Algoritam mi je ponudio toga katoličkog svećenika, u moru sličnih takvih koji se ne bore za vlastiti prestiž ili mjesto u svijetu, htjela sam reći za posjećenost viđenost ili popularnost: jednostavno je dobio zadatak ili je dobro shvatio poziv, da u moru šunda i smeća i lakih dobitaka koji se odasvuda nude, malo razvodni i da malo smekša atmosferu koja je otvrdnula toliko da dolazi do pucanja na svim stranama svijeta, da više se nemaju gdje sklonit ni skriti.
Nismo li zato dopustili onom idiotu da galami sa svoga visoko zaštićenog mjesta uvjeren da je on gospodar svijeta pa da zato ima pravo srušiti ga. Da svi vide, da mogu bolje i lakše razumjeti što je to što svijet češe. Običan čovjek budala kad umisli da je kralj gospodar i bog, a još k tome - gospodin omiljeni. Super-heroj! I baš kad pomisliš, posramit će se, kad osvijesti preko drugih kakva je budala, mislim da nema normalne osobe na zemlji a da bar jedan put nije tako pomislila...
...kad ono, mali čovjek opet učine krug od tristošezdeset, narodski mudro zaključivši, ako može ovaj, zašto ne bi i ja, i podrži mu stranu, jer, šta ti znaš, kad se moredu priokrenit strane, i onda baš ja ili neko moj bude na njegovu mjestu. kad je tako lako bit budala, i kad samo takvi isplivavaju na takove pozicije, mora da se to tako mora. Je l? Takva su pravila. Druge nema. I bogu je drago. Takve fraze.
I budu u pravu u neku ruku. Glupost je na cijeni. Pogledaj onoga.
A valjda su ovi koji su zbrajali račune vidjeli da je tako bolje, staviti glupe ljude na suprotnu stranu, oni pametni bi, združeni s nagonima za rušenje puno prije i učinkovitije uništili sve što je uništivo, a možda bi se dotakli i duha. Um već dobrano načinju.
To je jedini izgovor kojega se mogu sjetiti: ne zna se još šta će se sve dalje moć dogodit, a ovako imamo više vremena za planiranje odbrane, osiguravanje i uvježbavanje iste. Dok ne odmaknemo dovoljno daleko da nas se ne može pronaći i sasjeći na parčiće koje se neće moći ni sagledati brojem, a što će ti takav višak. Iako se kaže da od višaka glave ne bole. Sitne mikročestice se već lagano proglašavaju svjetskom prijetnjom neprijateljstava broj jedan. ili čak nula!
Ali, vrtimo se mi na popa:
Između svih onih motivacijskih koji me zasipaju odasvuda na dnevnoj bazi, a ne mogu reći da nije krivnja sasvim moja, znate u ovom okrutnom i sivome svijetu, koji nudi samo zasljepljuću šljokičavost bez smisla i vrijednosti, ali velike cijene, malo obične svijetlo plave i zelene dolazi ko melem na vjekovne rane. Simbolika boja? Nije mi to namjera, govorim o onome što veseli moje umorne oči.
Nekad mislim da je ova staračka slabovidnost ono privikavanje na svjetlo koje naslućujem da postoji i prema kojem se probijamo, nakon ovog neba. Ili nikad nisam prerasla tu fazu, ili nikada niti nisam bila mlada. Uistinu. Djevojčica starica, otkada pamtim. čak prije nego što sam bila rođena.
Kako je tek onda drugima? Ili je oštrovidost taj indikator kojemu tko svijetu pripada. Ništa velovi, ništa zavjese. Pogotovo maske. Oni su tu doma. Mi smo stranci u stranoj zemlji. Tuđinci. Prolaznici između svjetova.
Po tome se to zna.
Paralelni svjetovi? ma da!
- Bog, znate - rekao je - nikoga ne zaboravlja, nikada.
Zvučalo je kao obećanje. Ne kao prokletstvo koje se pročitalo sa lica, skliznulo sa usana stare ciganke razdrljenih prsa i čvornatih pesnica. Njegov glas je bio tih i mekan, kao glas Rade Šerbedžije s audio kazeta koje su mi, kao maloj, puštali prije spavanja umjesto živih čitanja priča za laku noć.
