Ima jedna obiteljska anegdota vezana uz stražarenje nad lončićem mlijeka. Mislim da se radi o urbanoj legendi jer sam istu priču imala čuti i na drugim mjestima, u drugačijim društvima, ali uvijek ispričanu sa istim simpatijama. Iako je prilično antipatična: ne biste se htjeli, kad bi se vas pitalo, motati kraj ovakvog svijeta, niti biti aktivnim sudionikom ovakvog nečega.
Najprije priča, a onda zašto je opet važno ponoviti:
Svi su prijatelji i mnogobrojna rodbina došli vidjeti novorođeno dijete. Mlada je majka navodno bila oduševljena što je svi toliko vole i željni su je vidjeti, nju i njezin okot, dok je mladi otac bio ponosan da nije mogao sakriti uzbuđenje.
Svatko je donio svoje poklone, tutice, benkice, dudice, medeke i sve najnajmodernije, šuškalice, ključiće, kaišiće za kad mu počnu udarati zubi, i za kad ga počnu voditi u šetnje, i tako. Kad su se darovi izpootvarali, ono što se natočilo se polokalo i ono što se narezalo se požderalo, a više nije bilo tema vezanih uz objekt okupljanja, počelo se o nogometu, politici, pravilnom pozdravljanju, novcima i kad se sve zakuhalo do skoro točke vrenja, zrela za svađu koja bi mogla završiti i tučnjavom, neka od starijih žena, ili osoba se sjetila da tek rođeno dijete plače jer je gladno i treba i njemu dat nešto za jest.
- Šta ćemo, kako ćemo - kako već odrasli muškarci, sve redom očevi koji znaju kako se prave prava djeca, a ne umjetna i svakakva slučajna, došlo se do zaključka da djeca jedu mlijeko, jer je njima mlijeko hrana i jer nemaju još zube, i navalili su na babu, kućedomaćicu da donese mlijeko iz tetrapaka.
Neki se od njih sjetio da bi trebalo izmuzivat ženu, ali ipak se ova radnja dogodila i događa se u dvajsprvom stoljeću, pa je usporedba žene s kozom ili magaricom shvaćena kao duhovita dosjetka, a ne kao realna mogućnost, te se od toga odustalo. Iako mislim, ne toliko odustalo, koliko odbacilo kao izmišljeno nešto.
Žene imaju grudi, jer su natrpale silikone ispod kože i tu je kraj rasprave. Krajnji domet,
Uzeli su, sporoj babi tetrapak iz ruke, ulili mlijeko u lončić, a i to je posebna priča koju ovdje preskačem zbog nedostatka prostora, upalili plinsko kuhalo na najjače i stali, njih četvorica, gledat kako mlijeko pravi krunu kao ono što su vidjeli na reklami za oreo kekse.
Dalje sve znate, mlijeko je iskipjelo, lončić se zapalio, zrak je zasmrdio i malo prije nego što se netko sjetio da nazove vatrogasce, baba je uletjela u kuhinjicu i pobrisala nered.
Djetetu ni majci nitko nije ništa govorio da se ne uznemire, a čitav se događaj pripovijeda sve do današnjeg dana kao urnebesna šala, i uzima za dokaz duhovitosti i snalažljivosti očeva obitelji, rečenih junaka zaštitnika slabih i nemoćnih.
Majka se osjetila isključenom iz svega jer je pred njom sve to kazivano kao najtajnovitija tajna:
- Muči, muči, dobro si ti ćerce prošla. - ali nitko joj ne govori o kakvoj se stvarno opasnosti radilo, pa ona misli da su spriječili požar koji su sami samo slučajno mogli izazvati, a za koji je stvarno baba kriva, ili čak tek rođeno dijete. A pošto dijete nije ni zaplakalo, dapače, nekako se sumnjivo nevino osmjehivalo, sve je shvaćeno kao demonski signal, da ta verzija priče možda i jest istinita.
- Dali malome bumbe, pa on osta mirno. - I tako je mali Ivan, i prije nego što je pravo i progledao, a kamoli smogao snage da sam sebi uzme jest i pit, postao pijanac. Ne proglašen pijancem pa mu se kletva obistinila, nego baš postao, rodio se takav.
Mali stvarno ima, kao uostalom i svi tinejdžeri koji postoje na svijetu, onaj stav, kad mu netko krene sa soljenjem pameti, da u tišini izignorira, prevrćući oči unazad. To prevrtanje očiju, u narodu zvano kolutanje očima, nije iz dosade, ili iz neposluha, samo što naši odrasli, ili bar onaj dio koji se ne libi govoriti prije nego promisli i onda te svoje vlastite riječi uporno ponavlja i utuvljuje svima kao ultimativnu istinu, ne znaju da je to okretanje prema unutra, pogled prema sebi, svojoj unutrašnjosti, gdje vlada onaj blaženi mir, kojega u vanjskom svijetu nema. Onaj koji hrani, kad ti mama i tata iz fizičkog svijeta ne daju hranu koja ti je potrebna. Dakle krafnu i mlijeko. Ili baškotin i vodu.
Iz tog svog unutarnjeg svijeta iziđeš itekako nahranjen, ali na nekoj drugoj razini. Koja te drži neko vrijeme uspravnog na nogama, ali fizičko tijelo će bez zemljane hrane nakon nekog vremena svejedno propast. Istanjit se, osušit i uvenut. Poput biljke, bez sunca i rose.
- Drogira se. - tako će odrasli ljudi reć, a ovi koji su tek u fazi odrastanja ali bez sličnih iskustava svijeta, bez propitivanja, prihvatiti kao činjenicu.
- Vidiš mu po očima.
Kad netko zakoluta očima unatrag, točnije bi tumačenje, ako već tumačiti morate ono što ne razumijete da biste mogli živjeti u miru, bi bilo da vas dijete ignorira.
