Ne mogu se sjetit, ali samo zato što nisam niti znala pravo nikad, je li puno ime bilo Pelagija ili Pelargonija. Na vratima je pisalo P. pa prezime. A i to prvo P. je vjerojatno bilo od muža ili svekra. Žene, navodno, nisu mogle pravno, ne znam da li smjele u stvarnosti, posjedovat ništa. Možda je u tome razlog nepisanja punih prvih krštenih imena na drugim mjestima od onih službeno uknjiženima. Na katastrima, u maticama, arhivima.
A živjele su duže. Kao po pravilima. Sposobniji preživljava. Zato se, valjda povijest pobrinula da samo muška imena budu u kamen uklesana. Da se pamte poimence, a ženske će se ionako, same od sebe kakve već jesu, za sebe i svoje (i njihove, ne zaboravimo) snać.
Dakle, morska pučina ili žilava i otporna biljka koja baci cvijet jedino ako raste na sunčanoj strani. Divlje i jedna i druga. Ta kakve bi bile. Nepredvidljive i prekrasne. Ne znam je li bila lijepa ovako kako vam sad pišem, ili su joj dali ime po tadašnjoj modi, ili nadi ili planu možda roditelja, možda predviđanju kakvog proricatelja koji zna što će biti: kakve stvari, ljude, pojave privlačiti, već po obliku glave i načinu na koji se glasa kad ga novorođenoga uštineš na određenom mjestu. Ona je ovisila o suncu više od ostalih i to je valjda bilo to. Šumeća pustinja, nasuprotna nebu. Ili bogat cvat i iz škrtog tla.
A možda joj nije bilo vrijeme. Možda se prilike nisu posložile. Možda je sama birala krivo. A možda se sve i ostvarilo u njoj po njoj samoj, kako ja da znam.
Kad sam prvi put čula za to ime, mislila sam da je pogrdan nadimak na račun ćelavosti. Pela ćela. U mom kraju ista stvar. Mislila sam da ću susresti ženu s perikom, šeširom ili bar maramom na glavi, jer nekako svi ti novi susreti sa novim ljudima o kojima znate jedino po priči, vrte se oko fizičkoga dojma. A taj je jedini koji ponesete sa sobom i onda kada razmišljate o svojim predstavljanjima. Ne razmišljate o tome da onaj tko vas očekuje već ima gotovu sliku o vama, na osnovi inicijala krsnog imena, ali češće na osnovi prikupljenih informacija, ovisno o razlogu dogovorenih sastančenja. Gdje ste tanak, jedino je što svakoga zanima. Da bi iscijedio više za što manje.
Valjda je i mene isti demon mjesta pogonio kad sam u teti Peli očekivala pa potražila, samo strašilo bez kose. Jer, nisu me nikakva cijeđenja iz nje zanimala bila, niti bila potrebna, potpisale smo ugovor sve crno na bijelom, još prije formalnog upoznavanja, svaka u svom miru nakon dovoljno vremena za razmišljanje o svakome pro i pogotovo kontra. Tako da je vjerojatnost da je ona iste misli imala o meni... Isto se istim... Nema moje tvoje...
Osjećam još sada tu rupu na glavi. Ne znam da li od nedostatka kose, zbog ozljede, udarca, ožiljka, ili loše ošišane i oblikovane frizure, ili od spavanja. Znate ono, kad vam pivčići skaču jer se lubanja dugo trljala o istu stranu jastuka. Ili jastuk o istu stranu glave. A tvrdi i jedno i drugo, pa ne znaš koji je. Vrag.
Ona je imala onu sitnu trajnu, kakve su bile moderne u njezino vrijeme, kad su ljubomorne žene s pravedničkim bijesom na ulicama lovile i sakatile jedino kako znaju svoje suparnice. Da su znale za kožu, oderale bi joj kožu. Da su znale za kosti, stukle bi joj kosti. Da su znale za kiselinu, zalile bi je cijelu i bacile šibicu ko na cvjetnu fasadu, nadstrešnicu, gredicu, stazu. kojom je kročila. Neobrazovanost spašava, površnost nas štiti, samo ako je tuđa, ne smetnite s uma.
