Priča je bila da su se počeli puno ženit i udavat sami između sebe pa da im se zato potomstvo rađalo degenerično.
Obratite najprije pažnju na odabir riječi, ne činim to nasumce ili zato što je nadahnuće takvo, pa da se naglasi neugodnost stanja u kojem su zatečeni bili, ti obični i mirni miroljubivi ljudi koji su prihvaćali sve onako kako im je dolazilo, kako se pojavljivalo, i ubrzo nakon, ih jednako nenadano i napuštalo bilo. Latinski je tu da vas zaplaši, a činjenica da ga nitko od onih kojih se doticao nije znao dešifrirati, dokaz je i svjedočanstvo tuđih uplitanja. Možda ne nužno sa zlom namjerom da pomuti mir ili ukrade isti, možda zbog sasvim bezazlene radoznalosti da se vidi reakcija iz koje bi se možda nešto i naučit moglo, izvući kakav zaključak ili neka teorija vrijedna ponavljanja u praksi.
Ni geni ni genetika a ni genetski inženjering nikako nisu izmišljotina ovog našeg vremena i doba. Oduvijek su ljudi radili eksperimentiranja te vrste na drugim vrstama, biljnim i životinjskima, bilo da su htjeli preživjeti bolje, prehraniti se ili stići udobnije i sigurnije na svoje odredište.
Zna se to po riječima koje još i sad postoje među agronomima i veterinarima, ono kad kažu, kad se dovikuju i pitaju jedni duge: jesi li cijepio lozu ili šljivu.
- Cijepio? Mislili ste cijepao. Pocijepao.
Ne, ne, Cijepaju se drva, kad su već mrtva, za naložit vatru, za grijanje ili za kuhinju ili za požar. A cijepite tako što živu grančicu jedne vrste zarežete pa spojite s grančicom druge vrste i čekate da zaraste, naraste i da plod. Križanje vrste, ili tako nešto. Varanje prirode.
Osjemenjivanja. Isto to samo sa životinjama. Pa vas križanac konja prenese brže na neko mjesto. Križanci mazgi i magaraca vuku teže terete i tako. Neke krave daju više mlijeka, pa ima i za prodaju a ne samo za nužnu prehranu. Neke klice veće gomoljice. Razumijete?
Tako je možda, na taj isti način, netko htio, promislio ili zaželio, pomiješat te mirne ljude s onima divljima, da dobije zlatnu sredinu, ili da se zabavlja promatranjem reakcija i stanja, čekajući krajnje očekivane rezultate.
Ja se dobro sjećam toga sela. Uredni grmovi ruža, mirisnih velikih mekanih glava, najčešće onih bez velikog trnja ili bez ikakvih samo s debelim dlakavim stabljikama, čvrsto ustanovljenih u zemlji, bili su ograde oko privatnih kuća. Nikakve žice, željezne ograde, čelične mreže razapete između stupova i stupića i kapija s katancima, kako sada stoje, kao da je svaki posjed koncentracijski logor per se.
Suhozidi su bili na onim mjestima sa kojih se razmicao kamen u korist obradive zemlje. Iz kamena, znate ništa ne raste, iako ispod kamena i može bujat život. Počesto i buja, zato se kamenje ne smije odnosit daleko i ne smije se ukloniti temeljito ni za stalno. Sve je prisutno, sve je na svom mjestu, ali ljudi su se eto malo osilili i misle da njima treba više, pa se, iako s velim poštovanjem, preuredili prostor da im bolje paše. A zauzvrat bi svima zasadili nešto, lozu, grm, drvo. Da svima bude dobro. I crvu i pčeli i djetetu i starcu koji će postati. Svaki u svoje vrijeme.
Možda. A možda domaće cure jednostavno nisu tile poć za domaće momke.
