Moram baš provjerit kojih je godina moglo bit prvo izdanje gričkih vještica i koje je uopće razdoblje djelovanja Jurić Zagorke.
Tamo krajem dvadesetog stoljeća, u vrijeme kad je baš počelo mirisati na novi veliki rat dok se o onome prije pedesetak godina prošlome još uvijek govorilo kao o nečemu što se ne smije nikad-nikad zaboravit ni ponovit, Marija je Terezija bila popularnija od franje i od pokojnog Josipa kojemu se još odlazilo klanjati na grob. Govori to baš puno o narodnom shvaćanju vremena i o gropovima na tkanju dogovorene stvarnosti koji su se trebali svako malo odgropat, na nasilan način. Gordijski čvorovi, ne mačem no gromom, u ovo naše atomsko doba. Eto tako nasilno.
Prijetio je smak svijeta, ne kaznom bogova, nego prokletstvom ljudske blesavosti.
I sad, u tom i u takvo permanentno prepredenom stanju svijesti koja bi da ju se zaozbiljno shvati i prihvati, dapače da je nešto čemu se od rođenja težiti valja, načitanim je ženama bilo od esencijalne važnosti objasniti, prije nego doznati za stvarno, kakvu je to boju kose imala kontesa Nera.
Zagorka piše, pepeljasta duga kosa i sjajne pametne crne oči.
Kao žeravice, pretpostavljam, jer ipak se o uzroku i o posljedici vatre radi, a ugljen ko ugljen, je prašnjavo i ugaslo sivo crn. Ne sjaji. Ako ste kad uživo imali priliku vidjeti žar žeravice, onda znate da ni ona ne sjaji crno kao dragulj, opsidijan ili oniks. Prijeteće je crvenkasta, električno narančasta, sa crnom sredinom koja je prije mutna no sjajna. A kad se ohlade ono što ostane je bjelkasto sivo. Lug, na našem jeziku. pepeo na crkvenome. Pepel luga. Dva smo l stopili u lj. Takav je naš prijevod. Ne znam kako su je braća Grimm zvala, ali njihova sigurno nije ni prva ni jedina ni originalna verzija priče. O sirotim djevojkama koje nose tuđu krivicu ima više priča nego što takvih cura ima u stvarnosti. Valjda da ih se naglasi. Da im se zahvali. Ženski Monte Kristo.
Moguće da je baš ovim redoslijedom išla naša Jurićka kad je svojoj junakinji za lubanju zataknula pepeljastu kosu i plamteće oči. Baronessa Nera dell Castello Blanco. Crna grofičica. S bijelom kosom. Idealna igra riječi i oblika. Za našalit se s publikom koja će brže bolje potrčat svaka svojoj frizerki da ju što prije oboji u sijedu. Prije svog vremena. Eto u tom duhu!
Kako god su prijašnje zajednice živjele po svojim biblijama, kano što moderne žive po serijama (zato se i pojavljuje sve više i više svakim danom novih tv i you tube kanala), tako je ova naša živjela na griču. Podijelila uloge među sobom, znajući ne znajući, pitajući ili kradom, mogli ste u jednom trenu doživjeti sudbinu nesretnoga jezuita, purgara ili pekarice, samo zato što se tako grupi koja traći (Nenamjerni lapsus, kojega tek na drugom čitanju primjećujem? Spell checker ga ostavlja ovakvim kakav jest, pa tko sam ja da mu presudim. Iako nisam sigurna, je li trebalo "traži", prema igri, "grupa traži grupu" koju su nas naučili u vrtiću, i koja nije bila ni malo popularna. Ili je trebalo "trača", prema igri koja nikad ne prestaje. Ostavljam je ovako, pa čitatelj neka sudi.) grupu, učinilo po vašem stilu oblačenja da će vam se svidjeti i zbiti. A za sebe su čuvale uloge elite. Marija Tereza je uvijek bila najstarija i najozbiljnija žena koja se nije davala zafrkavat, koja nije sama od sebe htjela sudjelovat, i koja je branila igru nazivajući to svetogrđem: izbjegavati pravi život i prave obaveze, to ne priliči ozbiljnim ljudima.