Oni se u tome treniraju, u čitanju tihim pjevnim tonovima. Imaju baš taj predmet u školi. Liturgijsko čitanje. Prezentacija. Zato roba, zato frizura zato geste rukama, zato je astal, ili kako se zove ona mala govornička pozornica na kojoj je otvorena knjiga i rukohvati u slučaju padanja. Sad ja govorim, na meni je red, molim vas poslušajte i ovih pet minuta budite bar tiho. Iz poštovanja, ne prema meni, nego prema riječi koja je davno prije mene zapisana, a vi je ne biste ni pogledali da je do vas samih, niti biste znali da je ima. Pa makar sljedećih deset dana svi mozgali i pitali se i optuživali me, da vam nešto skrivam. Ne skrivam ja ništa, ja vam otkrivam, ja sam započeo a vi nastavite. sami u svom ritmu, svojim tempom. i čitajte onako kako vama odgovara. shvatite kako sami možete. i štogod možete radite s tim dalje.
Nema zla.
- Niti će ikada ikoga zaboraviti. A znate zašto? Jer svi smo mi upisani u njegovu dlanu. U njegovu dlanu su urezana sva naša imena.
Jesam li vam spomenula ciganku? Ali što je to s dlanovima, s božjim dlanovima. Mi smo mu sudbina, ili je on naša. Ili smo zaista samo, onako kako na prvu pomislimo, linije i križevi, zarezi i žuljevi, ožiljci i prljavština koja se nakupi od svega što smo kroz taj dan prošli, i koju ćemo ako nas se upozori i oprat na kraju dana. a ako ne, ako se sami ne sjetimo i nitko nam ne kaže "Smrdiš!" fuj!!, ostajemo takvi, okrvavljenih dlanova i tko nam je kriv, baba, mama, sestra, časna ili zdravstvena radnica? Bog otac na nebesi? Pop. Šta će popu zaklonica u tuđoj krivici, ima on masla na glavi od sebe sam, dovoljno!
Izraz gađenja oko usana koje su umirujućim glasom izricale istinu koju se može protumačit ko prijetnju da je samo zapisana, ili kao utjehu, jer uvijek je do onoga tko sluša, nije mogao ostati neprimijećen. Trol ne zna da je trol i u tom je sva tuga igre. Budala ne zna da je budala, uprotivnom, poklopio bi se ušima sve do brade i preko čela, a nakon buđenja bi nastavio raditi na sebi što bolje može, ali ne. Samo zato što mu nitko ne potvrdi, makar šutnjom. Znate onu, tko šuti, taj se slaže. Ali ovdje se prije sjati gomila trolova koji zarlauču "Vid ga, naš, pripametan. snalažljiv, svaka mu piva", i vas šutljivoga stave sebi uz bok, tako se manipulira brojevima, a šta ste vi mislili? pisanim putem, električnim glasanjima? Krivotvoren glasački listić, ma da. A onaj izraz gađenja, koji ispliva na vaše lice od jada i nemoći kad shvatite u kakav vas se lonac gura i još se vas pri tom proglasi poklopcem, samo prekopiraju i prebace na svoju stranu,
- Vidi mu se na licu šta o vama misli.
Ma ne misli o njima, nego o vama. Vi mu se gadite. I on sam sebi se gadi jer ne zna još riječi kako vam to prenijet ili bilo kako dat do znanja, da radite ludo, da radite krivo, da radite nažao, ne samo toj budali nego i rođenoj djeci, ako vas za vas same i nije briga više. Što sumnjam.
On je transparentan, on je jasan, on je čist u glavi i tijelu, i takav čist i uglačan, dobro je ogledalo, to je lice odraz onog ispred njega, ne njegovo, razumijte? Vi ste gadljiv i nepotreban i nepoželjan na ovom svijetu, a ne on. Svijet njega treba, još ljudi poput njega, a ne vas, vas je i ovako previše, niste vi ugroženi vi ugrožavate, niste vi žrtva, vi žrtvujete bez potreba i preko potreba. To govori njegovo lice, i sasvim u skladu sa riječima. Taj dio dobro čitate.
- Bog nikoga ne zaboravlja. Nikoga ne ostavlja.
Zvuči utješno ako se osjećate zaboravljen i sam i napušten i ostavljen u ovom svijetu koji stalno nekud žuri nekog ima i nekome usluge vraća, a vi? A vama? Nitko ništa.