Vidim to i danas po načinu na koji se mjere još iz vrtićkog uzrasta. Sve što one jadne nacrtaju i sagrade, dođu im dječaci da s ponosnom i pravom bez pitanja sruše. Često puta odmah u početku, sruše im i namjeru a kamoli započeti rad. I nitko ih ne opominje. A ako se sjete da prvi i zaplaču, svi spremno drže njihovu stranu i daju njima za pravo, nazivajući djevojčice podlim i pokvarenima. Sebičnima, samotnjacima koji nisu za dijeljenje i ne znaju što je igra.
Njih uopće nije teško mrzit. A kad vidite koliko se truda uložilo da se ustabili mržnja prema djevojčicama, jasnija vam bude i njihova vrijednost, i njihova neizlazna pozicija. Kažem vam neizlazna jer, iako je toliko očito što se događa, svi koji ih nastoje ili pokušavaju braniti govoreći tobože u njihovo ime ali s autoritetom velikoga i pametnoga starijega, misle da se radi o onoj njihovoj stvari.
Mogla se, i događa se, ista takva prevara i krađa dogoditi i dječaku. Ali takvog dječaka proglasimo autističnim, jer mislimo da je muškom spolu, rodu kako god, primjerena borba i prirođena rušilačka snaga. Umjesto one graditeljske, dok se netko ne sjeti Boba Graditelja, pa sve skrene u drugu krajnost, građenja i ziđanja i betoniranja, u svrhu stvaranja života, pa kad pod sivilom betona utrne život, dovede se cajka da unese novi. Tako.
Potreban je netko da donese ravnotežu, da prenese točnu informaciju od onamo do ovdje, od ovdje do tamo.
Hrabra prelijetanja su moguća jedino ako se kamikaza ne namjerava vraćati na isto mjesto, ili ako pak ima osigurano i sigurno isto mjesto polijetanja i slijetanja.
Pčelinja košnica. Jer košnice prave i ljudi i ose. Gnijezda svijaju i ptice i ljudi. I glodavice.
A sigurno se gnijezdom zove i mjesto na kojem zuje komarci i muhe.
+++
Ja se mogu sjetit granice tog vremena. Bile su baš kao one ucrtane bojama na školskim atlasima. Mogao si točno vidjeti u vremenu kao da je netko povukao crtu. Jučer gdje je bila ograda od ruža, koje su cvale i venule u pravilnim ciklusima, tako da nije grm ni na trenutak gubio svoju funkciju, odvajanja i spajanja. Zaštite i upozorenja. Podsjetnik da život teče s obećanjem obnavljanja, istog sličnog uvijek vječnog.
Jučer je bio taj miris i ta boja, jutros je zasvjetlucala rosa na mrežastoj ogradi od nepoznatog materijala. Bila je privlačna i izgledala dragocjeno krhko. Svi smo je poželjeli istu takvu ili onakvu kakvu je naša mašta prema istoj njoj mogla dozvati iz glava van. S tim je ciljem napravljena, postavljena. Da stvori želju, pa da se želja i ostvari. A ostvaritelj je stvoritelj, jedan i jedini, nalik bogu, i vi znate gdje mu je kuća.
Tako jednostavno.
Jer ne znate kako ruža raste. Vi ste samo zaboli sjemenku ili sadnicu u zemlju, neki put je pala kiša da zalije, kad nije vi ste ju vodom zalijevali, ili čak suzama a da niste ni znali, koje ste zbog tko zna koga ili čega u samoći i tišini svoga vrta isplakali.
Dalje je sve čudo. Nevidljiva intervencija nepoznatih sila kojima sad ovi novi ljudi negiraju postojanje, jer ih ne mogu očima vidjeti, prstima na njih pokazati, riječima poznatima rastumačiti i njima dokazati da su čuda stvarnost.
Možda se zato kaže da je zemlja prljava, a ne ovo što svi misle da je zato:
I zrak i voda i vatra čiste. I onda kad opeku, smrznu i razruše. I kad kažemo da su dobri i još više kad su zli.