Ljubomora vas ošiša, a vi onda i to pretvorite u modu, koju će svi slijediti, u tome je pobjeda.
Ne znam je li teta Pela bila u liniji s ovima koje su strigle ili ovih što su izglancale sve po površini. U njeno je vrijeme, velim opet, ta frizura bila moda. A tko ju je pronio i kako, ne priča se.
U stvarnosti, nikad ne znate s tim šutljivim ljudima, nose li sramotne ili slatke tajne, tuđe ili vlastite krivice. I uvijek nekako mislite da, ako su u dubokoj tišini, da će iz nje izvuć nešto, ako ne na zajedničku površinu, na vidjelo, na svijet, a ono makar za sebe jednu, da će ako ništa izać osnažena. I iznenadi svaki put, kad ne bude promjene, ni na gore. Iako očekujete mudrost. Suzu. Da se zavodne oči. Zavodene. Znate na što mislim, kao more. Pusta pučina vode, nije što i pustoš pustinje u kojoj ništa ne raste i ništa se ne miče osim govnovalja i možda škorpiona. Kliješta naprijed, kretnja unatrag.
Nekako sumnjam da bi htjela nosit doživotno uspomenu na vlastitu traumu na glavi, pa svaki put kad prođe kroz kosu rukom i svaki put kad okrzne pogledom ogledalo, i svaki put kad joj netko u potrebi uputi kompliment na račun češljanja, da tu traumu iznova proživljava, ali opet, ima nas svakakvih: nekom možda muka znači što i žrtva, život, pa podsjetnik da je jošte živa i ona i duh. Živjet će vjekova. Zalud prijeti ponor pakla zalud vatra groma.
Moja se generacija ne sjeća da je tako bilo samo u ratu, nama je to svakodnevlje. Koja će od nas hrabrije ponijeti svoj stil frizure, podnositi stalna provociranja, i koliko brzo kleknuti pred onog tko joj ih šalje. Dok netko ne upiše u knjige "domaćinsko nasilje", obiteljsko, ako ste se udali u stan, a ne donijeli ga. Pa da možete i pokazat prstom, van!
Bio je, određeni vid, ili način da se zaštite sve te same žene vlasnice stanova, kad bolje promislim, sada kada znamo da određeni ljudi traže preko katastara koga će voljeti. Ono što se nekada moralo otimati nasiljem, rumbavanjem, provalama i podvalama, moglo se je isto tako zaposjesti i preko vjenčanoga lista, sve tvoje je i moje i sve moje, tvoje, dok nas bog ne rastavi. A onda ostane ona sama. On sam. Ni prvi, ni druga nisu ništa sa sobom ponijeli u grob. Niti grobno mjesto.
Jedino kosa ostane još živa.
Valjda je u tome kazna. U tome je možda stvar.
Taj je stan bio u jednoj od onih starih stambenih zgrada u centralnom gradskom parku. San snova. Blizu svega, a daleko. Prostor iz bajke, i zimi i ljeti. Nema buke automobila, niti da prozuji bicikl. A gdje nema ljudi, nema ni komaraca.
Bojala se svega isto kao i ja. Vibrirale smo slično. Ja sam niti ne znajući nosila na licu priču mojih mrtvih žena, a ona je možda već i tada i sama znala da je jedna od njih.
Sjećam se kuhinjice u kojoj nikad nismo zajedno nas dvije sjedile uz kavu, i tri spavaće sobe, od kojih je najveća mogla biti tinel, i vjerojatno jest bio dok ga nije zauzela njena podstanarka, studentica koja je učila jedino za ispite, a za sve ostalo imala je momka koji je dolazio nenajavljivano i neočekivano u svako doba noći, dana, kad god mu je sila bila, ili bi ga zaokupio kakav neobjašnjiv strah.
Ne postoji na svijetu ništa što se ne bi moglo objasniti tuđom nametljivošću, stvar je jedino u kamuflaži. Nekad sami odlučimo ne vidjeti i izabrati slabijeg protivnika. Možda ga je hrabrio pogled na nju tako prestrašenu. A možda se samo dolazio istankat u Anu. Kao On njoj daje snagu. Ali ona nakon njega bude iscrpljena.