Ponovit ću još jednom: ne drogira, nego ignorira. Ne sebe, nego vas, koji buljite u njega, umjesto da napravite ono što se od odraslih ljudi očekuje da budu. Odgovorni. Da podijele hranu. Pripaze da su svi pojeli. da netko nije ugrabio tuđi zalogaj. Jest, stol je prepun i svi mogu uzimat koliko hoće i kako mogu. a vidite, netko možda ne može. Nekome je možda netko zabranio. A nekome su možda oteli jer misle da je to smiješno. Smiješno gledat kakve grimase glad pravi po licu.
Netko će odlučit ne sudjelovat u obiteljskom veselju i zavrnuti očima unazad.
Netko će drugi to primijetiti i zaključiti da je i taj bolestan, da ima padavicu, ako se sruši na pod od gladi, ili ako ga netko gurne pa prebaci krivicu na zid ili pod, ako nema ljudskog a manjeg od njega bića koje bi popilo sve bez pogovorno.
Društvo će veseljaka zaključiti i ponavljati to kao činjenicu da je mali rano otpočeo, sa alkoholiziranjem najgorega tipa. Oni znaju.
To je, mislim, ono kad nas sveci, proroci i mudraci odsvakuda stalno upozoravaju da djeca ne smiju praviti djecu, a ako se već dogodilo da ih i naprave, ne bi ih smjeli odgajati ni čuvati. Ako ta djeca i prežive, kakav će im život biti? Svi odreda čuvari reda i odgojiteljice.
Ono, kad govore, da smo pojeli budućnost vlastite djece, pa teoretičari i analitičari svih vela krenu dokazivat kako hrane ima dovoljno i kako su naša djeca bolja u svemu od neke imaginarne njihove djece. Kako su duhoviti i pametni i sposobni i uopće sve, kao pravi. Pa vam dovedu neku kompletno namazanu djevojčicu, jer djevojčice su slabija verzija djece, a onda samo zamislite šta bi bilo da smo vam doveli pravo naše dijete, pa to jadno biće demonstrira svoju snagu i snalažljivost i talentiranost u svemu ko dresirano majmunče, samo s ljudskim glasom. Ponavlja sve točno od riječi do riječi što je već bilo prije sto pedest godina. Retro, vintage. SF. Za sve je. Dijete budućnosti. Star seed.
- A vidi Ivana. Nadrogirala ga baba još prvoga dana, i to mu tako ostalo.
+++
Kad bi vam ovu priču ispričala onako kako stvarno je bilo, bili mi vjerovali:
Mama je bila zgodna cura i svi su govorili da je mogla birat za koga će se udat, šta nijedna druga cura nije mogla ni sanjat.
Bila je dotarica. Cura iz dobre familije. Uz dotaricu ne idu samo novci i zemlja, nego i ime i veze koje uz to ime idu. Nije ona bila izbirljiva, nego su se familije otimale za nju, a ona je navodno bila previše spora i neodlučna. Nije se htjela udavat. Bila je normalna i pametna cura. I šta se dogodilo. Sačekali su je na cesti i prisilili da izabere. Naš narod kaže, izminjivali su se na njoj dok ne bi rekla koji joj je najbolji. A kako ćeš znat koji ti je najbolji ako ti se nanosi bol i ako te se izluđuje na sve moguće načine. Namlatili su je na mrtvo ime. Bilo bi bolje da su je pustili da umre, ali Damir ju je našao u drači i odveo na hitnu.
- Ne daj im gušta. - Takav je bio stav naših ponosnih žena - Ne daj im da znaju da su te povrijedili. Jer ako vide da jesu, njih će to osnažit, a tebi oduzet snagu. Ima nešto u tome, mislim, u smislu da te štiti bog ili vrag ili bilo koji demon, kojeg ne mogu vidjet pa se zato ne mogu ni borit protiv njega, jer neće te štititi nitko iz tvarnoga svijeta, pa kako ćeš nezaštićena. Ali sada nije bio takav moment.
Priča ide dalje da nju proglase kurvom koja se sa svima jebe, a dalje obitelj plaća da se ne bi govorilo o njoj ni o njima. Znači, ne dobiju mukte ženu i svo njeno imanje, nego im se još i plati da sve uzmu. I da razloga da stalno traže još i još. Na taj su način propadala carstva.
- Ne daj im gušta - bi imalo smisla kad bi ona uzela sve svoje za sebe i nastavila sa svojim životom negdje daleko od svega, ispočetka. ali ovi te sijede gdje god da se makneš, oni i njihova priča.
Tako su mamu udali za tatu. Navodno je došao on, pošten momak sa sela i njegova braća u njezinu kuću da je prosi na starinski način. Sve zgodni, kršni momci sa sela, poštenih izraza lica i čistih ruku, znači bez ičega u njima.
Dalje slijedi pakao.
I ti kršni momci znaju dobro priču jer se ista ponavlja od sela do sela. Nije to samo naša sramota, takva je praksa, narodni običaji. Kad je nova žena u kući, svačija je od ukućana kad mu je sila i potriba. kako se kaže, sila boga ne moli. A sestru i mater, pop je reka ne smiš dirat, tako da stoji u zakonu. Zapisano je. Tako piše.
Kad se rodi prvo dijete, ide se sa pogađanjima čije je i na koga sliči, pa se nađe čak da sliči na pokojnu babu. To je ta igra. Ta logika. Rasuđivanje. Sve zajedničko među prijateljima. Sve će to narod pozlatiti.
Prva je curica bila lipa ka gospa i to se ponavlja dok se u to ne povjeruje. Ne rađaju se djeca ni lijepa ni ružna, takvima ih se proglasi, a onda odgoj i obrazovanje slijede tu nit vodilju.
