Izvorni naslov je bio Tri Evina lica. I zato je bila odbojna. Prispodobiti prvobitnu ženu s trojedinim bogom, usporediti jednu s drugim, bilo je pa skoro skandalozno. A onda se dogodilo kao ono sa Hidrom, i njenom odsječenom glavom, na svaku jednu njenu mrtvu, došlo bi ih novih sedam. Kauterizacija je mislim stručni termin metode liječenja kojoj se pribjegne u fizičkome i mehaničkom smislu rješavanja problema. Zasijeci, spali pa se pomoli bogu da neće ostat snage za nove izdanke iz staroga panja.
A svi znaju da su žene učinkovitije u svemu što poduzmu ili im se podvali kao truda vrijedno.
Kako je Eva prispodobljena bogu brojem lica, tako je uskoro postala sam bog, ne otac ne majka, nego ona kosa crta on/a, dvospolac, metamorf ili shapeshifter da bi se zadovoljile obadvije strane i svi živjeli sretni dugo dugo dugo, što god se dulje može. A u čemu je stvar?
Puno je bilo tih pokreta, pokušaja, da se tobože objasni priroda i značaj žene, koja joj je točno uloga, za što je točno stvorena, i to grčkim mitom. Zbog čega je jedanput rođena od pjene, drugi put od blata, a treći put je čista iskočila kao odrasla žena iz glave svoga oca, i to naoružana. Kopljem i štitom. I s kacigom na glavi, a na kacigi, ptica.
Odnosno, ako već to znamo, što je sa svim drugima, jesu li se one rađale na starinski način, ili prirodnim putem. Reznicama, sadnicama, izdancima, ili bi se jedna od njih iz čista mira prepolovila na dva, na tri dijela. Zato su sad tri?
Ne smijete zaboravit, takva su uputstva putnicima, kad stignete na raskrižje uvijek postoje tri, a ne dva izbora: nastaviti istim putem, dakle ravno naprijed, pa tek onda skrenuti lijevo ili desno. Možda ste na dobrom putu, zato dobro promislite želite li gubiti vrijeme na zaobilaženja. A onda se pojavi i četvrta opcija, jer, uvijek se možete vratiti natrag. Ili ostati gdje jeste.
Gore ni dolje, nikad nisu opcija, jer je naravno riječ o metaforama. Ne o stvarnim gibanjima. Pakao ni raj nisu stvarna mjesta.
Dakle, u stvarnosti izbora jesu tri, ili nastavljam putovanje, ili skrećem s njega, ili se vraćam natrag na polaznu točku pa sve ispočetka, ili mi je dobro tu gdje sad jesam. Ipak su četri? Mirovanje nije putovanje. Odmor je suprotno od kretanja i to je činjenica. Kad ne bi bilo jednog, bilo kojeg od dvoga, ne bi bilo ni drugog, ili makar, mi ne bismo bili svjesni toga: da netko drugi miruje ili se kreće, da postoji mogućnost mirovanja ili kretanja.
Zašto onda bog, ili Eva, imaju tri lica?
Svi govore da je tri vrlo svet broj u svim religijama. Pazite u religijama, dakle, onome što veže stvarni život za onaj koji je još nestvaran. Veže ili podsjeća da smo povezani. Daje upute ili pokazuje prstom na mjesta na kojima se čuvaju za svakog od nas, dok se ne pojavi za njima potreba. A potreba je stalna.
