Oni su imali veću kuću od naše i bolji auto od našega. Njegov je otac "morao!" raditi vani da bi obitelj prehranio, da bi omogućio i obezbijedio i u tome je valjda bila stvar.
I naš je tata često putovao zbog posla, ali to nije bilo isto. Nama je bilo lako, a oni su uvijek bili nepotpuna obitelj.
A mi potpuna?
Potpuna sa one slike, grafike, simbola, čega ono?, emođija koji znači "potpunu" u smislu, mama, tata i dva djeteta. Nebitno kojeg spola.
Njegova je obitelj bila još veća od toga. Šira. Sa svim onim svekrvama i jetrvama, stričevima i ujacima, djeverima i kumovima.
Ja nikad nisam imala ni znala za ništa od toga. U "potpunoj" i pravoj obitelji, siroče.
Njegovi su imali i bolju robu, i veće džeparce i stalno su visjeli po kioscima s hranom, sendvičima, kolačima, lizaljkama, sladoledima i drugim prehrambenim potrepštinama. Ja sam jela ono što bi imala za ponijet od kuće, počesto je to bilo ništa.
I sad, s ovog mjesta kad gledam na ono, jedina je stvar mogla biti u tom što nisam nikad naglas nisam poželjela tuđe. Pokazala namjeru da uzmem, ili da moljakam.
Možda je to ono kad kažu, budi zadovoljan s tim što imaš, i zahvalan dragom bogu jer uvijek može gore?
Najprije vas proglase gladnom svega, pa logično, lopovicom. Kad vam se krađa ne može dokazat jer se realno nije dogodila, nitko nije ni na kakvoj šteti, onda kažu da ste umišljena. Podla i licemjerna:
- Bi tvoja gusca, nega se ti praviš fina!
Onda krenu ogovaranja i nagovaranja trećih lica, u igru još neupletenih ili za igru nezainteresiranih, do momenta kada od dosade ne znaju sa sobom šta će, da vas izbjegavaju, jer ste prljava ili bolesna ili šugava, gubava, jadna, ušljiva sirotinja od koje će se infetat ako joj samo i pristupe blizu. Ili da ste kurva koja ni ne bira jer ste uvijek tolko gladna svega da je bitno samo da u usta uđe, bilo šta!, pa vas krenu salijetat ljudi sa čudnim nakanama. Koji se neće libiti nasilja.
Nema vam druge nego mijenjati adresu.
I onda je promijenite, bilo da odete na neki studij, bilo koji, svejedno je; bili biste u bilo čemu dobri ako ste sa svim u dobre. Ili da po poslu dobijete premještaj. I počnete sa svojim životom, na svoj način, svojim putem, kad eto ti njih istih opet kraj vas sve ponovo isto.
Neko sam vrijeme mislila da sam ja prokleta jer privlačim uvijek iste probleme i isti tip ljudi, dok se nije ispostavilo da, ne samo da je tip isti, to su baš ti isti ljudi, od kojih ste pobjegla.
Oni su, doduše, rekli da svi od vas bježe ko od samog vraga:
- A vid mene, i s crnim se đavlom mogu. Ništa mi ne mere. Dobru čoviku ne mere ništa ni java.
Brigu na veselje, okreni na šalu.
Sada je i priča druga, ja sam uvijek bila fina i bolja od njega, a on jadan siromah i malešan u svemu, a ja ohola i on se nije niti moga nadat da će se jedna takva u njega zagledat pa je radio na sebi i vidi ga sad, i imanje i znanje i kuća i auto i status i novci, a njoj opet malo. Dalje opet ista priča, umišljena, ohola, podla, licemjerna. A zašto? Zato što on ne može razumjet riječ od dva slova.
Ne.
Šta ne, zašto ne, kako ne. Šta joj to sad znači?!
Nema se ona tu šta prenemagat, ja sam iskaza namjeru, ona se ima pokoravat ili će bit vraga. Tako to počinje.
Koliko cura nije moje sreće.
Dobile su kamenom u glavu, a onda ih društvo, obitelj i zajednica, samo prenese s jedne postelje u drugu. Iz jednog zatvora u drugi. Iza jednog ključa. I objese o prsten nekoliko njih pa neka se misli koji joj je pravi.
Pa je u onih pet minuta društvenih zadataka, obaveza, prikazivanja javnosti i tajnosti, obuku, namažu, istešu, pridrže, smijući se:
- Nu kako je lipa! Je l bi ti tila bit naka. Vid kako je svi volimo, koliko nas ima. A nu tebe, uvik sama.
Pu!