Da, bivaju djeca izložena istim utjecajima, svi isto vide, i svađe i milovanja i gladovanja i dijeljenja i cijepljenja i cijepanja, ali odgoj, onaj ljudski faktor, ono usmjereno i ciljano nije isto. Nekome daš, nekome ne daš. Nekome se obraćaš nježnim načinom, a nekoga od prvog dana gledaš zasut uvredama, ako ne batinama. jer trebati će ti radne snage. Jednome daš bombon, pa ako zaželi još, uzmeš ga drugome i daš prvome. Dogodilo se iljadu puta, događa se još i sad, kad se ima tih bombona na kese, a ne na komade.
Čekalo se da mama prokrvari, a onda je gospodin otac, jer to mu je svrha a ne samo pravo, organizirao silovanje prilikom kojega sam bila ja začeta.
U istoj spavaćoj sobi, ispred pet, šest mjesečnog djeteta. Mora da je to bilo neponovljivo i baš traženo iskustvo.
- Nu, daj i meni malo cice. - i - Nu imam i ja jednu cicu na nju bilo mliko ide. Ja bi tebi da, a nu tebe kakva si.
Mami se prestalo stvarat mlijeko i od tada dolazi patronažna sestra da se brine za nju i za malenu. Mama nije mogla niti sama smiješat punomasno, sestra Sonja-konja, je njoj i malenoj spasila živote, bilo bi bolje da ih je pustila da umru.
Kad su ljudi rekli da je otac ateist rekli su zapravo da je antikrist i kad znate priču od početka do kraja, jasno vam je zašto i što se tim mislilo. Klima je bila takva da se sve preokrenulo na politička i vjerska pitanja. Odjednom je don Ante postao don Vito Corleone, a tata zaštitnik i čuvar obiteljskih vrijednosti.
Sestru su krstili, krišom, navodno da je otac doznao ubio bi i njih i nju i njega i svih, bilo bi bolje da je.
Mene ne, ali jedino zato ja jesam primila pravi katolički odgoj, za razliku od mame i sestre i svih cura koje znam i koje sam znala. Da sam bila javno i uknjiženo i upisano i priznato prošla sve svete sakramente, bila bi opet pod njihovom paskom. Odgajalo bi me društvo koje se svejednako u crkvama nevidljivim bogu klanja, a već sljedećeg časa u kavanama izokrene sve što se imalo čut na svetim misama. I uporno na svakome druženju svoju verziju ponavlja dok ne postane prihvaćeno kao istina dokazana i u sveti zakon usisana.
Ja u svemu tome nisam sudjelovala. Jer nisam bila formalni član vjerske sljedbe. Sreća u nesreći. Izolacija nije loša stvar niti je gora od smrti. osim u društvenom smislu. Ali ne može vam biti žao kad vas se isključi iz ovakvog društva.
Mami je, izgleda, moje postojanje i prisutnost u istoj kući na istom zboru u istoj priči i istoj familiji bio stalni podsjetnik na sve što joj se u životu dogodilo, ali sama nije mogla odrediti tu jednu točku od koje je sve otpočelo, pa sam ta točka postala ja.
Otac je, da bi joj dokazao kako on nju puno puno voli, pokušao ubiti mene, i to je ta noćna mora koja se ponavljala u snovima iz noći u noć i u budnom i u nesvjesnome stanju. Udarac čvrstim nečime u glavu, pipkom, štapom, granom, cijevi, na kojoj ostaje komadić kože s kosom. Nema boli. Ne osjećam bol, po tome znam da smrt nije bolna, pa je se ne bojim. Ono što boli je priča koja se oko svega počne odigravat, i stav ili ponašanje ljudi koji vas okružuju i koji zahtijevaju nešto od vas, povjerenja ili poštovanje, uglavnom nešto što ne zaslužuju, i osjećaj da ih kao starije i pametnije morate poslušat, ali ono nešto u vama mudrije i staloženije vam ne da. I vodi vas svojim putem, za koji svi govore da je to put đavola, vi sam da ste đavo, zbog načina na koji ste začeta i izraza vašeg lica i uopće svega prezreloga za te nježne godine sve na vama govori da niste s ovog svijeta, a pošto iz takvih okolnosti može samo biti loše a ne bolje, jer se zna da sila silu rađa, i okrutnost okrutnost i zloća zloću, a ljubav ljubav, i da u toj priči ima svega osim ljubavi, onda i sama povjerujete da oni zbore pravo. I jedina vam je snaga, sjećanje koje se svake godine ponavlja u predstavama da je i on bio jedan, a protiv njega mnoštvo. I da je i on bio nevin, a mnoštvo da je klicalo razapni ga. Pa pomislite, ili se usudite ponadati, da ste i vi takav usamljenik. Pa ako to sada nitko i ne prepozna, za petsto se godina možda rodi religija ako ovu postojeću i dalje svi odbijaju ne vidjeti u svojim sredinama. Nisi ti krist. Krist je mrtav. Svaka kuća ga ima izmrcvarena na križu poviše ulaznih vratiju, i na uzglavljima. Prva im je stvar kad ulaze u svoje kuće. Zadnja im je stvar koju vide kad idu na počinak.
I tih je pokušaja ubojstva bilo - nekoliko. Na raznim mjestima.
Kad sam već bila poodrasla curica, svjesna sebe i svoje malenosti, sjećam se da me je sestra pokušavala ugušiti u kadi. Ona je jedva godinu i po starija od mene, ali ponašala se kao da je ona velika a ja da sam beba i ako je sama bila lošija u svemu. Nije imala svoje prijateljice, uvijek je skupljala oko sebe, ili su se one skupljale oko nje, to ne znam, curice iz moje generacije, moje školske prijateljice. Djevojčice koje bi meni dolazile donositi bilježnice iz škole jer ja nisam mogla odlaziti na nastavu jer sam stalno bila u zavojima i na bolovanjima. Čak i sad kad smo odrasle, te žene preko nje pitaju za mene i predstavljaju se svijetu kao moje prijateljice kad im to odgovara, da iskamče neku sitnicu za sebe, pa da poslije kažu kako sam ja podla i pokvarena, mogla je a nije, imala je a nije tila dat, i sve tako. Kad im se planovi okrenu na neočekivano. Znači, moja je sestra, još od malih dana, skupa s tim svojim prijateljicama koje je uspjela skupit na moj račun, organizirala, ne mogu reć ubojstvo jer sam jošte živa, ali podvale i zamke u kojima bi ja nagrabusila, da. Od guranja u rijeku, sakrivanja stvari pa izluđivanja tipa, ti si zaboravila i ona jadna ništa ne zna, nikoga ne pozna niti ne prepozna, takve stvari.
