Neki se čovjek, nakon završetka rata, pješice uputio natrag u svoj rodni kraj. Otišao je kao dječak, a sada je hodao kao starac, niti grama soli pametniji nego što je bio ono kad je grupica vojnika upavši u selo pokupila sve što je muško, ili se takvim osjeća, a da može držati oružje u ruci.
Mislio je, kreće, u najmanju ruku, u avanturu života. Sve ako se i neće vratiti živ.
Ono što se podrazumijeva samo po sebi, nekako uvijek biva prešućivano, tako da veo tajne, koja to zapravo i nije, one neimenovane emocije koje svakom stvoru ispod kože vriju rastumači na razne načine, pa kad napokon taj veo i padne, otkrije se samo to da je svaki sudionik tog istog jednog velikog rata, imao svoj različan razlog za preljuti boj. To sve naknadno bude otkriveno u prepričavanim uspomenama.
A onda, da se ne bi zaratilo opet isponova, uslijede dogovori, oko povoda rata, točnog datuma kad je započeo kao i događaja koji su doveli do toga da se napokon i svrši. Jedino datum završetka nikad nije definiran. To nikako ne može biti dan kad su ljudi koji se nisu borili potpisali dokument o sporazumnom miru, jer vijesti treba vremena da nađe slušatelje. Kad su vam uši zaokupirane osluškivanjima tajnih razgovora, očekivanjima sirena za uzbunu, i zaglušene zvukovima granata, vrlo su malene šanse da ćete čuti da je netko rekao da je dogovorena forma.
I tako je sad, junak ove priče bauljao cestom pravo niti ne znajući u kojem mu je smjeru kuća, i kome god da bi se obratio za pomoć, izbezumljen bi pobjegao. Bio je u uniformi i bio je naoružan, a ljudi, sjećajući se proživljenih strahota i sami pravo ne znajući kojoj vojsci tko pripada niti tko je za što odgovoran, jedino su rješenje imali u bijegu. izbjegavanju svega što je nepoznato.
Zaključivši da efekt uzrokovan uniformom više šteti no koristi, odluči da se svuče do gaća i nastavi putem tako. Mislio je, neka dobra duša će se nad njim smilovati pa neće umrijeti od studeni i gladi. A bio je već odavno sama kost i koža.
U neku ruku, bio je u pravu. Ljudi na koje je nailazio, više nisu pokazivali strah stopljen s nagonom da se skupe, dogovore pa da ga zatuku, bio prijateljski ili neprijateljski, naš ili njihov, vojnik je vojnik, profi ubojica.
Sada, kao da su ga žalili, videći u njemu izgubljenu dušu, potrebitu od božjeg milosrđa, svejedno, nitko se nije usuđivao da ga se takne, ili priupita odakle je tko je, kamoli da pruži pomoć bez ikakvog pitanja.
Shvativši da će morati isprositi za život, pokucao je na vrata prve kuće na koju je naišao i čekao dugo, dugo dok mu se otvori.
- Zar ne znaš da smo upravo izgubili rat. - rekao mu je čovjek kojeg je pitao da mu dade kruha.
- Nemamo dovoljno ni za svoju djecu. - i zatvorio prozore i vrata koja su gledala prema ulici s koje je došao.
Sjetivši se davne propovjedi koju je slušao dok je bio mali, da jedini bog pomaže onima koji usrdno mole, sjeo je pred vrata crkve i gorko zaplakao.
- Ne živi se samo o kruhu. - učinilo mu se da je odnekud čuo. - Samo reci riječ, i pretvorit ću ovo kamenje u hranu, a anđeli će te na krilima prenijeti da ne posrneš više. Glavu gore, uspravi se, kreni!
I odjednom osjeti da mu duh oživljava.
Vratio se na stazicu, na ono mjesto gdje je bio ostavio oružje i uniformu, izravnao se što je bolje mogao, i tako s ovećim kamenom u jednoj ruci, i sa drugom položenom preko drške pištolja, krenuo put sela.
Uočio je bio, jednu kuću u kojoj je živjela sama jedna žena i dobro naslutivši da su mu s njom samom šanse puno bolje, odlučnom rukom prihvatio kvaku teških drvenih ulaznih vrata.
Žena se zbunjeno nasmiješila, dovoljno pametna da ne troši snagu na pozive u pomoć, i ponudila neznanoga starca da sjedne za njen prazan stol.
- Otkuda ste? - pitala je tiho, a on joj je ispričao da ni sam pravo ne zna. Bio je dijete na početku rata, a onda je samo naglo ostario. Prošao mu život u strahu i u rijetkim navalama adrenalina. To što sam nema kuće niti familije, izravnat je račun jer, ubio je, rušio je.
Biserne suze u uglovima velikih očiju nisu se mogle skotrljati niz izgladnjelo lice od bola bez prebola, a grč vilice dao je naslutiti da je odavno stanovnik onog predjela u kojem vladaju plač i škrgut zubima. I njemu takvome, žena se smilovala.
