljati iste te korake, može se govoriti o sigurnoj grešci, zlobi ili krajnjem sljepilu, a baš to svi rade, jedni drugima i na tuđi račun, i to zovu postignućem, najnovijim, najmodernijim, nikad prije nije bilo i nitko se dotada prije njih nije toga sjetio. A civilizacije su na toj točci odvajkada propadale. Jedini sigurno pogrešan put.
To je ta granica. Taj komad zemlje koju svatko za se čuva.