Geometrijski ovako: jedna točka sama za sebe može biti dovoljna, sadržavati sve i biti bilo gdje, ali jednako tako i ništa od svega. Koliko god da je ona sama mala ili golema, možete s mirom proći pored nje kao da je nema. Njih dvije spojene, čine pravac, koji možete zapratiti, kojim se možete pokretati, za koji se možete uhvatiti, ali jednako tako i izgubiti. U nepovrat. Ali kad se tri točke spoje i zatvore u geometrijsko tijelo koje ima oblik i ima veličinu i omeđeno je sa svih strana, više nema bijega iz njeg, nema ignoriranja, bez posljedica. Ili ste unutra ili ste van, i bolje je obratiti pažnju na to što vam se želi reći. Ponekad je dobro i pametno i potrebno je držati se poznatoga, ali obično je bolje vidjet čega sve još ima van okvira, dok god se imate gdje vratiti. Otac, sin i duh sveti su simbol sigurnosti i zaštite od nepoznatoga. Josip, Marija i dijete, obiteljskog doma. Brahma, višnu i šiva obećanje stalnog obnavljanja. Ništa ne propada, pogotovo onda kad se to takvim ne čini, dobro se sjetiti da uvijek postoji jedan bog koji sve stvara, drugi održava na životu, a treći opet uništava za novo Ispočetka. Tri parke, tkalje životnoga platna, jedna prede nit života, druga joj da oblik, a treća presiječe i zauzla čvor, kad je roba pohabana. i ne može se ništa dalje, ni pašinu obrisat jer se i sama pretvara u prašinu.
Mjesec kad je na po pun, pa pun, pa na po prazan, pa prazan, čekaj, što je sad? Četiri su. I kako to na pola pun pa prazan, kao čaša, je li to ista priča ili slična onoj optimizam pesimizam i surova realnost. Je. sve su to iste priče. Jedino je promjena stalna, ali i ona je uvijek ista.
Jedan put je mjesec izašao na istoku, a zašao na jugozapadu. drugi se put pojavio direktno na obzoru i jednako tako čudnovato iščezao u atmosferi. Jednom je prelazio put od sjevera prema jugu pa upao u more. Sljedeće je rano jutro sviju iznenadio pojavivši se nisko skoro da se zapetljao u vrhove bora, i sve nam je to bilo dopušteno vidjeti. Jednom je bio okrugao i ledeno bijel. Drugi put okrhnut ko komad starog porculana jedini preživjeli iz servisa za čaj. A onda je postajao tanji i tanji, ali jednako goruće žuti, pa se istanjio i mislili smo probio je ovo naše poznato nam nebo noktom i utekao zauvijek od nas kakvi jesmo, uvijek nezadovoljnih i tromih na mislima a škrtih na osjećajima. I neće se više vratiti. Kad za tri dana, eto ti njega!
Tri Evina lica je bio, mislim, znanstveni rad nekog kliničkog psihologa, psihijatra, ne znam da li lječitelja ili samo znatiželjnika, zato navodim obadva profila, možda će nekom biti bitno, po kojem je snimljen i film, ili čak nekoliko inačica, o prvom zabilježenom slučaju žene koja je imala, ili pokazivala da ima svojstva metamorfa, klinička dijagnoza znana kao oboljenje od sindroma višestruke ličnosti. I bilo je shvaćeno ozbiljno, a ne kao fašizam ili metoda, još jedna, porobljavanja i podčinjavanja žene, nametnutim društvenim ulogama, prihvaćenim normama i uzusima.
Nesretna je žena u nekim trenutcima života bila prepoznavana kao djevojčica, u nekima kao grabežljivica, a u nekim kao pitoma i poslušna majka i supruga. Bila je naravno u djetinjstvu zlostavljana na okrutne načine koji se ne opisuju na način da bi joj poslužili kao opravdanje ili objašnjenje kako je to zapela u vremenu, i zašto je neki put bijesna a nekad puna ljubavi koju dijeli svima. Ona je navodno, u fazama kad je pokazivala karakter djeteta i fizički sličila na dijete, u fazama kad je bila ljubazna bila je slična ljepotici sa plakata popularnih filmova i reklama, a u fazama kad je bila krvoločna, bila je sva prljava i raščupana. Zvuči li poznato?
Taj netko tko ju je gledao pažljivo, vidio ju je u samo ta tri izdanja, ali svi znamo da ih ima još.
Cure koje su išle u ženske domaćinske škole ovo su učile kao jedan od trikova preživljavanja. Domaćica i majka i supruga, znate ako to i niste sama, su težak, najteži posao koji jedini od svih traje 24 sata. I ne plaća se. Učiteljice su im doslovno govorile, učile ih tako da treba, a ne samo dobronamjerno savjetovale ako im je do života i njihova braka stalo, da, bez obzira što radile, i koliko umorne bile, onog trena kad znaju da muž dolazi doma, našminkaju usta i počešljaju kosu i skinu pregaču, i nalijepe osmijeh što prijatniji mogu, inače...
