Moje su tete, sve žene koje su znale, zvale sestrama. I stare i mlade, starije i mlađe od njih samih. I one koje su bile dovoljno stare da im budu majke, i one koje su im po godinama mogle biti kćerke.
Jedino su jako stare žene zvale majkama, umjesto bakama ili pogrdnije babama, kako to običavaju današnje gospođe kad se žele prikazati duhovitima ili milostivijima od milostivih.
A majkama ili majčicama su ponekada zvale neke malene djevojčice. Mislim da je to bio nekakav počasni naslov, izraz poštovanja, prije nego sredstvo ulizivanja ili izrugivanja, kako je meni kasnije bilo rastumačeno.
Kao u samostanima, samostanske poglavarice, rekao je gospodin Paolo. Majka je ona koju treba slušati, i to se tako prikazuje čak i onda kada ju se ne posluša. Majka ima bolji pregled od ovih koje su zabavljene samo svojim uskim poljem interesa ili obaveza, kontaktira sa vanjskim svijetom i može bolje procijeniti kad su u pitanju odluke koje se tiču većeg broja individualaca, od čega će se imati koristi, od čega štete, i koliko će dugo trajati i koliko će se truda morati uložiti da se očekivanu i neizbježnu štetu i sanira kad prilike dopuste bavljenje njome.
Stare su majke imale iskustvo, a male majke su posjedovale svježinu. I jedna i druga kvaliteta su skoro podjednako važne. Iako možda u vrlo različitim situacijama. Kad se naprimjer ponavlja stalno ista pogreška, dobro je imati nekoga tko će je uočiti i prepoznati kao uvijek istu, pa pozvati u pomoć neko svježije rješenje ili ideju, budući da se pokazalo da stara rješenja više tu ne vrijede.
Eto, na taj način, počasni naslovi, ili prepoznavanje vrijednosti starom i mladom: majka i majčica.
Tetu Jelku ste instinktivno prepoznavali kao majku. Čak fizički je ulijevala strahopoštovanje, s naglaskom da strahopoštovanje nema ništa sa strašenjem ni sa strašilima, a pogotovo ne sa strahom.
Visoka je bila stasom i uspravna držanjem, a visoka punđa kakva se nosila po uzoru na Jovanku Broz, činila ju je još većom i višom u dječijim očima. To je zapravo bila jedna jedina pletenica, počešljana na način da najveći čvor, ili kako se već frizerski stručno zove onaj pramen kose koji se upliće i prebacuje preko drugog da zajedno formiraju nešto što možete nazvati uzlom na konopcu ili uzici. Dakle taj prvi, početni uzao ostane razvučen preko spužvice ili kakve tkanine zamotane ili čega već, ostatka pletenice, valjda. Za takve vam punđe u stvarnosti nije trebalo puno vaše kose, ni u dužini niti gustoći. Mislim da je u tom bila njena vrijednost i njezina tajna. U vrijeme kad se vrijednost žene procjenjivala po kvaliteti kose, jer kosa je antena, kako se i ovih dana može čuti ljude da govore bez srama na glas. Povezanost s bogom sa visina.
Do tad se žene cijenilo po širini stopala, tankoći gležnjeva i debljini bedara. Ako ste htjeli snažnu ili pametnu ženu, naravno. Ako se tražila skrbna, gledate u sise. Ako plodna, bokovi.
Pa vi recite da izgled ne vara. Prevarit se može svatko.
Teta Jelka je imala oko za detalje, i to je bila njena najcjenjenija vrlina. Nju su žene odlazile pitati stoji li im dobro nova kragna, ogrlica ili naušnice, a ona je uvijek birala decentne i diskretne stvari. Skromnost se uvijek najbolje prodavala kad su u pitanju ženidbe i brakovi. Tek kad prođete ta vrata, doznate da je Brak, mitološko biće prilično čudovišno, nepredvidljivo i zahtjevno.
Ona sama je sebi lijepila na čelo nekakvu kvržicu, koja me je još kao dijete zbunjivala jako. Mama mi je objasnila da joj je to bradavica. A tako velike bradavice izrastu na čelu, tako da ih svi vide, samo jako moćnim vješticama. Ne znam je li i sama vjerovala u tu priču, ili se zabavljala strašenjem rođena djeteta pričama o ženama koje su joj u odgoju istog pomagale bez traženja ičega zauzvrat.