Ma di to žure, koga to imaju, kakvog to života ima izvan ovog ovdje svima vidljivoga. I kakve to tajne posle oni bilo kome rade, taman malo prije, vidi vraga, nego što su baš vas sreli da vam nabiju na nos, kako nemaju vremena za vas jer ga moraju imat za nekog nepostojećeg drugog, djecu svoju nezahvalnu ili bilo čiju tuđu koju dadiljaju za novac kojeg nikad dosta.
- Nisi sam. Nisi ostavljen ni zaboravljen.
Takav je dojam i taj je dojam tako namjeravan.
Hoćeš li mi se, mili sine, kćeri, pustiti u ruke da te ja sada za promjenu vodim.
Ili iz ruke.
Šporka, nečista, ne bi joj se oraja uzela iz ruke pojist! - takva je bila uzrečica, a zapravo najgora kletva, koju je žena ženi mogla prekobacit.
Sjećam se, toga baš dobro da sam pitala zašto i šta to znači, a onda bi mi mama, jer stoposto ni ona nije znala, samo je ponavljala ono što je čula. Ne možete, znate, dati ni predati ni prenijeti nikome osim onoga što sami imate, a obično je to zbunjeno neznanje, nedovršena radnja, nedefinirani osjećaj.
- Ne pere se, šporka. Šporke ruke prenose bolest. A oraji od sveg voća imaju najdeblju ljusku, znači da su najzaštićeniji i najčvršći, teško u njih može bolest doć, zato se i kaže da su najzdraviji. Ali njoj! Toj! Ni oraja iz ruke, ne. Toliko je opasna.
- Pusti mi ruke!
Osjetim na veliku daljinu zlostavljenu ženu, tako sam bila pisala dok još nisam dopuštala da je svaka zlostavljana. u nekoj mjeri je to svatko, ali nije to najgora stvar. Nije nikakva. U stvari nije ni važna, toliko koliko se galami oko nje. Galama je tolika i takva samo zato što se vidjelo da donosi novaca i da drži nemirne u koliko tolikome redu.
- Ti muči, ti si bolestan. On je jadan bolestan, ne zna šta govori i ne može ništa. Neće vas, ne bojte se, bolestan jadan, liječi se.
A onda stvarni bolesnici krenu istim načinom ušutkavat zdrave. Ove koji bi stvarno svijetu mogli nekako olakšat umiranje, ubrzat sav proces. Na veću slavu božju. I za boljitak svih u igru umiješanih. Sve je isti otrov. I ništa nikome ne valja. Sve u isti lonac, pa On neka razvrstava. A najposlije, potop.
Svi smo mi u božjem dlanu. - tako je rekao. A zbor baba iz komentara složno zapjeva Aleluja, aleluja. Slava bogu u visini. Radujuć se padu svojih neprijatelja. Jer svi znamo, u dlanu su istome i dobri i loši dani. I crni i bijeli visoki tajanstveni stranci. I dobici i gubici. I obogatit ćeš se prije dvadeset i šeste, ali ako već si prošao tridesetu, imaš drugu šansu do četrdeset sedme, i sad ovu ne propuštaj.
- Ali kako ću ja to znat!
- Bog pomaže preko ljudi.
A vi non stop okruženi neljudima. I to im na licima piše. Ko bogu na dlanu. gađenje koje ne može skriti, jer za to nema predmeta u propovjedničkim sveučilištima.
- nasmij se, nasmij se, nasmij se, nasmij se!
Ne samo da će ti lice izgledati prijaznije, nego zatezanje i opuštanje mišića lica utječe na način na koji ti sam misliš i na koji se osjećaš. A lice, i čitava glava, unutar i vanka, je gornja utroba. Ono što je gaćama zaštićeno i sakriveno, glava nosi prema gore i s ponosom velikim razotkriva, samo smo mi loši čitači. Uši da su bubrezi, a oči da su jaja. Mozak veliki i mali, tanka i debela crijeva. A di su svi oni sitni komadići i organi, kojima još ne znamo svojstva ni imena, jer nitko ne da da mu otvorite glavu naživo, kao što se puste da im cijevima i skalpelima strugate po gastro intestinalijama. ili čak do gore oko plućnih krila i srca. raskopali smo zemlju. A što je sa dlanovima, što sa stopalima. Oni da su mape istog toga. Čitav svemir na dlanu, to je pop rekao, ako sam i nije znao, a mi odmah u gatanja, u čaranja i likovanja, ko koga voli a koliko njih sve nju mrzi, ko je moj, ko nije moj, ko mene voli, a koga volim ja.