- Vi ne znate kakav je njegov dan bio. Ali ja vam mogu reći da sigurno nije bio lak. Sretao je različite ljude, Bio je na različitim mjestima, čak ako i radi uredski posao, putovanje ni kretanje nikad nije ograničeno samo na tijelo u prostoru. Rješavao je različite zadatke, nekad se pokoravao a nekad je sam šefovao, ni jedno ni drugo nikad nije lako. Donosio je različite odluke, većina se tih tiče drugih ljudi. Svi ti drugi ljudi ovise o njemu, o načinu i spremnosti i točnosti da uradi svoj dio posla, jer se sve poklapa. Sve je rad na traci. Ako jedan čavao nedostaje ili nije zaboden pravo, sve se raspada.
Da, i vi radite naporno i marljivo i po čitave dane, ali vaš dio posla ostaje u vaša četiri zida. Što ne stignete danas, stići ćete sutra, nitko ne mora zbog tog biti ni na kakvoj šteti. Imajući to na umu, stvorite topao i ugodan dom, u koji će se uvijek poželjeti vratiti, samo to je na vama. I to je sve. I vaša djeca i vaš muž zaslužuju suprugu i majku na koju mogu računati i na koju će biti ponosni. Budite ta žena.
Klinička Eva je neki put uhvaćena na rubu raspadanja. Neki put je mogla nositi ulogu uvijek savršene. Nekada je žalila za djetinjom sobom, što je sve mogla bit a u što se pretvorila. Nekad bi izgubila živce i tražila za sebe puteljak do ostvarenja. Kao neka druga, drugačija od očekivanja drugih, ma bili ti i prvi ili posljednji, alfa i omega njenog vrijednog življenja života.
Muž je primijetio, ili je otac primijetio, majka je podržala, ili susjeda ili najbolja prijateljica je njega, uvijek je tako, podržala, nije prepoznala da je i sama češće nesavršena nego očekivana, lakše je vidjeti vlastite greške u drugom. Zato si i postojimo. Ne kaže se zaludu da smo ogledala jedni drugima.
Eva nije imala podršku, iako su se svi kleli da je ima, jer su je baš podržavajući i želeći joj samo dobro, i poslali na klinička promatranja. Doktori naravno nisu vidjeli ništa. Osim onoga zbog čega su je i poslali tamo.
Je li afektirala, je li se zabavljala, ili je preživljavala. Ne znam. Ne sjećam se. Davno sam to bila čitala. Znam samo da i danas velika većina radije bira bolnicu, otrpjeti onih deset minuta razorne pažnje, a onda monotoniju televizijskog programa i uvijek iste hrane, uz povremena sućutna posjećivanja ljudi koje inače nitko ne podnosi, pa su si našli smisao u glumljenju dobrote i potiskivanjima osjećaja gađenja prema samima sebi kada shvate da uživaju biti bolji od bilo koga drugog, pa bio to klinički bolesnik s psihijatrijskom dijagnozom. Ruina. U svakom ljudskom i neljudskom smislu, ruševina.
Krvoločna Eva je navodno pušila, pa bi se naglo probudila u stanju svijesti Eve djevojčice koja je sa znatiželjom nenadanog otkrića dima koji joj golica nosnice, i nije sasvim neugodan, prelazila u stanje svijesti odrasle, ozbiljne i odgovorne Eve, ugasila posramljeno do pola gotovu cigaretu u umornim dlanovima. Psihijatar bi joj ponudio pepeljaru, kad se ne bi bojao da će se pretvoriti opet nazad u ovu krvoločnu koja bi mu mogla tom pepeljarom razbiti glavu bacivši je na nj. S pepelom ili bez njega. Sa žarom li bez.