Je li ikad itko odredio granicu između mora i neba, plamena i oblaka dima? Čak između vode i vatre, na onim mjestima na kojim iz tekućine narastu plameni jezici, tipa upaljača, ukapljenog plina. I na kojem mjestu se žar istopi u atmosferi. Pa bilo to samo sunce.
O takvim čudima vam pričam. O takvim granicama.
Jedino na zemlji možete povlačit linije. Ravne, isprekidane, kako god da vam se svidi. Valovite, nazubljene, udubljene, ispupčene. Reljefaste, izrezbarene. Uvis koliko gravitacija dopušta i čvrstoća i stabilnost temelja.
Ali ne možete njome dotaknuti nebesa. Ni vatru ni vodu, a bez posljedica.
Na onim mjestima gdje se dodiruju, kažemo bljato!, i s gađenjem okrenemo glavu. Pepeo i prah. I sjetimo se smrti i uludo bačenog vremena i truda. Pa preokrenemo igru na veselje. A veselja su različita, koliko su različiti ljudi.
Neki od nas mogu podnositi puno. Neki i podnose do granice pucanja. Zemlja popuca prva. Ili se na zemlji najprije vidi da je popucana. Da se sve raspada, ako nema zdrave mjere, ako je nečega previše, ako su sve granice prijeđene i poništene do linije propadanja. Uništenja nakon kojeg, nije kraj, nego jako puno novih bolnih početaka. Pa da se to izbjegne.
+++
Tamo je, po svem sudeći, zaprijetilo izumiranje, pa su našavši to mirno mjesto mirnih ljudi spremnih za dijeljenje i za učenje jednako, iskrcali preko svojih žena i svoje zle navade. Jer na onim mjestima na koja su slali najprije muškarce nisu uspijevali potrajati dugo.
Po imenima, kako ih ja pamtim, njihove su žene u moje vrijeme bile bakice i kumice, a naše su bile babe i kume. Rijetko ili nikad mame. Mama je osoba koja vas hrani. Od latinske mamma. Mogla je to biti svaka dojilja, krava ili osoba koja bi vam u usta gurnula bočicu s mlijekom.
U moje su vrijeme i na mojoj koži to najčešće bile igle zakačene na cjevčice a cjevčice na kesice sa slanom otopinom.
Baka Mila, Štefica, Jozefina, Jadranka i Vilhemina. Milica i Marica. Postojale su Baka Marica i Mara Bakina. Kumica Milica i Mila kumova. Kmica.
I sjećam se kuma Blanke, samo po imenu. Vjerojatno ista nježna žena koju su prekrstili u Anku partizanku, i nemilosrdno proganjali, sve struje i političke opcije koje su prolazile a da pamtim. Ona je bila vješta sa rukama, ovo što danas zovemo artizanima, nije pripadala strankama ni partijama, tipa partizana kako su se prekrstili da bi ostvarili ili olakšali preklapanja i pretapanja jednih u drugo, rečene zamjene i nevidljive krađe dobara i dobra.
Bratimila bi se ta dva sela, grada, regije, daleko jedni od drugih u fizičkom smislu, u smislu koji se da izmjeriti ili izbrojiti na prste, u dalj, u šir. U svrhu razmjene, koju samo muškarci razumiju, a za koju žene znaju, ali ne znaju - jer im nije dopušteno - rastumačiti na način koji bi mogao odgovarati i njima. Dakle, stvari i predmeti. Uzmi i nosi, ali prije plati. Dat ću ti, šta ćeš mi dat zauzvrat. Bilo šta, kamenčić, kamenčić. Zlato, kvarc. Samo da je novo i da se svjetluca. Brat bratu. Među braćom sve je zajedničko. A zaboravili su na svoju kožu. Na iskustvo boli i gubitka i nasilja preko svoje vlastite kože. Da vjerojatno ista bol boli i one kojima je sada oni koji su je izbjegli nanose ovima za koje tvrde da bi dali život.
