mogućnost izbora

Zamislimo na časak da ste zemljoradnik ili stočar, popularnije ili razumljivije, farmer ili kauboj, koji živi sretno i samodostatno na svojem malom imanju, i da vam je jedina briga na svijetu hoće li sutra pasti toliko kiše da zalije nasade/travu, da osigura koru kruha i maslaca, uz čašu mlijeka ili soka od jabuke, ili da sve potopi. 


Na vremenske prilike ne možete utjecati, toliko vam je jasno, ali sve ostalo ovisi o vašoj spretnosti i volji da se pokrenete. Alternativa je ležanje na leđima i čekanje da vas kiša napoji ili ubije, pod uvjetom da padne. Uprotivnom, sasušit ćete se na suncu i, s vremenom, puknuti ko cvrčak. 


Dakle, volja da se pokrene je ono što čini razliku, od čovjeka do čovjeka. Ovaj prvi, dakle farmer, je nešto otkopao, nešto prevrnuo, nešto zakopao i nešto mu je niknulo: neki od plodova je dobar za jelo neki za lijek, od nekih biljaka ispleo je kolibicu, od nekih košaricu, od nekih istkao ili satkao tkanine i obojio ih. Od iste je zemlje umijesio cigle i opeke, posuđe i peći i pećnice i da dalje ne nabrajam, jer je kauboj za to vrijeme samo skupljao životinje u krda i pazio da mu ne uteku. Kad bi došlo vrijeme klanja, svejedno to ne bi mogao golim rukama, noktima ili zubima, kako god gladan da on sam bio. 


Samo zato što je lakše razbiti i srušiti, i što se krajnji rezultat bolje ili brže vidi, njegov stalež, dakle konjanika brzih na oružju (bičevi, lasa, palice, buzdovani), je u društvenom smislu pobijedio, probio se do "gornjih slojeva", dočim ovi koji rade to nešto svoje nemisleći o drugima, i dalje drže glave dolje dok rade svoj posao. 

I tako bi to bilo, jedni bi se bahatili, drugi bi se čudili zbog čega im posao propada, sve dok bi bilo hrane na zalihama. Kad bi ponestalo zaliha, premjestili bi se na drugo mjesto i opet sve ispočetka. 


- Vidi je li voda čista i ima li drveća. - s tim su uputama slali izviđače. 


A zapisima da su ovi našli mjesta na kojima teku med i mlijeko, mi današnji ne vjerujemo. I tu smo se, također, podijelili, na one koji sve pripisuju bujnoj pjesničkoj mašti, i na one druge koji će nas uvjeravati da jest jednom postojalo u jako davnoj prošlosti doba koje se je zvalo zlatnim, i da će to doba opet jednom osvanuti, iako u jako dalekoj budućnosti, nikako ne još nama sad. Spominju se naravno i daleke planete i galaksije, ali moderna ih i ozbiljna znanost, sve redom opovrgava. 


Što da se radi, dakle; 


Prve je potrebno nekako natjerati da ponekad malo podignu glave, a druge da svoje glave pognu. Ne radi se ovdje o zamjeni mjesta, promjeni interesa. S konja na magarca. Potrebno je i jedno i drugo, i građenje i rušenje, inače bismo se ugušili u smeću. 

Pa ste prvima morali crtati po zemlji, pijesku, tlu, podu ili već čime su zaokupljeni bili. Drugima ste morali taj pod, zemlju, plohu kojom se kreću a da o njoj ni ne znaju, malo nauznačit, pomjerit prostor, plohu, ploču prema gore, kao što se može vidjet da je u svim školama. Druga dimenzija! 


Ono novo što se otvara pred vama, očekivano, uvijek straši, ali samo zato što ste do tad mislili da znate sve o svemu i da držite sve konce u svojim rukama. Imat ćete dojam da se čitav svijet ruši. I da je krivac za to svatko tko ima drugačija saznanja. Pokretat ćete pravednička ratovanja, na kojem god planu da ste do tad bili dobri: Ako ste pravili kolače, aute ili sklanjali stihove, organizirat ćete natjecanja. Ako ste ulagali u bojnu opremu i naoružanje, sudjelovat ćete u ratnim huškanjima. I to je jedina razlika. Više hrane koju nitko neće jesti, limarije i loše poezije, ili razbijanje do konačnoga uništenja. 


Život ljudi na Zemlji. Lectio Prima. 


Sad zamislite da ste opet dijete, ali sad ne želite sudjelovati u igrama koje vam svijet nudi, ponavljati tuđe pogotke i greške s nadom da ćete izigrati spretnije ili ljepše od svojih prethodnika, što biste sa sobom ponijeli, koje znanje, o čemu? Jedino na vrijeme ne možete utjecati, u smislu da sve što sada jest materijalno po prirodi, ima svoj rok trajanja. Kolač će istrulit, auto zahrđat, stih zaboravit ili ostat nepreveden ili neispjevan, ali ako ste tipovali na bombe od samog početka, tad sigurno neće ni od čega biti ništa.  