Eto, takva je bila zajednica koja je mamu prihvatila bila. A kako im je ona vraćala.
Ponavljala se takva ista ili slična priča svaki put kad bi se dogodilo da sam tražila društvo neke, bilo koje od žena, osoba ili ljudi, koje su me imale i voljne bile nečemu poučiti. Bilo čemu, u čemu su i same bile vješte. Pa bilo to kuhanje jajeta, ili pletenje vjenčića od peteljki maslačka.
- Fuj, kaka, ne to! - ponavljala bi mekanim uvjerljivim tonom, kakav koriste ljudi koji vam žele samo dobro. Možda je i željela. Možda je stvarno još jedan vjenčić od maslačka nepotreban svijetu, ako me dobro pratite. I možda se stvarno to vrijeme pletenja i učenja pletenja moglo iskoristiti za sto puta bolje i korisnije i ljepše nešto drugo. Ne znam, ponavljam vam, jer me ona sama nikada nije imala naučiti ničem. Osim da bježim, da pobjegnem što dalje od svega što miriše na dom. Na sigurnost i na toplinu.
Prošao bi mi život u ponavljanim pokretima prstiju ruku.
Možda ne bih niti primijetila, uspoređujući stalno jedan vjenčić s drugim, svojim ili tuđim, i u mjerenju čiji je čvršći gušći ili bolji, za kojeg ili čijeg će se nečije treće oko zadržati duže, i možda ga uzet i pokazat svima, svijetu. Na veću slavu gospodnju! Možda ne bih primijetila ni znala, kako u tim ponavljanjima stalno istog pokreta oživljavaju niti, pa postaju platno, a platno da postaje odijelo koje prekriva tijelo, ili samo tijelo, mojih ruku djelo, da je moguće istkati čaroliju samo ako si dovoljno strpljiv i posvećen, uporan u svojim nastojanjima u svojemu poslu koji god da taj bio, da sam satkala biće, stvora ili dijete, da sam nečem što je bilo određeno za otpad, dala novi život.
Niti ne znajući, ono što su druge žene nazivale zlobom, u stvari je bio moj spas za mene. Ili, kako da nazovem to buđenje iz uvijek istog starog, ma koliko dobro bilo, ili ga takvime svi zvali. Ako traje predugo, onda i dosadi. San jeste i koristan i dobar i obnavljajući, ali ako ležite duže vrijeme u istom položaju, sva vam leđa odrvene. Ramena i vrat vas bole, a noge su ukočene. I treba vam dugo i više vremena da se podmažete. Da, baš tako, podmažete, kao limeni čovjek iz Čarobnjaka iz Oza. On koristi vanjsko ulje. Dok god ga bude bilo. A što onda poslije?
- Ne to njeno. Jelka je zla. - i tako je to u mom pamćenju ostalo.
Bilo je još, tih izrugivanja na račun imena i stasa. Društvo u kojem se mama kretala, znalo je kao jelke samo one koje su se kitile oko Novih godina. Takva je i ova ostala nakinđurena.
Nije to bila, naravno, rekla sam vam već, skromnost je vrlina, oko za detalje, vrijednost u dotrajalom, lijepo u nelijepom.
Ali taj, njezin visok stas, plus ime drveta, jer mogla je biti i Jelena, kao kraljica i svetica čak i kao ljepotica trojanska. Novogodišnja jelka. Okiti, proveseli se, pa u smeće baci!
I onda, znate kako to već biva, mami je bilo više stalo da njena bude zadnja, a ona da 'tko je bliže oltaru bolje misu čuje' koja vrijedi i ovdje iako sa svetošću nema nikakve veze, tetu sam Jelku viđala sve rjeđe, a mama je živjela u istoj kući sa mnom, i nije propuštala ni jednu priliku da govori o ljudima koji su joj nažao učinili ikad, kad nemate kome, isplačete se u jastuk pogotovo kad nema rupe da je zatrpate poslije, a dijete sve čuje i upije, i izažme se iz njega onda kad ni samo to ne očekuje a pogotovo svjesno za to zna. Vi kažete naglas što ste doma čuli, držeći to za provjerenu istinu i zakon, niti ne slutite da vam roditelji imaju jedno lice za po doma, a bitno drugačije za prikazivanje svijetu, pa ispadnete vi ta koja ste zla. Ponesete krivicu od malenih dana, pa malo po malo to postane navika. Narodni običaji. A narod ima način da pokaže da ima duha: Dijete, a već zlo. Nije to na čast niti jednoj majci, ali moja eto još u tom ustrajava.