- A što će vam taj kamen, zar nema metaka?
Vojnik se nasmijao sjetno:
- Rekoše mi da je to kamen mudraca, što naravno ne vjerujem. Eto držim ga za spomen na dane djetinjstva. Bit će skroz nesvjesno.
- Dok se ne pretvori u zlato? - žena je i dalje pokušala razgovor okrenuti na šalu.
- Mhm - nasmije se i on malo veselije - Dao mi ga neki čovjek u bijeloj haljini. Rekao da sam pothranjen i da mi nedostaje nekih minerala. Da popijem vodu u kojoj se skuhao pa da ću zakratko osjetit poboljšanje.
- Zar stvarno? - zainteresirala se sad i ona. Jer bila je čula već za takva izlječenja. - Dajte da vidimo.
Uzela je lonac s vodom upalila plinsko kuhalo, i spremila juhu.
- Možda da je koji krumpir - reče vojnik - i malo luka i peršina.
Žena je potrčala do smočnice.
- Ako imate i malo mesa, bilo kojeg, ili ribe. - osokolio se on u svojim zahtjevima. - Šačicu tjestenine, ako nema kruha. Papra, soli, savršenstvo!
Ručali su oboje i okrijepili se. Nakon juhe od kamena, prija crno vino. I to je gazdarica natočila bez pitanja. Kad je došlo vrijeme za odlazak, rekla mu je ovako:
- Mi u ovom selu nismo ni osjetili rata. Živjeli smo onako kako smo živjeli oduvijek, svatko za se. Kad se ne zabadaš u susjedova posla, mir je garantiran, ali ponekada budeš gladan uzbuđenja. Ima raznih vrsta gladi, sad mi je to jasno, i vrlo sam sretna što mi je na vrata pokucala ona primordijalna. Ako ste bio zadovoljan ručkom, dovoljna mi je plaća. Žao mi je što su vremena takva da se gladni i nemoćni moraju služiti varkama da bi preživjeli. Ovo sve moram reći da vam se ne uzoholi duša ako bi pomislila da je pametnija zato što je ženu prevarila.
Začudo, vojnik se nije pokunjio, niti posramio. Zahvalio je na ručku i na podijeljenoj mudrosti koju je upravo čuo, pa se zaputio put svog davnog i dalekog ognjišta za koje ni sam nije znao je li ikad bilo stvarno, ili pročitano u nekoj zabavnoj knjizi koja se brzo zaboravlja.
Čuo je zvuk zvona u daljini, i znao je da onu ženu više nikad neće sresti. Niti u mislima.
Sagnuo se, da se pokloni cesti koja mu je uvijek bila jedini dom, i pokupio novi kamen.
Našao je metodu.
Kako je vrijeme prolazilo, usavršavao je svoju priču. Na nekim bi mjestima pojeo kamenu juhu, a na nekima je uspijevao i prodati taj kamen.
Uskoro se i sam počeo predstavljati kao čudotvorac, iscjelitelj, i uskoro su, kako se glas pronosio, za njim krenula najprije djeca, izgubljeni dječaci neželjeni i odbačeni, a onda žene i bolesni željni izlječenja ili čak zaštite.
Uskoro je, kako to već biva, pukao glas o prevarantu koji cijedi lakovjerne. te se uskoro opet našao u istoj poziciji u kojoj smo ga našli na početku priče, a na kraju rata: stara, gladna, iscrpljena.
- Samo reci riječ - čuo je poznat glas odnekud.
- Usudi se - uslijedio je drugi, pomalo prijeteći - Samo se usudi.
Dvije žene iz njegove sljedbe su se opet posvađale. Da, skupio je sljedbu, ili se je sljedba skupila oko njega, i to je bila bitna razlika u odnosu na sve što je bio dotad navikao. Lakše je putovati sam, i pomislio je kako mu sam bog ili što već, s novom hajkom i prezirom šalje blagoslov ili olakšanje ako bi ga zbog nje malo pustili na miru. Ali upleli su ga u svađu koja ga se ne tiče, na isti način kako su ga bili ono pozvali u rat. Nije vidio razliku između prvog i drugog, ali sad je bio pametniji za iskustvo, iako nije imao rješenja.
Žene su htjele da on presudi koja od njih pravi bolju juhu od kamena, i nisu ga mislile pustiti dok se ne odluči.
- To je varka, guske. - viknuo je - zar još ne shvaćate?! Bio sam gladan, a ljudi su bili škrti. Nisam ništa znao niti što imao, pa mi je sam bog pomogao da se sretno poslužim varkama. I tako, kamen, po kamen, izgradio sam carstvo. I to je istina.
- Ali, izlječenja, čudotvorna izlječenja - u nevjerici su gotovo istodobno prošaptale žene. - Dogodilo se, na svoje smo oči vidjele. Ljudi mogu posvjedočiti.