Priča o kraljeviću i o prosjaku je mislim, nešto drugačijeg tona, radi se o dvojici dječaka, možda blizanaca, rođene braće, koje je zadesilo tako da su odvojeni i odgajani svaki u različitoj zajednici u različitim okolnostima. Jedan je odgajan za princa, a drugi je siromah, pa kad se napokon sretnu, uviđaju polako, prednosti i nedostatke svaki od svog položaja i od onog drugog.
Priča o paralelnim svjetovima, koji su prije par sto godina bili tumačeni na vještije načine nego što to rade kreativci danas.
Ili Biologija vjerovanja Brucea Liptona.
Znanost je današnjice, vještija od umjetnosti, ali to je ta ista priča. Geni su jedno, a okolina drugo. Bitni su i važni i jedno i drugo, ali dok na gene ne možete utjecati, ili ih ne možete sami izabrati jer vas nitko ne pita gdje ćete se roditi, okolinu uvijek možete promijeniti. Ako imate gdje otići, otići ćete, ako vas se pusti, i ako se prilike tako poslože. Ako nemate gdje, pokušate promijeniti postojeće stanje, prilagodite se ili umrete.
Zato su, valjda, ona dobro ukorijenjena bića koja zovemo korovom, pametnija od mobilnih stvorenja. Prilagođavaju se na način da same ne prestaju biti.
Čak ni kad ih se počupa skupa s korijenjem. Uvijek neka tratinčica pronađe svoj put kroz beton. A vuk je postao pas, tigar je postao mačka, medvjed je još jedino plišanac. A što su ljudi, onda? Komarci, krvopije?
Tek kad sam morala početi obilaziti javne ambulante, shvatila sam da se ovaj problem podvojenja, življenja i životarenja u paralelnim svjetovima, krijumčarenja života, medicinski stručno nazvan shizofrenija, pojavljuje češće nego se očekuje, i to s vrlo malim izmjenama. Stvar je kako se čini u tome da nas se odvoji tako da ne bismo u komunikaciji jedni s drugima shvatili da smo svi isti u velikim stvarima, da bismo mislili da smo posebni i jedinstveni, da postoji mjesto, osobe i načini koji liječe baš tu našu životnu specifičnost.
Inače bi morali smisliti osam milijardi zamki, kako da zarobimo jedni druge, zalijepimo se jedni drugima za leđa da nas nose i ne zaprljavši stopala ni đonove prevalimo stazu koja je pred nama.
Neke stari moramo prevalit sami. Inače čemu sav taj trud? Što smo silazili?
Takav je obrazac, nema misterija, Misterij smo sami izabrali, žanr u kojem se osjećamo najkomodnije i koji nam najviše paše. I dobro je dok sami možemo birati, dok nam ga ne izaberu drugi, pa dok shvatite u što ste sve uvaljeni, prođe vam rok.
Zato su škole birale za lektire samo junačke stvari, priče malih ljudi koji do kraja radnje postanu velikima. I zato je alternativa ono suprotno: uvijek treba goriva, a bolje je da gori netko drugi od nas. Za nas.
Tako je i ovdje bilo:
Oni su imali veću kuću, ali mislili su da ja živim u dvorcu. Oni su jeli dobro, ali gledali su uzeti i onu koricu koju bi po njihovu sudu s tekom pojela, jer je ta bolja, zapao me bolji komad, ukusniji. Oni su se kitili pravim zlatom, a meni nije trebalo nikakvih darova, jer sam sama sva od zlata, i od cukra i ne smiješ me taknut da se ne raspadnem.
Raspadala se jesam. Na svim planovima. Radije bi bila umrla, nego postala ono. Što su mi spremali.
Čini se da oni ni sami nisu znali što je to na meni da oni baš to hoće, skriveno neko blago, pa onda izmišljaju kakovo i koje, ovisno o prilikama, i o novim spoznajama:
Početno, svima privuče pažnju podrijetlo, obiteljsko stablo, netko od domaćih kaže da smo plemeniti, ili puno vrijedni ili iz vrijedne porodice, ili su načuli da ljudi u nas savjete i mišljenja traže. Pa da se i njih primi nešto od tog plemenitog metala. Tako čvrsta!
Ili da bar mogu govorit svima s kime se sve druže, za poduplat cijenu.
A možda za inat, i valjda, to ti je.
Dok nisu srušili sve, nisu imali mira. Bogme su srušili i same sebe. Takav je put. Obrazac. Kalup. Nema pogrešno i točno, samo čvrsto i čvršće. Dok se sve ne izliže.