A ona bi se onda pretvarala u neku četvrtu do tada još nepoznatu, koja bi se počela opravdavati, i ta je imala simpatičnu govornu manu i umiljate mokre oči. Samo za njega. Psiholog iz druge smjene je primijetio neke druge karakterne da crte ima, da se mijenja. Pronalazi se za nj. Ili se pretvara. Transformacija svijesti. Ili je nova zvijezda rođena. Rođena glumica.
I zato vam ovo pišem: Moja rođena mater. Još sada, kad smo obadvije stare i umorne od njezinih laži, još uvijek ustrajava na tome da ja lažem i ja glumim i ja se pretvaram.
Ja sam joj razbila. ja sam uništila. ja sam ju udarila. ja sam porezala i prijetila joj nožem da ću je zaklat.
Sjećam se dok je dida bio sudac porotnik na krivičnome, te priče o dječaku koji je trčao po kući s nožem ili nožicama, i naleti na majku i ubi je na mrtvo! I koliko se dugo i uporno ta priča ponavljala a ja joj nikako nisam mogla shvatiti značenje, zbog čega se ta tako priča preda mnom priča uporno, a ne daju mi da gledam agatu kristi ili čitam serlok holmsa, zbog zaštite, kao nije primjereno mojim godinama. Što sam to mogla iz knjige krivo naučiti, na koji bi me put odvela banalna radnja banalnog romana, sa sretnim krajem, jer se zločinac i zločin uvijek do kraja odpuntaju i nađu i kažnjeni budu.
Kako taj sitni dječak, evo baš mojih godina mojeg uzrasta i sa sličnim mojim interesima za knjige zabranjene, može imat toliku snagu na zarine škaricama kroz prsni koš po svim unutarnjim organima i to samo u jednom jedinom naletu kroz dug i uzan hodnik zgrade, evo baš ovakve slične našoj ovoj sada.
Ili se, isto tako slučajno se igrajući, objesi vratom za konop od roleta. Kako je mogao potezati vratom, kako bi se to ikome moglo učiniti zgodno da je konop ne znam kako dugačak i vuče se po podu ili u knap zarolan nazad u kućište. Ta nije zmija pa da traži o što da se omota. Zašto bi na koncu, zbog čega bi dijete od deset godina dizalo rolete ko da nema zabavnijeg posla i zanimljivijih predmeta i stvari od špaga koji vise gore sa plafona. Pa zar ne bi bilo logičnije i lakše da poleti s prozorske daske, ako mu je život dosadio bio, jer znate kad vam je devet, sve to već znate i mogućnosti i prilike su jednako dostupne svima, pogotovo najmanjima.
Pogotovo najmanjima u obiteljima: Nitko, ama nitko o vama ne vodi računa, osim kad su nepoznati ljudi prisutni, da daju priliku da vas osramote nenadanim i neželjenima izljevima ljubavi i pažnje. Uz obavezna objašnjenja
- Evo, evo, vidi, a sve sam mu dala, sve. I te igračke, sada gura od sebe, evo.
Koje igračke, koje sve. Sve ste mu uzeli, sad samo igrate uloge. Vi igrate. Vi glumite. Vi rušite. Vi se pretvarate da ste nešto što nikad niste. Osim što se potrudite imati svjedoke.
P ti si ta, i to je to dijete i taj muž s kojim si 16 do 20 sati dnevno, zar ne spavate noću jedno kraj drugoga, sve ako vam i jesu sobe odvojene. Zašto se trošiš na dojam koji ćeš ostavit na nekog koga nakon desetak minuta napuštaš s nadmoćnim uvjerenjem "e, ne znaš ti ono što ja znam".
To je igra koju su prije igrali samo očevi obitelji, samo da ljudi ne bi pomislili, samo da ostane dobar dojam, samo da je sve prema vani uredno i čisto, jer to je njihov zadatak zaštitnika. Oni su veza između unutarnjeg i vanjskog. Ako netko pomisli da nešto unutar familije nije baš u redu, našao mu je, našao vam je svima slabu točku i postajete lak plijen, takav je život, takva je igra. A onda se našla žena da prekopira.