Na drugim planetima našeg sunčeva sistema nema niti pitke vode ni fotosinteze, ali navodno da ima i virusa i bakterija. Biste li htjeli biti zatvoreni tamo? Dva tjedna bolovanja zbog nekakve gripe je dobro jedino ako nisu i svi drugi doma u istim uvjetima. Epidemije i pandemije ne želimo kopirane, nitko, nikad, nigdje!


Je li više kul biti kolačar, limar, nadničar ili šef čitavog poznatog svijeta. A znamo kako je svijet mali, uvijek netko nešto o nekome zna. Što ovaj ni sam o sebi ne zna. 

Očito je, valjda, svima, kakav se tip ljudi gura prema takvim pozicijama. I zašto smo morali toliko puno produljiti osnovna školovanja. Nekima zbog zaštite, nekima za kaznu. Nekima jer se ne mogu pomicati dok god se i sve drugo ne pokrene, a drugima jer to prosto neće. Lijeni su ili glupi. Razlika je minimalna. Ako je u velikom tijelu, i nevjerojatno opasna. 


Što biste, dakle, odabrali sebi i svojima, ako ste, na primjer, jedan među ovima koji se micati mogu? 


Jedino što je potrebno jest sjetiti se toga kolika je snaga u svakodnevnim stvarima. Velikost u malome. I malešnost u krupnom. 


Nisi sam na svijetu. Pogotovo ne onda kad se svi trse da ti dokažu da jesi. Znadeš to po buci koju prave, prašini koju dižu oko tebe jednog. Tako se stvaraju bogovi. Ili sveci. 


Vidite li isto što i ja? 


+++


Mudrac je rekao da slobodna volja ne postoji. 

Nema se izbora. Izbora se nema. 

Put postoji, odredište također jest određeno. Svi se krećemo prema grobu. Jedino što netko to zna u svakom trenutku, a većina misli da će živjet vječno. Pa se tako, u stilu ima vremena, i ponaša prema svemu. 


- Sutra ću to. 


Sutra ne postoji. Sutra je isto što i nikad. Opasnost je u odgodi, u odgađanjima. 

A onda opet u istome tonu, ako je sve unaprijed zapisano a radnja se samo odmotava preko nas, što to mi onda odgađamo i u čemu je razlika, čemu žurba? 


- Ti se samo trebaš pobrinut za to da nahraniš tijelo i da budeš spreman odraditi svoj dio posla, ili tjelesni dio posla, onda kad se za to pojavi potreba. Samo to. Sve ostalo život radi sam. Koliko dobro, brzo učinkovito ili lijepo ovisi o spremnosti tvog tijela a spremnost tvog tijela ovisi o pažnji i brizi koju mu poklanjaš. Samo to. Da bi sve što ga se tiče i što ga okružuje moglo cvasti bolje. Što su uvjeti bolji tebi jednom, to su bolji svima i obratno. Ako se krene s uspoređivanjima, uvijek ćeš htjet bit iznad drugih, a iznad si samo kad su svi drugi ispod, i u tome je čitava razlika. Što su ovi ispod tebe lošiji i slabiji, to će tvoje mjesto biti klimavije i nesigurnije, pa sad izračunaj u čemu je korist. Jedino to. Zbog toga su i na taj način propadala carstva. Netko je mislio ili mu se učinilo da je negdje drugo bolje nego tamo gdje je već bio, da netko drugi ima bolje uvjete ili bolju hranu ili ljepšu robu, da je nečije tuđe dijete nadarenije i milije ili štogod, pa da netko drugi ne bi pomislio da je on loš ili da netko drugi ne bi zagrabio više ili da netko drugi ne bi ispao poznatiji i priznatiji i viđeniji čuveniji u društvu istih takvih, počeo namještat rezultate. Jedan korak naprijed, dva koraka natrag. 


Za takvog ćemo reći da igra nesvjesno dok će on sam za sebe tvrditi da je jako savjestan i svjestan. Predvidio je točno, pretpostavio je dobro, sve je isplanirao i izračunao, imao je ljude i pobrinuo se za svakog od njih poslušnih i slijepih, jer da nisu slijepi gledali bi svaki za sebe svojim vlastitim očima, jer jedino to se tako može. 

Vidio je put, znao kuda ide, sve je izmjerio i opet falio. Slobodan izbor ili slobodan pad. 




mogućnost izbora

Zamislimo na časak da ste zemljoradnik ili stočar, popularnije ili razumljivije, farmer ili kauboj, koji živi sretno i samodostatno na svoje...