Svinjokolja, klanje prasaca nikad kod nas nije bio praznik, tako da ne znam o kakvim se to veseljima priča. Kakvi pršuti, špek i kobase. Krvavice? Za svaku je takvu prokletu deliciju trebalo čekat mjesecima, nekad godinama, a onda kad napokon dočekaš rok, ne dobiješ niti da se omiriše. Nosilo se nekom popu, doktoru ili direktoru, koji će im puno valjat. Tako su valjali, dok su žderali sve sami među sobom, kradom.
Prvo su te učili da češkaš jadnu zvijer po uhu, iza uha, dok je gledaš ravno u oči. Ne zna ona da ti misliš kako ćeš joj to uvence slatko grickat da sve pucketa kad se uhvati korica. Sa ražnja ili ispod peke, šta ko više voli. Od vatre paklene. Njemu paklene, nama živodajne. Ma naravno, da smo toliko gladni ikad bili.
Da se s njim sprijateljiš, jer od straha i od nervoze, meso postane kiselo da smrdi, pa sve možeš bacit u jamu bezdanku.
Onda bi gudinu oduzeli muškost. Postojali su ljudi baš za to specijalizirani, škopigudama su se zvali. A gudi bi oduzeli mlade. I najprije ono koje je naj volila. Pratilo se sve to. Kome bi najprije dala od najbolje cice. A koji se morao strpit, ili borit.
Ali i tu se je moglo stručnjački raspravljat. O ukusima, i o okusu mladog mesa.
Tako su i nas gledali. Koji će se morat pomučit sam za se u životu, a kome će uvijek biti sve na servirano. Na spolove razbrojs!
Dječake se plašilo da će im zvat škopigudu ako ih je trebalo zastrašivanjem natjerat da rade ili da ne rade to što netko misli da bi ili ne bi raditi trebalo. Pa da ih za muškost do korijena skrati. I to javno i pred svima. Ko pravome prascu koji bi inače postao. Da nije unaprijed i već po rođenju predodređen za jelo. On kao jelo, a ne on da bi jeo. Spomenutu kobasu.
Koju bi se zatim djevojčicama guralo u lica, pupak ili niže, uz grohotno prikazanje s obećanjem kako će je nadit.
Baš "nadit" je riječ, istog ili sličnog korijena koji dijeli s imenicom "nada".
Standardnim, književnim jezikom "nadjenut", kao ime. Samo što se imena lijepe na površinu, a ovo se nadijeva u unutrašnjost, ne svaki put s ciljem, ni sa dopuštenjem, da iz nje što i nikne, i naraste. Nešto čemu će se moći znati, prepoznati ili nadjeti ime.
S tim i takvim znanjem, prođe ti djetinjstvo u strahu da ćeš bit pojeden, osakaćen ili osramoćen. Samo ako...
Nije strašni vuk kojeg se treba bojati, nikad bio netko tko dolazi sa strane iz nepoznata kraja svijeta, to je svakom bilo više nego jasno. Jedino spas može doći iz daleka iz nepoznata kraja, odozgo ili odozdo, svejedno.
I perun i svarog drže munje u rukama. I bi svjetlo!
Da se strah što prije zaboravi, zato se smišljaju priče.
Neki put da nas upozore, ili podsjete. Na ono što i sami znamo.
Nekad da ojačaju. Ili da pojačaju glas koji bi onako sam za sebe prepukao.
A neke da zakamufliraju i time olakšaju onima koji ipak odluče ne mijenjati ništa i ostati u istom mraku, u strahu kojem su dali ime, pa misle da su prijatelji. Sa sobom se sprijateljiti najteže, tome su svjedoci.
Ili će bit prije; svjedoci smo mi koji smo otišli, a oni su dokaz, corpus delicti ostavljen in flagranti zajedno sa mrtvim prascem, koliko je ustrajanje na uvijek istom svom opasno po život.
A onda ti dođe učenjak i sveznalac, i rastumači, vrlo elaborirano, što su bapske priče, što priče za malu djecu, a što staro Znanje:
Svemir je po svom postanku i od svog početka, po prirodi predatorski. Život je borba. A borba je prava dokle god jači pobjeđuje. Preživljavanje najsposobnijih! Izvoli to tako prihvatiti, i prilagoditi se.
Samo da bi netko nekom dokazao koliko je jači bolji i zaslužan za sve, napada slabije za borbu nezainteresirane i nebranjene.
Pa činjenice prilagođava.
Do sad smo se toliko isprilagođavali da smo sami samo dno dna sada. Došlo opet vreme da treba spašavat zemlju, dakle tvar od koje smo postali, tako bar svaka tradicija uči, istu onu po kojoj svi isti hodamo, koja nas hrani, odijeva i štiti, dok nas se ne sahrani. Takve kakvi već da jesmo.
Ako će neki vuk i doći da otpuše kućice praščićima, kako nas priča upozorava da hoće, moguće da taj vuk i nije negativac.