Što ako sam stanica jetre i dužnost mi je bila da pročišćavam a ja zabavljena i zaboravljena na vlastite posle pohrlila glavom bez obzira u tuđe kiselo grožđe, misleći da je tamo bolja berba, koja berba, šta sad! Na božjem bi dlanu bila na brežuljku između srednjeg i kažiprsta?, a on protrljao ruke i sad sam put debelog crijeva, ili ne, put linije glave koja se spaja sa linijom srca. To je moj put! svi su rekli. Pisalo na motivacijskima, skoro svaki dan.
A onda je oprao ruke vodom pa sve ispočetka. uhvatio me je balon od sapunice ispunjen zrakama sunca i zrakom običnim, i dok čekam da se rasprsne, raspline, rastopi, nestane, provodim vrijeme, a to je svo vrijeme svijeta, u slutnjama i čežnjama i u jedvačekanjima za stapanjem i spajanjem i novim prilikama, ispočetcima uvijek jednog te istoga. Nema dobro loše, nema čisto prljavo, stvar je u otezanjima. Pusti se više i okoti se na nekom planu, na bilo kojemu. To vam govore, ostvari se!
- Ali kako, u čemu?
Bile su dvije slatke djevojke za primjer, još u doba mojeg odrastanja, uvijek ista shema: dvije slatke plavuše, pop pjevačice ili glumičice, princeze, idoli i ikone, jedna uz drugu i na nama je samo odlučit se koja je ljepša. Ne koja je koja, koja ti je bolja, za po doma, za zauvijek, nego baš koja si ti, to ti je sudbina, tvoj život, istina i put koju sama biraš. Tvoj jedini izbor.
Iste frizure, isti javni nastup, isti talenti, kojeg bez sumnji itekakvih ima da se sve prelijeva i svi dolaze po vodu, ali jednu obitelj podržava, a drugu iskorištava. Mase i jednu i drugu kao vole, i jednoj i drugoj kao daju novce, pažnju i srca na dlanovima išaranim i prošaranim i valovima i zvijezdama i križevima, ali, prva ima zaštitu koja ne propušta ništa negativno do nje ni o njoj, a druga je sve do gola izložena, i kad je slavljena i kad je sramoćena. Sad ti budi faca i pokazi sažaljenje.
- Ne treba meni vaša milostinja!
Razumijete? Ja znam kako zaradit za svoj život i sama. Zar ne vidite? Vi mene vidite jer sam veća, jer sam isplivala, da nisam bila bi ista kao i vi svi: nitko i ništa. Vi meni ne trebate, ako sam znala jedan put, dvaput, znat ću opet, i naći ću si načina. Ajde sad vi probajte bez mene, šta biste da ne učite na mojim greškama. Ponavljali ih u nedogled i tako sve do smrti koja bi vas uzaludila još i više od uzaludnog živovanja. Otišli bi još jadniji i gluplji nego što ste sada. A sad probajte bez ove obožavane.
Pjesma, dizanje nogu visoko, visoko, još jedna pjesma, na neke stihove koje ste pretvorili u rugalice, ali potajno samo, da ona ne čuje, ne daju njeni skupo će vas doć, oni su gadni odma na sud šalju, globa je velika, veća od globusa. I šta?
Je li to ona, kroz patnju se uči i raste?
Nije stvar u patnji. patnja dođe i patnja prođe, isto ko i sreća, iznenada, nezvana i neočekivana. takav je život, i boli i veselja, i slatkog i gorkog, dobitaka i gubitaka, ne može se uvijek dobro, ne treba ni uvijek puno, šta ćeš kad se jedna plitica na vagi prepuni do prevrtanja, pada cijeli mehanizam, razumijete.
Bol, trauma, tragedija, dolaze pa prolaze, ko kad nekad dođe i želja za slatkim, samo što ovdje sam biraš, pružit ruku prinijet ustima i osladit se, ili ne. Ako se sjećaš da te zadnji put od previše šećera zavrtilo u drobu, suzdrži se ne uzmi, ne poželi uopće. To oni govore, a ne Uzmi pušku pucaj. U nevina čovjeka. Malo po malo nagomilalo se. Sve do onog idiota kojem se ne smije niti reć da pravi budalu od sebe i sramoti familiju, a da mu pritom ne povrijediš emocije, zbog kojih bi moglo doć do atomskog rata. I svi njemu drže stranu. Svi prepuni razumijevanja. Kako i ne bi. Isti istom.
Ruka ruci. Je l tako?