Oni su se bratimili i doveli sebi žene. One su se nadale da će na drugom mjestu život biti bolji, a dočekalo ih sve u dlaku isto. I još im je prva susjeda ta mala koja će moć reći svima u rodnome selu da laže kad bude sebi htjela ukrast makar taj trenutak sreće da onim jadnicama što su ostale na istom, poznatom i starom, živi život svojih snova.
Bile su stalno bolesne. Bile su non-stop u kućama dapače u sobama zatvorene. Kapci na prozorima su uvijek bili spušteni. Nikad se nisu ni s kim razgovarale, niti na balkon izlazile kamoli u vrtovima nešto oko zemlje radile. A kuća uvijek prepuna prijatelja. I to onih koji su spremni bili ginuti za njihovu čast i u obranu njenog časnog naslova gospođe, dobre gospođe.
Mrzili smo ih, naravno. Ne zbog tajanstvenosti, nije se u tuđim kućama moglo događati ništa tajno a da se ista tajna ne odigrava i u našoj vlastitoj ili bilo kojoj drugoj. Nego zbog načina na koji su nosile te tajne. Ili na koji su se one nosile s njima. I sa svima nama.
Ne zato što nisu pričale, ne bi njima nitko živ priču ni dopuštao, svatko najbolje zna što tko ima za reć i prije nego promisli o svemu. A ne bi ni zbog tona glasa, čudnog naglaska i riječi na koje domaći svijet nije navikao, možda pravo ni razumjeli sve da joj je i dopušteno bilo glasa pustiti o bilo čemu, kamoli o nečem svakodnevnom što se tiče ženskog muka i bolova, i muke i boli.
Zato što su bile izolirane, jer su bile strane, moglo se od njih i njihovih tajni stvoriti bilo što.
Tko bi se usudio odlaziti u špijuniranja koja vode do otkrivanja i do novih saznanja i spoznaja.
One uživaju u tome što im se događa, a nu tebe! Ne znaš ni šta su gušti, a kamoli da bi i ti mogla guštat.
One puše i to s kojom vještinom i spremnošću, a nu tebe!
Pa im pokazuju slike, a žene ko žene, sve one mogu i sve one znaju i u svemu hoće da su prije neke druge, dok god im govoriš da je bolja i voljena. Voljna je.
I bez razlike. Zakonita, nezakonita, rođena, tuđa. Moja. Moja. Moja! Koju ću još. Bacaju vas u vatru da se skuhate i ispečete, spremne za konzumaciju bez obzira na to što još niste narasla do pune veličine i što ste na mnogim mjestima još trpka i zelena i ljutkasta i gorka.
Pa se za inat, ako to niti još ne znate, stvrdnete i skorite i skvrčite, raspucate i prepuknete, na najbolnije načine na najneočekivanijim područjima. A moglo vas se mijesiti pametnije sa strpljenjem i udivljenjem.
Moglo se i njih.
+++
Zadnji put kad sam bila na posjedu mog oca, na ograđenom komadiću površine planeta na kojem je uspio ubiti i zemlju, a koja graniči s plastikom omeđenim pristupnim terenom prema nekoj radioni ili odlagalištu metalnog otpada ili starih automobila, na kojem je obiteljska kuća vlasnika-imućnika, koji je sebi kupio jednu takvu finu ženu iz bratskoga područja, on je, i tako star i tako sam svejedno na isti način, s istim stavom i pravom, zurio prema toj bijeloj kući i gurkajući laktom nepostojeću mene, usmjeravao kamo treba gledat i s kojim razlogom i ciljem:
- Stani vidi gledaj oće l Milica bit na balkonu. Niiiije. Biće je opet boli glava. Idem čas pitat mogu li pripomoć.
Lijek za sve.
Drevna medicina. Staro znanje. Tuk na utuk. Zna se šta je za šta. Je li moja.