I onda se isti obrazac ponavlja kad odrastete. Ako ga niste dobro uočili kao mala, ponavljat će se u dlaku isti, a ako ste dobro naučila lekciju, ponavljat će se dok ne nauče i svi sudionici. Ovdje je nezgoda što, kad se skupi jako velik broj ljudi a svi s istim ciljem da vas fizički unište, velika je vjerojatnost da ne preživite, da vas se ubije a da ne ostavite materijalnog traga razloga svojih postupaka, svoje nevinosti. Kad ste dijete, bebe, podrazumijevana je nevinost, kad dođete do nekih godina, morate je dokazivati, jer ste rođen u grijehu, pogotovo ako ste kao ja duša nekrštena.
Ja sam se pobrinula da ostanem nekrštena.
Ovdje je, navodno bio truli komunizam, što među običnim svijetom znači, ateizam koji je branio boga, ubio boga. Što nije bila istina. Crkve su postojale, mladi su se ženili i plodili i množili po kanonskom zakonu, jednako kao i prema svjetovnome. Djeca su se krstila i pričešćivala i krizmala javno i slavljenički, kao sve moje vršnjakinje, birale su se haljinice, šivala odijela, pravile frizure i birale kume i skupi darove. A neke tajno, kao moja sestra, bez pompe, ali svečano u uskim privatnim i intimnim krugovima.
Prilikom takvih intimnih druženja, don Ante je uvijek posebno pitao baš po imenu za mene, koju jedinu nikad nigdje nisu pokazivali. Uvijek sam bila po lječilištima. skrivena od svijeta, osim kad mami nije trebao pokrivač za njene gluposti. Tate se ne sjećam. Možda je tako bilo naštimavano, a možda je on tata patak iz bajke o Ružnome pačetu, koji se pojavljuje samo kad treba ubirati porez. Našla sam svoju zdravstvenu iskaznicu iz vremena kad su još bile u formi papirnatih knjižica, u kojem ne piše ništa osim da sam osigurana po osnovi i na njegov račun, na njegovo ime, preko njegove plaće sa koje je mogao ubirati povlastice koje u trebale pripadati meni. Znači istina je da ja nisam nikad ništa koristila, ali oni jesu. Sasvim lijepo parazitirali na račun bolesnog djeteta koje u stvarnosti to nije nikad bilo. Bilo je premlaćivano, nemilo zlostavljano i izluđivano. Ispirao se mozak na način, ti si bolesna, a mi te trpimo, da ti ne spašavamo život, sad bi bila mrtva, izvoli se pokloni.
Kad sam neki dan rekla mami, Možeš li makar bit zahvalna što si me se riješila, znači tek sad, kad smo i oni i ja starci i starice, sam i sama došla do te istine. Oni se zapravo ponašaju kao da sam teret, a oni su teret meni. da su me pustili da ostanem zdrava, možda sam mogla puno više nego što sad stvarno mogu, možda su i oni mogli odrasti skupa sa mnom, ali eto nisu. U takvoj sredini možda ne bi ni ja. Možda bi i ja gledala na koga prebacivati svoje boli, i svoje greške, čak i one koje to nisu.
- Čitav život mi, više nego jasno svi dajete do znanje da sam teška, bolesna ružna i neprihvatljiva i da bi bilo bolje da me nema. Koliko ste me puta zaboravili u dućanu ili se sakrili iza zida ili stabla i cerekali se gledajući kako ću se snać i za koliko u počet plakat i tražit u matere cice. Nikad nisam. Pa zašto makar ne možete bit zahvalni ako ne možete bit ponosni što sam ispala tako čvrsta i samostalna da mi ne treba ništa vaše, da ne tražim ništa vaše i ne trošim ništa vaše. Makar se bogu zahvali što ti nisam na grbači, možeš li bar to. I skini mi se više s vrata. I ti i te tvoje bosanke. Primitivne. Koje dolaze meni stavit uroke na ulazna vrata jer misle da sam ja kriva i za njihove boli. Mlati te ko stoku, ponižava nas pred svima, a ti i dalje njemu držiš stranu i mene bi ispravljala, ja sam ti kriva. Samo mi još jedan put ovo ponovi, blokirat ću i tebe ko što sam i njega.
Pa zar ona tebi tako, materi!!?? Svojoj majci. Magarica podla i nezahvalna.
Ona i dalje izigrava žrtvu. I kad se sve zbroji i oduzme ona to i jest bila. Ona je bila moja prethodnica. Da se njoj nije dogodilo sve to što se jest i da ja to nisam sve i doznala, osvijestila što se već dogodilo ili kako se već kaže kad postanete glavni akter priče koja se ista takva vrti stoljećima i da ste tog svjestan na način da možete ispričat riječima. ovako po točkama:
Fina skromna cura iz dobre familije, skalandrana. Ona zlatna jabuka iz safine pjesme, nije ostala zlatna jer je bila previsoko nego zato što je nisu uspjeli dohvatiti rukama pa su se počeli gađati drvljem i kamenjem, ne bi li kome upala u usta ili krilo. A onda kad se i to tako dogodilo, proglasiš je gnjilom i predaš svinjama. Među svinjama ne može postat drugo nego svinja.