Sad je i ona van kuće, sad i ona hrani, sad i ona susreće svakakve opasnosti svijeta, upada u zamke i biva osramoćena, bori se s neljudima, ulijeće u izazove i hvata u koštac s njima, i nastoji očuvat dojam one koja svime vlada, kontrolira. Pa prebaci krivicu, jer svi to tako rade, a oni koji ne rade, smatraju se gubitnicima. Budalama. I izvuku deblji kraj. Obično njena djeca. S rođenima je najlakše, jer ih nitko nema branit: pobjeda osigurana.
Točno ti se gadi.
Treba li ženu vratiti u kuću, u istu poziciju u kojoj je ova naša Eva, s psihijatrijskom dijagnozom, ubijana liječenjima. Ili govoriti i vikati što glasnije i češće, pa i ti si, svi smo mnogoliki i sveliki u različitim situacijama. Nitko ne drži masku, jer to ne može, 24 sata na dan. Nekad se neka zalijepi čvršće, nekad je neku teže sastrugat, ali sve su to maske. I slatka i djetinja i bijesna i umorna i prijetvorna i pametna i glupa, čak i odgovorna i staložena i mirna i ona koja je puna razumijevanja uvijek za svakoga, a pogotovo ona koja s vremena na vrijeme prosto eksplodira bez nama prisutnima vidljivog, razumljivog povoda. Bar povoda je uvijek puno. Ajd samo udahni što sam ja izdahnula, usudi se!
Dječaka iz parnice koja je djeda uznemirila i uznemiravala jer se nikako nije prestajalo sa spominjanjima u kojim god da kontekstima, nisu naravno osudili na smrt, ni doživotni zatvor, a sjećam se da jest bila priča trebaju li roditelji odgovarati za kaznena počinjenja maloljetne djece i uz koju kaznu. dakle ubio je majku. Nožicama.
Tog se dobro sjećam, jer sam ja tad znala samo za one škarice za papir s tupim vrhom i one za nokte s tankim zakrivljenim, i bilo mi je čudno kako, kakvi su to ljudi da ostavljaju krojačke ili mesarske škare nadohvat djeteta. Naravno da treba, da trebaju bit kažnjeni, pa odgovornost jest na njima, sve ako i je istina da je dijete smoglo u sebi takvu snagu da se po nekoliko puta zaleti s njima u prsa svoje mame. Ako mu je sama dala škare, pravo joj i budi. Okrutnost ili osvetoljubivost, eto takva se povela rasprava. Nitko niti ne spominje oca. sve da ga formalno i nema. Ako je razvedena, ona je razbila brak. Ako je udovica, ona je ubila muža. Ako je izvanbračno, ona je kurva. Ako je posvojeno, ona se petlja u tuđe brakove i posla. Ako je ostavljeno i ona i dijete, ona trudna i prevarena ili nasilu oplođena, tako joj i treba.
- E, a šta nisi pazila!
Nije mi jasno zašto to rade.
Ako je premlaćena:
- E, a šta nisi pustila. Sama. Drugi put ćeš znat.
Be joyfully available! - savjet uspješnih matrona mladim djevojkama. Ili radosno dostupna, uvijek dostupna i to s vidnim oduševljenjem, ili nasmrt premlaćena, izbodena, za vrat obješena. A krivicu će popit tvoje kopile.
Romani su pisani o tome, svih žanrova. Filmovi cjelovečernji i u nastavcima snimani otkad je izumljena umjetnost brojem sedma. A onda su se počele pisat stručne i naučne dizertacije i radnje, otvarat instituti i laboratoriji za eksperimentiranje i za istraživanje najmisterioznije od sviju ljudske boljke, prebacivanja krivice na one koji se čine najnemoćnijima:
- Kako to tako sitno dijete može? Da nije opsjednuto zlim demonima. Ima li kakvu pomoć nekog sa strane, kakvog vanzemaljskog entiteta, bića iz drugih nama nepoznatih sfera i dimenzija.
To si ti! Tebe se plašim. Ti si kriva. Eva.
- Ko će te ko tvoj.