I sjećam se da je banj bio odvojen od zahoda. Taj tip kuće. Ne možeš se kupat na istom mjestu gdje se sere. Pere, sere, evo opet. Kao maločas pela-ćela. I veš mašina sa cijevi u kadi. Prljava voda, da, u čistu, zašto ne. Ili je i to bila moda. Jer sada znam da nema potrebe za strojem tog tipa ako živiš sam, kao što je živjela ona. A u zahodu nije bilo lavandina za oprati ruke, samo školjka u tom uskom prostoru koje je vjerojatno jednom bio prostor za čučanje. Čudno su davno prije živjeli ljudi. Ili je čudno ovo što radimo sad mi. Ipak mi stojimo na njihovim ramenima. Ili bar koljenima. A ne obratno.
Oni jesu nešto ostavili nama. Da nije bilo tako, možda bismo znali ili se bar kroz maglu sjećali kako se ručno pere veš, popravlja frizura, otvara prozor ili zaškuri škura.
Sjećam se tog velikog prozora sa banja. Ogroman je bio, kad uzmete u obzir namjenu prostora intimnoga tako, i okrenut prema gustim niskim stablima, grmovima, mislim divljih kupina, tankih gustih grana sa sitnim listovima. Možda čak sa trnjem. Da nije bilo straha od ljudi s čudnim namjerama, moglo se uživati u banju ko u raju. Ili je i to bila jedna od stvarnih uspomena utisnuta u starim zidovima. Imala je dobar život. Znam to po načinu na koji su me žene upozoravale na nju, pripazi se, zla, zla, zla. Znači nije bila s njima. Nije bila lajava. Dočim je olajavana.
A onda je jednostavno nestala iz mog života kao da nije niti postojala. Kao što i nije stvarno.
P. kao P.revara. P.ojavio se stvarni vlasnik, P.a P.onovo isPočetka.
Ne znam kako je umrla, niti kada. Ne pitate te stvari nepoznate ljude. Pogotovo onda ako ste u svojoj glavi ispisali tu tuđu životnu priču. A još više ako ste odlučili ne pisati preko tuđe svoju, kad vam treba svjež početak.
A svježe ne možete započeti na starome mjestu. Pa bilo to tuđe staro vama novo nepoznato.
P. stoji za početak, ali i za pad. Isto P. za pustoš kao i za puninu.
Zbog čega sam mislila da je bila strašna, ako ju nisam poznavala pravo, jesu li tolik utjecaj na mene imala uporna ponavljanja potpunih stranaca. Ili sam u njoj prepoznavala sebe. Zašto sam mislila da mene ne voli, zbog čega bi me morala voljeti, potpunog neznanca, preplašenu ženu koja traži sklonište u posjedu vlastite nekretnine. Jesam li ja sad, ova sadašnja ja, tadašnja ona. Tadašnja ona. Jer ona je imala prošlost na kojoj su joj zavidjeli. Jesam li takvu imala i ja, niti ne znajući. I zato sam sad u ovom stanju straha. Da me se vreba. Da bi otkrila da stvarno i jest. Besposleni gledaju uvijek uposlene nečim. Nas koji radom radije odvraćamo pažnju od gubljenja u prazninama. Toliko sam bitna nekom tko me vreba. Odvratilo pažnje s neimenovane jeze. Bolja opcija. Bolja, jer se sa mnom može. Ako i poludim pa odlučim u napad. Samo jedan udarac škarama, i fertik. Moj kraj, ili moj pad, a njima njihov strah ostaje i poduplava se nečistom savješću zbog nečiste rabote. I onda shvatite da vas samo stara praznovjerja ili običaji drže još na površini svijeta.
Da svaka ima svoju bolju i lošiju stranu, da ne znate kako će se sve izvrnut niti izokrenut, ali ako postoji tamo i tako, bolje da takva i tako i ostane jer ni jedna nije za vraga, zbog vraga je, inače se ne bi održala tako dugo.
Pa budete mirno, ljuljuškate se amo-tamo, na suncu, na valovima, udišete vlažne suze svjetla koje vam se rastopi na koži, bez pitanja, otkrili smo se odavno je otkriveno sve.
Sad samo čekamo da prođe. Opet. I ponovo.