Ono kad Sadhguru kaže, istu bananu kad pojede muškarac, ta banana postane dio muškog tijela, dakle muškarac, kad ju pojede žena postane žena, kad ju pojede krava, postane krava, kad opadne na zemlju, pojede je zemlja, istruli stopi se sa zemljom i možda proklija u novu bananu, a možda samo bude kompost za bilo što drugo. Što je vama bolje?
Transformacija banane u svinju, kravu ili bilo što drugo?
+++
Nedavno sam čula za tu navodno drevnu keltsku bajku, o vjenčanom velu ohole princeze, ili ponosne princeze, ovisno kako tumačite englesku riječ pride. Oholost ili ponos.
Dakle, ljepotica, jedinica u kralja i kraljice je došla do dobi zrele za udaju a ona se sve nećka. To nećkanje je bilo privlačnije od blaga koje uz nju ide te su se mladići i stari, svi potencijalni mladoženje i prosci još krvoločnije otimali za nju. Mislim da je i to varijanta one:
- A šta ću ti se krvi napit, kad te jednom zadobijem.
Ratovalo se za tu jadnu curu na svim bojištima, a ona nikako da se opredijeli. Svaki put kad bi joj predstavili nekog od pobjednika samo bi rekla da neće poći ni za koga drugog osim za onoga kojeg nitko ne može pobijediti a koji može jedini pobijediti sve.
Kraljevstva su pustošena i svi su počeli mrziti jadnu kraljevnu kriveći baš nju za sve svoje muke. A treba li ljudima razloga za svađu, ako dobro znamo da ni razlog kao ni opravdanje barem nije teško pronać. Obični će se ljudi svadit i oko naglaska i izgovora, kamoli za centimetar međe, ili nešto veće. Ljudi su ginuli i za manje i za veće, jedino je ona u svom stavu ustrajavala. Nije htjela poći ni za koga do li za ultimativnog pobjednika i to joj se i dogodilo. Došao je po nju na konju zelenku, nježno joj šapnuo zahvalu na ustrpljenju i ustrajnosti, i poveo sa sobom u vječnu tišinu. Kad je pred njom prvi put svukao svoj bojni oklop, skinuo kacigu s glave, nije se iznenadila niti prestrašila kad je vidjla bijelu lubanju sa praznim očnim dupljama. Njega je čekala, njemu se nadala, na njega je mislila svaki put kad bi rekla, radije ću umrijet nego poć za ijednoga od vas krvoločnih budala kojima je samo do razbijanja. Pošla je dragovoljno, naravno, iako već stara i sijeda i sama. I tada je zemlju prekrio duboki i gusti sjajno bijeli snijeg. Raskošne pahuljice svaka svog oblika i u svojem ritmu, ko tiha melodija, koja se može čuti samo u dubokoj i mirnoj svečanoj tišini, vjenčani je veo ponosne princeze koja je dočekala i svoj sretan kraj.
Je li to priča da treba ustrajati, i da će svaka pronaći svoj put. Ili da je smrt bolja od privida, od zemaljskih blaga koja nam se nude. Ili je stvarno ta žena bila zla, kad je zbog svoje taštine zavila svu zemlju u bijelo, novo ledeno doba. Valjda svako čitanje ima svoje vrijeme i svoje tumačenje. Zato i volimo ovakve vrste priča. Meni trenutno odgovara misliti o njoj kao o heroini. Ne kao poziv na nekakva luda i besmislena samoubijanja, pogotovo ne kao poziv na žrtvovanja. Žrtva bi bila, to je valjda jasno, pristati na udaju za stranca da bi se usporilo vrijeme i skinula ljaga s obiteljskog imena. Ali obitelj su oni koji slijede riječ gospodnju, a ne urlikanje svijeta koji i onako samo pati ili se uvjerava da će zbog patnje ili kroz patnju jedino moć doseć kakvo pročišćenja. Bolje grob nego rob, to je takva priča. Bolje grob. Bilo bi bolje za svih i za sve, da su je pustili a umre.
Tako sam joj rekla:
- Ti si davala novce i kupovala darove i zlatni nakit ljudima koji su meni i tebi nanosili zlo. Nepoznatim ljudima. Davala si im naše priče i naše slike i smijala se nad njima i rugala se. I oni su to koristili na našu štetu. Ono što im se dopalo, prikazivali su kao svoje, a ono svoje kao naše i dodavala još ružnog svega bez ikakvog razloga osim onog da bi sami u svojim očima mogli ispast što bolji i veći, od nas. koji smo bolesni, a oni nas eto i takve jadne trpe. Pomozi sirotu na svoju sramotu. Nismo mi sirote. Ali smo im dozvolili da prošire taj glas. Ti sama nisi ništa mogla u svezi s time, ali si mogla mučat i ne pristajat na sudjelovanje u njihovim igrama. Ili makar ne uvlačit u njih i rođenu djecu. Jesi li to mogla? Makar mučat. I ne činit gore. Ti si im kupovala zlato i time dopustila da budu u pravu i da uzmu i ono malo što nam je ostalo. Sve na našu štetu. Bilo bi bolje da si me pustila da umrem.