Nisam mrzila Milicu pa da zato nisam htjela ulazit u njenu kuću, sobu ili kamo bi me već slao, nego jednostavno nisam htjela sudjelovati u igri koja nam je objema bila namještana. Niti je ona mrzila mene. Da su me uspjeli udat za nekog od njenih sinova, bila bi sljedeća, a ona bi bila okrutnija prema tijelu koje nije bilo njeno ni od nje stvoreno, nego dapače njenog zlostavljača isprdak. Po svoj bi prilici bila popila više batina nego što je ona ikad, jer bi i njena, vlastitim iskustvom boli, ruka bila pridružena.
Možeš koristiti samo ono oružje koje imaš i samo one metode koje znaš. To je jedino pravilo koje dokazano vrijedi. U patnji su te žene iskustvom bogatije. Bit će, i bile su, zasigurno vještije u nanošenju naučenih boli. I gnjevnije i spremnije. Sada s dopuštenjem. Zato uvijek šalju prije žene u izvidnice, i u lov. Da one donesu plijen. Da ulove one, majke sinovima. a onda je namiren i otac. I drugovi im.
Obiteljske radosti.
Treba se o tome govoriti otvorenije i češće. Od svih je silnih podrazumijevanja i slaganja u tišini, tihih pristanaka, sve postalo više nego zamagljeno, tako da svak prije i na hladno puše i vidi prevaru tamo gdje je nema, pa sve gleda kako da sruši ono što ne bi smio dirati jer je zadnja obrana zdravog korištenja. Života.
Koji se sam od sebe obnavlja, i obnovit će se, nema tu dilema, nema straha, ni od kakvog finalnog odbrojavanja do konačnog uništenja. Samo će trebat proć puno više vremena dok se bude prolazilo kroz identične boli, nepotrebne boli da bi se opet stiglo do ovog pristaništa.
U kojem je ovako velik broj ljudi svjestan da postoji život unutar poznatih granica i izvan poznatih granica, i da takvih granica ima još puno, neke vidimo, mnoge još ne, veći, najveći dio vjerojatno nećemo nikad ni poželjet znati, ali da svi imaju jednako pravo biti i postojati, ostvariti se unutar vlastitih ograničenja pa uvenuti s mirom i u miru, neki put bez traga i bez spomena i znanja milijuna dugih, a neki put ostavljajući trag, znak, trun ili trn. Sjeme ili riječ. Spomen. Da je bio i da će možda opet jednom izniknuti novi sličan njemu.
+++
Jednako kao što zvuk može zaparati nebo, iskrica ubosti bolno vidno polje.
Krik ptice rugalice ponekad zvuči kao štektanje gladnog psa, pa ne znaš dolazi li sa zemlje ili iz oblaka. A neki put kao podrugljiv smijeh žena koje se svađaju oko stvari koje ne razumiju i koje ne mogu znati jer su stranci same sebi pa kako će onda znati i poznavati ikog išta drugo.
Mogu li to biti vile oblakinje o kojima govore mitovi i pjesme? Ili obične peškaruše, lajavice, koje su zaboravile zašto im je darovan dar govora, pa jedno ubojstvo opravdavaju drugim. Sijekući otrovnim jezicima znano i neznano i nazivaju to znanošću, znanjem, seciranjem i analiziranjem, koristeći zaštitu zidova i imena davno prošlih slavnih ljudi i njihovih sljedbenika. Dok ne prospu sve uključivo sebe same, iako se neće činit da one propadaju prve, jer će ih zemlja progutat zadnje po principu zadnje lopate po humku, ali po toj će zadnjoj proći najviše novih gazitelja, tlačitelja, po toj logici više udaraca i bubaca, boli će biti veće patnja duža, dok netko ne prevrne sat.
+++
Zvuk klepetave ptice zvuči opasnije, neugodnije i zlogukije od sirene i trube s raskrsnice i iz luke. Možda zbog ostavljenog dojma, da se zna tko trubom dirigira, i sigurnosti trajanja tona i razloga postojanja proglašavanja.
Dosta je da se dovoljno autoritativno i strogo zapovijedi Prestanite!, pa da zbunjen šofer stane, makne ruku sa poluge, dugmeta, da olabavi stisak, uplašen da zamre od straha i pokori se od sebe većima.