Zadnji put kad smo tetu Jelku imali u kući, pripreme su bile ko da dolazi bog sam. Jer, kao zna se da ona sve primijeti, a što primijeti da svima iznosi. Kuća je morala bit tip-top. Čitava kuća, a ne samo onaj dio u koji se primaju dragi ili važni gosti. Ne znam jesu li ju namjeravale provesti kroz čitavu kuću u inspekciju, da pokažu kako su uredne i čiste, ili su se bojale tog njenog trećeg oka da ne vidi slučajno i kroz zidove i kroz zaključana vrata. Ili se to radilo kao izraz velikoga poštovanja, eto takva je bila, na takvome glasu.
Baka i ja smo, to se dobro sjećam, čak pomicale zajedno, teške komade namještaja koje nikad prije nismo, da bi usisale prašinu odasvud, i mogle provjeriti da smo usisale dobro. A onda, kad je došao čas da teta napokon i dođe, umile smo se i počešljale ko kad se ide u crkvu na misu, ne u kazalište kako su gospođe radile po modi, da sve miriše i zavidi na nakitu i robi, nego baš sve sveto i s posvetom. Teta je pozvonila, baka je poravnala suknju iza koje sam se sakrila, a mama je uzela metlu i počela otpuhivati od tobožnjeg umora:
- Jelka draga, evo taman smo, još malo.. - za slučaj da ova primijeti kakav nedostatak.
Teta Jelka nije, ne bi, ali takav su strah imale tadašnje žene jedne od drugih. Pogotovo običnije od ovih koje su bile na glasu kao vrijedne. Tetu se Jelku znalo, a mama je tek bila u fazi dokazivanja. Teta je Jelka imala neko znanje, vještinu što li već zbog koje je cijenjena bila i zbog koje su joj mlade cure dolazile, za savjet, popravak, razgovor tko zna što, a mama je tek trebala naći sebi mjesto.
Zamišljam da joj nije bilo lako, iako je naišla na tu preljubaznu ženu koja bi ju prihvatila bila kako god je bilo koju od sestara znanih i neznanih, ali eto, izgleda da je moja mama htjela biti, ili nastojala da preko reda postane majka. Ili se bojala da neće biti zadovoljna mjestom koje joj se sprema. Nije bila zadovoljna. Brakom. Udali su je za čudovište i u tom je bila sva tuga. Ali istu ili sličnu priču dijelile su sve, samo su se razlikovale u sitnicama pomoću kojih su se nosile s njima. U načinu na koji su nosile svaka svoj odabir. Jer mogle su izabrati ustrajati u svom ne, a onda su mogle izabrati otići, a onda su mogle izabrati umrijeti svjesno. Mučenički svjesno. A ne kao one koje se objesi, zakolje, izmrcvari pa pusti glas, jedan problem manje. Problem je ubojica s kojim svi ostajemo živjeti u miru, znači problem smo mi svi.
Kad god čujem da se žene s osvetničkim bijesom a medenih usana bacaju na bilo koju od tih starih cura, a ove se umiruju sa:
- One su ljubomorne na naš mir i našu slobodu.
- Može ti netko bit ljubomoran i na bolest, da znaš.
Umjesto da se pozabave problemom koji baš njih same muči, krenu s vrlo sistemskim uništavanjem tog što im se čini da je od njih bolje, ili da bi moglo prozrijeti kroz velove kojima zastiru svoju vlastitu nemoć, tugu. Umjesto da povrate svoju premoć natrag, idu s prebacivanjima:
- Izvana gladac, a iznutra jadac.
- A ti to, mila moja, najbolje znaš sama.
Umjesto da vrate natrag svaka svoju moć. Koja god da bila.
Imala je svoje novce, imala je gdje se sklonit, okolina bi bila nju podržala, ali svejedno je odabrala da zaštiti nasilnika i prevali krivnju na nevine. I to je ta jedna stvar koja se ne oprašta. I koja će dovest u pitanje sve izgovore koje sam za nju imala.