Ipak ovi su sebe smatrali ozbiljnima, a nju opasnom.
Opasni u onom smislu, kao ono, kad na stranom filmu kažu za dokone bogataše da su kao djeca s pravim oružjem u rukama, trebalo je biti oprezan i pažljiv: da majka ne primijeti.
Najpopularnije su naravno bile one uloge koje biste da ste dijete ili starac, smatrali zločincima.
Vjerojatno zato, što su po njihovim mišljenjima vodili zanimljive i bogate živote. Imali su i ovo i ono, i nisu se libili lukavstva i prevare i zločina i krivokletstva da bi iznijeli u stvarnost svoje ludorije. I prevara i lukavstvo i laž se u nas smatra još sada pameću i snalažljivošću i na velikoj je cijeni. Od djetinjstva vas se teše tako da prije nego progovorite kažete sve suprotno od onog što je, što vidite da je ili što vam je na pameti.
Kontesa je Nera bila zanimljiva jer je bila zgodna i Zagorka kaže hrabra, ali ta je hrabrost graničila s glupošću do te mjere da je stalno bila u neprilikama. Ona i svi koji su joj bivali blizu.
A njen suđenik, jer ju je htio silovati, još od prvog puta kada ju je vidio, ali se uspio iskontrolirat i to je prikazano kao kavalirstvo.
E vidiš, može bit da je to pisano tamo dvadesetih, tridesetih godina prošloga vijeka, jer je opisivan u maniri ondašnjih filmskih glumaca, onih s mačevima i s mušketama, kojima ne znam imena jer muški nisu bili popularni kao ženske glumice tipa grete garbo i marlene d. Što dosta govori o publici koja se okuplja oko ove vrste umjetnosti.
Je li Nera trebala bit plava poput spomenutih diva? Trepereće sivkasta poput čestica iz projektora na prostrtom platnu na drugom kraju kino dvorane? Ili pepeljasta poput bake koja sijede vlasi skriva pod šudarem, a šudar nosi ko krunu?
Ovako je pokojna kuma Blanka koja nije znala mala slova, samo velika i samo ona koja su sličila azbuci i alfabetu, ali ne i abecedi, te nije mogla čitati nego je morala čekati da joj se pročita, lakonski ili zdravo narodski objasnila pepeljastu kontesinu kosu:
- Pa od luga se, bože, sapun radi. Nije lug šporak, a ona je možda bila čišća od drugih ili se je češće prala pa joj je kosa bila mekanija. Ne smi se puno luga stavit, jer lužina isto zube ima, može ispeć kožu, a može i kost. A kosa i nokti su iste ko i kosti, od istoga sastava, samo šta su vanka kože i zato su tanji. Kost kad se udreš, to ne boli, pa tako i kosu i nokte možeš štrić kako oćeš a da oni opet izrastu. Eto, tako i sve drugo, samo se od sebe stvara i oporavlja. Samo ne smiš do žive kože doć. I to neka je mira. Dovle i dalje ne. Jer kožu kad i takneš, oćutiš da boli. I ne smiš doć do krvi.
Eto to je to što smo zaboravili.
Pepeljuga nije bila prljava ni jadna. Sjećala se tajne, ili tog što mi zovemo tajnom jer smo zaboravili. Da sve ima mjeru, da sve ima granicu. Da određene granice ne smijemo prelazit. I da ista stvar koja za nešto može biti dobra, ako je pretjerana može biti i zla.
Ugljeni smo život. Iz pepela smo postali u pepeo se vraćamo. Kao feniks ptica. ili kako god vam drago. Zajamčeno obnovljeni. Ništa se ne baca. Sve ima svrhu. Samo valja pazit da ne pretjeramo.