- Laž. Laž. Laž. Sve je bila laž.
Stvar je u tome da ljudi povjeruju. Što više ljudi podrži istu laž, to je veća vjerojatnost da se sve obistini. Ali sada već svi vide što je moguće a što nemoguće, što je stvarno a što izokrenuto.
- Bogu je sve moguće. - vrisnula je jedna od njih, želeći vriskom uvjeriti i samu sebe, kojoj je vjera već posustajala.
- Nisam ja bog. - tiho je rekao vojnik. - Bio sam dijete a sada sam starac, preskočio sam čitav svoj život pa kako onda ne bih znao ispreskakat i svačiji tuđi.
Jedna je od žena počela drhtati, shvativši što joj se upravo govori. Slijedila je vraga. Đavla. Varalicu. I stisnula u šaci malen crven kamen koji je već poprimao miris njenog znoja.
- U tome je dakle stvar.
Meso i kosti zemlje.
Ljudi od kamena su se počeli opasno približavati zahtijevajući objašnjenje prije nego što će pustit krv. Znate, ne možete prevariti prevaranta, jer on sam nikome ne vjeruje, ali što se desi kad je ono što mu se istrese u lice zaista Istina sa velikim I?
Vojnik već odavna nije znao za strah ni za sram, samo je htio da ga se ostavi s mirom.
Naslutivši želju, ili baš usprkos, pobrinuli su se da mu smrt bude bolna.
Kamenje je pljuštalo po njemu iz svih smjerova. Čovjek nije pustio ni glasa. A okolnosti su se pobrinule za to da se sve zaboravi.
Ipak, ostao je nejasan, neimenovan osjećaj da su jednom uradili nekom neko dobro, da su nekom dali nadu, nekom olakšanje, nekome zaštitu, ali nisu znali čime ni na koji način, makar one dobre stvari obnoviti ili očuvati od zaborava.
Zadnje čega su se sjećali, bila je prepirka dviju uglednijih žena, bliskih sljedbenica starog čudotvorca, i zbog nekoga razloga odlučili dijalog ponavljati dok se ne bi nekom vratilo u sjećanje iz kolektivne memorije, što je stvarno bilo.
- Bilo je takmičenje - viknulo je maleno dijete od sedam godina, i to se uzelo kao dobar znak: Djeca ne lažu jer su bliže izvoru, a sedmica je sretan broj oduvijek.
- Da, tako je, bilo je takmičenje čija je juha ukusnija, a onda bi se tim obrocima namirili siromašni, bolesni i gladni.
Uskoro su se svi takmičili u svemu. Tko će sagradit više sirotišta i bolnica. Tko će ih prije napuniti. I tko će više hrane podijeliti. A onaj koji je imao hrane za bacanje, smatrao se pobjednikom.
Uvijek ista igra.
- Stvar je bila u tome da se ima manje, a ne više. - odnekud se pojavila žena s vrčem crvenoga vina. - Manje bolesnih kojima treba izlječenja, manje gladnih kojima treba milosrđa, manje napuštenih kojima treba sklonište od svega, a ne više. Manje hrane koju nitko neće jesti i manje suza koje nitko neće otirati. Manje riječi koje ionako nitko neće razumjeti. I velova koje treba razderati.
Sanjam svijet u kojem nitko neće morati isprositi hranu, ili biti pogledan krivo ako ju sam uzme bez najave ili pitanja, a kamoli bez naplate bilo kojeg tipa. Takav je bio slogan nakon otkrivenja. I još jedan drugi, grijeh je prodavati hranu.
+++
- Mama, gladan sam! - maleni dječak je utrčao u kuhinju i uputio se ravno prema tegli nutelle od cijeloga kila, još neotvorenoj.
- Stani, stop, halt! - viknula je visoka namrgođena žena. - Pa zar ćeš je načet novu s takvim rukama?
Maleni je pogledao ruke koje su se istog časa počele znojiti. Prebirao je po glavici točne odgovore, ali nije se mogao sjetiti nikakve duhovitosti. Stao je na trenutak uzaludno očekujući da će barem ona otvoriti teglu. Nije. Prijeteći je naginjala glavu nad njim:
- Čekam odgovor.
- Ne e e znam. - promucao je i istog je trena glad zaboravljena.
Zbunjenost se pretvorila u razdražljivost a razdražljivost je dovela za sobom nagon za razbijanjem, ali iscrpljenost tijela nije dozvoljavala ručici da posegne za teglom i baci je na pod. Umjesto toga, vukući nožicama izašao je iz doma. Mama je osjetila pobjedu misleći da dobro odgaja. Raširila je vijest svima.
Neimenovana emocija je pričekala neki novi rat kojem treba povod. A imenovana je ušla u odgojni sustav. I tako sve do konačnoga izlječenja.
Opet novi stari krug s juhom od kamena.