A ptica, ma bio to i maleni slavujić, vrabac, kosić ili kanarinac, ustraje u svojim pokušajima da ispjeva ono što mu je zadano u skladu s njegovim mogućnostima. I ustraje. I ustraje. Pokušajte ga poplašiti, potjerati, upucati, a kamoli kumiti i preklinjati da promijeni note, on svejedno kad uhvati tren opet istu pokušava. I poboljšava. I produžava. Jer, čini se, u tome je stvar.
On ima svoj ucrtan put. I taj put će prijeći. Takva je priroda stvari. To mu je sudbina.
Ne možete pjevat glasom magarca ako imate grlo galeba. Iako se nekad čini da se baš to u prirodi poizdešavalo. A možda mi imamo pogrešne uši. Ili su nas naučili krivo. Krivo smo shvatili, i kriva smo imena podavali pojavama, bićima, stvarima i stvorovima.
I pčele zuje jednako kao i muhe, ali svrha im je bitno drugačija. Da, i jedna i druga lete i letaju, prenose nešto na svojim letećim opnicama, nogicama ticalima, ali pčele med naprave i ne bune se kad ljudi dolaze ubrat porez, a što muhe rade?
Pčele zuje tihano, muhe ko bojni avioni. Pčele žive samo među cvjetovima, muha ima posvud, a najviše po smetlištima. Ima li to kakvu svrhu za nas koji mislimo da sa smeća prenose i šire bolest, a tko je onda to smeće tu stavio i ostavio i zašto je i kako postalo bolesno?
Nedostatak medarica, ili njihovo tiho nestajanje, je mislim bio uzrok prevare koju su otpočeli ljudi:
Ovi iz bratskih sela koji su htjeli namamiti žene na svoj teren, a pošto ih nisu više htjele ni ove iz dalekih krajeva jer vijesti se šire brže ako su neugodne i ne treba im ni telefona ni telegrama ni interneta, uvijek su se koristili košnicama kao zamkama:
- On je iz bogata kraja, ima zemlju, ima kravu, ima toliko i toliko košnica medarica.
I mene i sestru su mamili na isti način, medom i mlijekom. Moja se sestra udala za "muzičara", rekao joj je i svi iz njegova klana su potvrdili i spremno stajali iza svojih i njegovih tvrdnji, da je baš on napisao za nju neku poznatu ljubavnu baladu, i to prije nego su se upoznali i znali uopće jedno za drugoga. Eto što ti je sudbina!
Sve se ljubavne pjesme pišu ili bogu ili nekoj od boginja, a ta si ti, to ti si ta. Ti si to i bila. Oduvijek!
Kad su vam sve potrebe namirene, onda idete za tim da se ostvarite na drugim poljima, a ovdje je već on počeo probijat stazu, vi se imate samo udobno namjestit i pustiti da vam se dogodi to što se već događa. Bez muke, bez uloženog truda.
- Med i mlijeko i mila melodija.
Ne znam je li mogla vidjeti zamku, niti ako jest bi l ju priznala, ona je znala bolje od mene da je život ovdje, da je to to, i da drugog nema. Da je na nama samo briga oko prilagođavanja, i da je to to.
Ona prilagodbu gleda isključivo kroz natjecanje, tko će prije, više, ili brže stić do tog nekog unaprijed od sviju odobrenog cilja.
Trebalo je samo nać i stavit uza se nekog tko ne trči jednako brzo ili dovoljno brzo ili uopće ikako, zbog dojma da je bolja da je u životu, uspješnija, to je sve što se treba napravit i što se od nje očekuje. Vrlo jednostavno. Lagodan i bogat život. Sve želje ispunjene. Ispunjena očekivanja. Dosegnut cilj. Vrh!
Mene nikad nije zanimao lak način. Oduvijek sam htjela sve sama i svoje, od početka od sjemena, od jajeta, da znam što radim i kako se radi, kako postaje i postoji. Tako, ako bude ikad došlo do tog da moram sve ponovo da znam na koje se to ponovo misli, i odakle i gdje to novo počiva, gdje se vadi, gdje se nalazi, od čega se sastoji, i kako i u čemu najbolje uspijeva.