+++
Znate, to ne boli. Sama smrt ne boli. Kad ne biste umirali sa sviješću šta ćete ostavit iza sebe i kako će ta smrt bivat tumačena, otišli bi bez žaljenja i bez po muke. Zato se treba pobrinut da bude mučenička. Pa da makar za petsto godina nekom svane i sjeti se da je to ista stvar. U istoj povorci koju pravimo za maškare, ubili su Krista kojeg sav razuman svijet priznaje za skoro boga. U patnji je bio ravan bogu, u životu je bio ravan bogu, je li bio bog, nebitno je. Je li bio stvarna povijesna ličnost, nebitno je. iako je, naravno da je. Ponavljano sa svakim ovakvim bespotrebnim i besmislenim mukama kojima podvrgavamo najslabije među nama, tako je u svim društvima, ima ovakvih istih primjera posvuda. Treba samo nać dovoljno poštenja da se to prepozna i da se takvo prizna. Da nije to samo rezervirano nešto baš za toga jednog s time imenom iz te vjerske sekte, i da je sve to stvar prošlosti koja se više nikad ponoviti neće, ponavlja se svaki dan. treba se bit baš pravi idiot da se to ne vidi. Puni su ih domovi za nezbrinutu djecu, za bolenu djecu za stare i nemoćne, za ranjive, autistične, ostavljene, nezaštićene, ženske bolesti i porode. Počinje se od prvog trenutka s udahom se prvim započinje, nema se milosti, niti se da mira niti najmanjima. Zato zaštita odmah po rođenju. Zato sveta voda i sveto ulje da može nosit križ i onda kad ne može stvarno primit u ruku ni bobicu sa krunice. Mislim da je tako bilo.
Dakle, zlatna jabuka, biseri pred svinje, drvlje i kamenje prije i poslije, ako pjesma kaže da mi drvlje i kamenje mogu slomit kosti, ubit me namrtvo, ali tvoje me riječi neće povrijediti. Mamu su slomile riječi, ali mene nisu. Ona je preživjela tijelom da bi meni osigurala tijelo koje će preživjeti klevete i kletve, i sad da vidimo što će biti dalje? Pretpostavljam.
Moje zemljano tijelo nije i neće osigurati tijelo mojoj nasljednici, ali to i ne mora biti poznatim fizičkim putem, mogu imati mnoge kćeri i sinove u duhu, povezane jednakom sudbinom istom pričom poviješću, legendama koje nas vezuju. Kao ovom o ponosnoj princezi.
+++
Dok nije bilo još ovako popularnih ženskih priča, pronalazila sam sličnosti, nikad utjehe utjeha je pogrešna riječ iako je kad je to trebalo služila i toj svrsi. Utjeha vas znate nikad neće nikamo odvesti, dapače, ta vas usporava. Zavarava. Kad vas osnaži, a to joj može biti jedina dobra strana, kad vam da osjećaj pripadnosti, morate što prije krenuti prema naprijed nastaviti na svom putu koji god da on bio, kamo god da vas vodio, kad ne znate gdje ste svaki put je dobar, stajanje na mjestu vas zamrzava, a hladnoća je isto što i mrtvilo od kojeg išta dobroga neće izniknuti, pitajte mog oca.
Dakle, sličnosti u starogrčkim mitovima o Heraklovom rođenju i odrastanju. Kad je bio tek novorođena beba, njegova majka i njezina sestra su se pretvorile u guje koje su ga imale svojim zagrljajima ubiti, ali on je i kao tako mali imao toliko snage u nježnim ručicama da udavi zmije. Kasandra, proročica kojoj nitko nije vjerovao, što god da bi ona rekla, ismijavalo se i zanemarivalo pogotovo onda kad bi se ispostavilo da je točno jedina ona govorila. Ne radi se tu o stranim jezicima ni o moći govorenja, nego o moći zašutkivanja i zaglupljivanja. Zato, štedi riječi, uštedi taj dah, ne trudi se. Oni mogu vidjeti i čuti i razumjeti samo onoliko koliko im to dopuštaju njihova vlastita osjetila. Nikakvim obrazovanjem niti školovanjem ne može se tu ništa promijeniti. Dok im se ne izoštre osjetila, ili dok ne otupe, jer prečesto se radi o prekomjernom korištenju jednoga na uštrb dugog. Bez očiju se može. Bez ušiju još i bolje. Vidite sva ta čuda koja lete, gmižu i puze i trče da polete po zemaljskoj kori i malo iznad nje. Zar ljudi moraju biti baš najlošiji od sviju. Kako onda? strpljen spašen? Ili postoji li neki drugi način? Svi proroci, mistici, sveci i mudraci kažu odvajkada, meditacija! Sve više ih ljudi sluša. Ali svi ti koji slušaju, nastoje da oni budu jedini koji će promeditirati za stvarno misleći da će na taj način za sebe same ostvariti nekakvu korist ili prednost. I u tom je sva tuga. Ne dijeli se.
Kad bi im ostavili da dijele i zrak, božanski dah koji nas čini ljudima pokretnima ili oživljava duh ili što je to već što se misli da nas čini posebnima, zbog vlastite škrtosti i neželje da se dijeli, crknuli bi sami na najbolniji način, i ne bi ih bilo briga ni za one za koje vele, na sav glas, da vole do neba i zvijezda.
Nakon Herakla i Kasandre, Perzefona. Božica smrti i kraljica podzemlja, ili vjesnik proljeća, novog života koji se obnavlja, sretno obećanje. Mama je odabrala biti ova prva, čak i ako zna da ne nudi puno, da ne nudi ništa osim boli. Ustrajna da zakopa i pokopa sve što joj se čini kao trstika iz priče o caru Trajanu koja će otkriti tajnu koju samo ona kao tajnu zna, a svi joj se iza leđa rugaju zbog toga. Jer svi znaju, jer su svi sudjelovali, jer su svi proživjeli istu na ovaj ili onaj način, kao izravni sudionici, kao svjedoci ili kao slušatelji, a svakom se slušatelju ispriča na njegov način jer svaki ima posebno naštimano uho koje razumije samo onoliko koliko može i što njemu odgovara.
Svaka od tih djevojaka i žena je doživljavala i proživljavala slične kalvarije, neke su trajale duže neke kraće neke traju još i sad, svaka se sa svojom nosi na svoj način, neka javno neka tajno, neka pusti roditelje da ju otkupljuju, neka pusti muža da ih za nju rješava, neka prebaci svu krivicu na svoje malo dijete, muško žensko, nema razlike, nadrogiran ignorira, razlika je samo u rasporedu slova i u sposobnosti razgovijetnoga izgovora i razumijevanja zainteresiranog uha.
Tajne ne postoje, a ako i jesu, iste su na svakom kraju svijeta. i tako je to otkad ima ljudi koji bilježe priče i prenose ih od uha do uha u onoj igri gluhog telefona. I tako je sama sebi iskopala grob i tako je sama već pripremila grob za svoje potomstvo. Na čiju korist ili slavu? Ne znam. Tih idiota, bez kojih se može? Jer može se bez očeva sasvim lijepo u životu. I lijepo i lako. Ljepše i lakše. Nego što je ovako. Kad nema rušitelja, sve cvate i raste. Pa da ne zaraste, valjda je u tome stvar, treba jedan jarac da sve pobrsti. Jedan u stadu je više nego dosta. A i bez njega se može. Zašto onda? Za sjemenište? Ako već kiša koja pada, rosa koja škropi, oplođuje, stvarno zašto?
Bijela tratinčica, maleno žuto sunce sa bezbroj svojih latica, mišljena ili zamijenjena za korov, ipak je procvala. Pa da vidimo što se sve s njom može. Valjda je to to.
+++
Bila je, u prošlom stoljeću, nakon zadnjeg rata koji se ovog kraja svijeta doticao, priča o nekoj priprostoj ženi, dakle nikakvoj princezi za koju se otimalo, koja je uspjela prevariti muža da joj više ne pravi probleme praveći joj djecu, tako što je sjeme koje bi u njenoj maternici preobražaje nalazilo u vidu deriščadi koje je već imala desetak, skupljala u spužvu i onda bi tu spužvu iscijedila u bašču, jer je grijeh da sjeme propadne. I kako ju je dugo mučila i grizla savjest jer je bila odgajana da misli da je svaka sjemenka dar od boga i novi život koji je ona prevarila i uskratila mu da raste i razvije se do svog punog potencijala. A onda bi se osvrnula na svoju djecu i sa iskrenom suzom u oku morala priznati da se nisu baš pokazali kao najvaljaniji ljudi, jedan loš u školi, drugi stalno u kafani, treći stalno u problemu, četvrtom uvijek malo, petoj za petama stalno neke budale, šestome sporo ide u glavu, a nije dobar ni na noge. A dole u bašči, na onome mjestu gdje je cijedila, iznikao neki korov sličan bijelom sljezu. Valja li sljez za prehladu, ili za artritis. Ili za gastritis. Neko će se sjetiti, nekome će valjat. Eto, nije šteta sjemena. Tako se tješila. Nije svaka zemlja dobra za svako sjeme. Možda ovi moji nisu ni trebali da budu ljudi, do svog vremena.
Ne treba stvari požurivat, sve ima svoje vrijeme. Svatko raste u svom ritmu. U svojim uvjetima. Ili u boljim ili gorim uvjetima, i taj sljez koji je imao postat ljudsko biće, bi mogao nekome ne biti na korist. Eto, takva perzefona.
Jako okrutni uvjeti mogu stvorit samo jako čvrsto i uporno stvorenje. Ne znamo da li i okrutno. Kako sam ja uspjela u svemu što se zbivalo oko mene pronaći ono što me usmjerava do ovdje. Može li netko osim mene vidjeti bolje od mene je li ovo što sam postala, ili što su me prilike natjerale da postanem, dobro ili loše. Svijet će bez sumnje ikakve reći da je loše, jer nisam s njima, a oni priznaju kao istinito samo ono i onoliko koliko sami mogu vidjeti i znati. A ne vide ni puno ni dobro ni daleko. Pa po onoj seeing is believing niti ne znaju dobro ni puno ni pravo.
Bog zna. A znaju li božji ljudi, i to samo bog zna.
Nego zašto sam pomislila i tako napisala da je potrebno reći da je ova priča o prolivenom sjemenu u bašti bila ispričana nakon rata? Zbog organiziranih silovanja o kojima se progovorilo. I o kojima nikad prije nakon ijednog zabilježenog rata nije nikad bilo nikakvih govora, kao da se nisu ni događala. Kao da nisu bivala povodima baš oni. Ratnici će reći da su žene krive što je rat ikad uopće i počinjao. i u njihovim glavama to i jest istina. Ako se sjetimo Trojanke Helene, pa sve do najnovije priče gospođe zelenski koja pokušava izazvati sažaljenje i pridobiti saveznike na stranu još jednog nepotrebnog ubijanja s tom pričom o zlostavljanju djevojčica od strane ruskih divljaka. Kao da svaka kuća kamoli svaka nacija nema svog krvnika budalu. koji misli da ima puno prijatelja ako im dopusti ili organizira da mu jebu ženu i rođenu djecu. Još i danas. Još i sad, ili pogotovo sad, kad je to navodna stvar navodne prošlosti, koja niti nije naša nego nekih primitivnih drevnih i izumrlih naroda i plemena.
Ima još i sada, tih idiotskih žena i supruga samohranih majki mučenica, koje za sebe misle da su jako moderne i suvremene i za sva vremena i svevremena u istome mahu, ako su nacrtale tetovažu na neko vidno mjesto na koži nekog drevnog simbola koji kao nekom nešto znači a samo primitivne budale i oni nepismeni ne znaju koliko je to drevno i značajno i moćno, pa govore kao da se hvale štoli, sve ponosne, kako su njihove majke i bake imale po dvadeset ili na desetke djece koje su same izrađale, a ne ove mlade, ne mogu ni jedno, moraš im se cjevčicama i pincetama i špricama sjeme u onu stvar unosit ne bi li se primilo. Makar jedno. Kao da je to neki podvig, bit osjemenjena. Ko stoka. Vid moga! Kad joj se okoti.
Ne znam, misle li muškarci o osjemenjivanju na isti ili sličan način, odnosno, je li to taj muški način razmišljanja: ja ću ubrizgat pa šta ispadne.