Ako je nit, kako je ispredena, pa od čega je ispredena, pa čija je i smije li se tako uzimati bez znanja bez dopuštenja bez nuđenja nečeg drugog u zamjenu. Ako se ne nadomjesti, propada li i cjelina. Ili će se niotkuda stvoriti nova. I od kojeg to niotkuda, gdje je to, postoji li ili se izmišlja samo da se smiri uznemirena savjest koja nije nikad prije tog trenutka promislila da se nešto smije uzet, a bez posljedica.
Ako je zvuk, odakle dolazi, tko ga stvara i na koji način. Čemu je uzrok. Što ga je izazvalo. Je li to nečiji plač koji sam navikla čuti samo kao pjesmu koja se podrazumijeva na botun, i koji će nestati na jednaki botun isto, u suprotnom smjeru. Unutar, van. Smijem li se i veselim dok zapravo netko izlijeva kroz pjesmu bol bez prebola. Radujem li se tuđoj boli. Ili je svojom radošću možda umanjujem, ako već ništa ne poništavam. Mijenjam li joj značenje i vrijednost.
- Vidi što su učinili od moje pjesme.
Vrijeđam li pjevača, svojim ne istreniranim uhom i brzopletim zaključcima.
Ako je kap. Slatka kap voćnog sirupa na koži, medonosnog cvijeta, mirisnoga ploda. Miriše li, hrani li zato što sam toliko gladna, i bili me bilo nahranilo tako i ovoliko da sam prišla s nečistijom namjerom ili sa ikakvom drugom od slučajnog pronalaska blaga.
- Sve što ti treba, dogodit će ti se. Sve što se treba dogoditi pronaći će te.
Zbog čega onda namještati igre. Cijepiti i cijepati umove i glave.
Glavice kupusa i glavice šećera.
+++
Pisao je netko prije mene iste ove riječi, inače mi ne bi ovako prsti klizili bez otpora i truda, po nepoznatoj nevidljivoj crti.
Um ih prepoznaje prije nego što se slegnu na papiru.
Čitala sam ih već, slušala, u nekom drugom životu. Ostvarile su se već negdje i sad samo traže pistu da slete sigurno i iskrcaju se. Prikažu se svijetu, zadrže s onima koji će ih prepoznavši u sebi kao svoje dočekati, i s onima koji i inače gostoljubivo dočekuju sve što im je nepoznato, sa nadom u nekakvo novo obraćenje, obogaćenje.
Pa da se opet istope u inje, čestice koje će većina proglasiti toksičnima. Jer će osjetiti promjenu.
Svijet više neće izgledati isto. Vrijeme prije i poslije, postat će im zamagljena opna koju će gledat uklonit operativnim zahvatima, sada po svojoj koži i sluznici, do te su točke došli, misleći da tjeraju u kut mrskog neprijatelja. Pa dok se ne ogule sami, na taj bolan način, navlačeći još premnoge sjajne oklope kojima će nastojati prevariti sebe da će živjet vječno, uspjevši prevariti mnoge i drage i rođene i vlastite i one kojima bi samo najbolje da im se desi. Oponašajući na još koji ukradeni trenutak ono što im je najdojmljivije bilo od cijelog tog leta, mentalnog i eteričnog, samo što se u vis od ovoga ovdje koliko svaki od nas može na koliko kratko i slabo i teturavo, dalje ni ne može.
Jedina je razlika u tome, što ja to priznam. Pa tko čuje, tko razumije, čuje i razumije sebi. Ako ima kako i kome prenijeti, opet ista pjesma, ista nota, nit, zvuk, ton i melodija.
Mogli bismo makar naučiti uživati u glazbi dok ne naučimo točne plesne korake ili se ne usudimo na neke, tuđe ili svoje, nove.