- Ne valja ti sjeme, prijatelju. A nu moga.
- A kako znaš da je tvoj?
I pri tom nitko ne uzima u obzir ženu, zemlju. Ne misli o njoj uopće. Je li to svrha, ono što je u pozadini svega. Mi imamo privilegij svjesnog promatranja, individualnog iskustva. Misli li tako ta čestica o kojoj ne znam ništa, je li to ono što je njoj u glavi, dok tako leluja, misleći da zna baš sve o svemu, osim onog što je u njenoj glavi. Dok se ne okoti, ne multiplicira, pa eto joj prilike za promatranje sebe preko svog okota. Jesam li toksičan, ili živodajan? Toksičan si brate, tebe bi prvoga i sam k vragu poslao, posprejao dezinficijensom kad bi ti se moglo i kad ti ne bi bilo žao što nećeš moć vidjet što ti se dešava dalje.
Priča je imala sjetit da nisu samo žene koje su u tom određenom periodu trajanja rata bile zatvorene u takozvanim logorima, koji su u vrijeme mira školske dvorane za fizički odgoj ili sportske dvorane, sa poljskim krevetima i bolesničkim ležajima dovučenim i dovezenim u sale, na parket okružen tribinama, za taj slučaj, za tu stvar. Nego da je to naša, njihova svakodnevna muka. Otrpjet idiota koji se ne kontrolira. Odnosno koji misli da se kontrolira jer nije uzeo neku nepoznatu ženu, prvu koju je vidio negdje na drumu ili cesti kad mu je došla sila u onu donju glavu, ljudi kažu navrla krv, nego se strpio da dođe doma ženi i kćeri, ili malom sinu. Njegovi su, njegova svojina, svojta, vlasništvo, podrazumijevani, i nitko mu neće zamjerit, pogotovo oni, a ako što i lanu, zna se ko je u kući gazda.
- Ti si moja krvi i imaš mi se ko starijemu pokoravat.
- Ma je li molim te.
Jadni ljudi. Jadna ti je. Ono što je trebala reć njemu, rekla je djetetu, i to se samo tako dalje slaže sve do onoga koji nema dalje proslijediti kome. I onda tog najzadnjega ili najmanjega, toga što se jedini neće imat kome žalit, ili neće htjeti prenosit dalje, zatvori radi njegova dobra i zaštite i zdravlja čega god u nekakav dom, logor, kamp, zatvor, već ovisno o dobi, o navikama, ili kako se tko sjeti predstaviti problem koji je uvijek isti i koji su uvijek isto ponavlja ali koji nismo prepoznali kao isti da bi ga se moglo rješavat na različite načine pa koji se pokaže najbolji, ili kako se već desi.
- Poznato je - tako je rekao gospodin Emilijo - da svaka žena najbolje svršava onda kad je silovana. A kad žena dobro svrši, to je garancija da će i plod biti dobar. lako je za muškarca.
To je ta logika, koja se ponavlja kao istinita. Njima je navodno samo osigurat da najbolje žene dobiju najbolju uslugu da bi potomstvo moglo bit što bolje.
- Ljudi vam se rađaju sve gori i gori, ni za šta vam nisu. - Pa oni da bi stvorili sve bolje i bolje, krenuli na masovna grupna silovanja, jer muškarac jedan ne može podnijet toliko koliko jedna žena može, ali čopor njih. Pa deri brate dok se ne onesvijesti, jedno će se primit. Dobro vama dobro njoj. Oni možda stvarno misle da rade nešto jako junački i plemenito i korisno i svrsno.
Umjesto da porade na sebi, i jedni i drugi i muškarci i žene. Jer postoje žene koje pristaju na tu igru, to su one koje su uzele na sebe uloge posrednica. Pa imale i same čopore deriščadi, ili bile jalovice ili namjerno bezdjetetne. Osigurale su sebi poštedu na način da osiguravaju svom čoporu stalno friško meso. Janjad.
+++
Ono što naša zapadna civilizacija zove medicinom, pa njeni početci koji su zapisani i očuvani do ovih naših dana, tiču se samo radova na onoj stvari: kako zakrpati raspuknute usne, hemoroide, krvarenja. I kako ih kasnije ili prije uljepšat da se ne vide poderotine da bi i dalje bile privlačne ili izgledale neupotrebljavano. I savjeti za održavanje i za korištenje. Bilo da su žene i muškarci, pružatelji usluga bivali i učitelji u ljubavnom umijeću, ili da su sami tek stjecali vještinu. Ljudi se ne znaju koristiti vlastitim tijelima, a kamoli tuđim, i onda sad odjedanput oni znaju da žena voli biti silovana i oni joj svi hoće to i osigurat. Organizirat kao dokaz da je jako vole.
- Koji ti je bija najbolji, reci.
Bi li mi vjerovali kad bi vam to tako ispričala, ili se to još ne može i ne smije, pa moram radnju stavit u daleku prošlost ili u neku neodredivu budućnost na neko tajanstveno mjesto daleko na nekoj nepoznatoj zvijezdi nastanjenoj nekim čudnim likovima pa vi birajte koji ste vi, koji vam najbolje odgovara i koji vam se najviše dopada. Jer sve priče govore od tome.
Bilo je zrno, čestica, iskra, trun ili trn i zaboo se nekome u petu, upao u sluznicu oka, zapalio vatru, zagolicao plućno krilo desno ili lijevo, proklijalo na najneočekivanijem mjestu na najneobičniji način, i sad čekamo da procvjeta.
Ta cvatnja se možda i dogodi, ako joj samo damo vremena.
Ne mora to vrijeme čekanja biti tako dosadno ni tegotno strašno. Ako se samo malo odmaknemo, možda se iznenadimo kako i mi sami možemo čekajući cvasti. Ili štogod već da je vama drago.
