3. je Meduza.
Meduza je bila čuvarica, zaštitnica.
Bile su tri sestre koje su živjele u podzemlju. Strašne oblikom i likom, i tako i po imenu.
Gorgonama su ih zvali, u značenju strašne, strahotne, opasne i divlje, ali i one koje jasno vide i koje dosta toga znaju. Družile su se sa zmijama, ili su i same bile zmije, to ne znam. Da li im je kosa bila zmijska ili su zmije bile omotane oko njihovih glava zbog prijenosa znanja ili kakve zaštite, kao što postoji ona priča o Gautama Budi i puževima koji su spriječili da ga sjaj sunca zažeže uspuzavši na njegovu glavu da je ohlade. Usijana glava, ili što? Postoji ta priča, ali sam ju loše zapamtila. Nešto je i u vezi broja tih začudnih stvorenja koja na svojim leđima nose okaminu zlatnog reza. Sveta geometrija. Sve je broj! I pojavljuje se u pravilnim uzorcima. Dok ih netko ne poremeti, razbije, uništi.
Pa onda opet sve od samog početka. Od jajeta.
A ne znate, leži li u njemu zmaj, zmija, uš, ptica, ili čak ljudsko dijete. Helena i Klitemnestra. Leda i labud. I sve one ptice koje su postale od nesretnih djevojaka umjesto da se izlegu u gnijezdima, kako je priroda od početka zamislila.
Vratimo se na antički mit.
Tri su parke, i tri su graje. Tri gracije ili milosti, također. I bog je trojedini, otac, sin i duh sveti. Tako i ovdje.
Mislim da se radi o tri nivoa stvarnosti koja postoji, a koje nismo svjesni. Ono što sad je, ono što je prethodilo i ono što je vazda isto: Kako bijaše u početku, tako i sada i vazda na vijeke vjekova, amen.
Klota, Laheza i Atropa.
Ona koja prede, ona koja tka i ona koja određuje kad je dosta istog uzorka, a kad treba započeti novi.
Na kojoj je najveća odgovornost, čiji je posao najteži i koji se najvećma cijeni, uopće nije igra. Jednako je teško započeti nešto, kao i održavati korak sa svim odjednom, a nije ni tako jednostavno označiti kraj, kad se sve zalaufalo i nikako da se odmrsi, nitko ne popušta.
Trima grajama, staricama ne znam imena, jesu li proročice, jesu li Sibile, Pitije, ne znam pravo niti kako ni gdje provjeravat, kad je sve toliko izmiješano da se ista priča pojavljuje i povezuje i sa novim i sa starim bogovima, i s gigantima ili divovima, i baš pomisliš da je do prijevoda, ili da je netko nešto krivo shvatio a navijači požurili s ponavljanjima da osiguraju sebi radna mjesta, kad se pojavi nova teorija urote i okrene se sve na neozbiljno.
Uz ove se vezuju toksična isparavanja iz zemlje, divovske zmije i stakleno oko kojim su se jednako sve tri koristile iako je samo jedna od njih govorila, proricala, a pitali su je ama baš sve, od sreće na bojnom polju do igara na sreću i sretnih brakova i rođenja. I zub. Da, zub. Ne znam da li zub vremena ili onaj u ustima, i kojim, čijim. Što su radile njime, kidale hranu, hranile se, jele. Ili govorile, jer znate, za točan izgovor treba vam i jezik i zubi. Ili se radi o kakvoj metafori ili čak stvarnome oružju ili oruđu. Možda je u pitanju trozubac, jer ipak su bile njih tri. Ili obično koplje, rog, ako je u ustima, rog u koji se puše radi dobivanja određenog zvuka, možda poziva na boj ili upozorenje od nadolazeće opasnosti i štete. Zvono za uzbunu. Oblik je isti, ili sličan, ali koristi se drugačije, ne znam. A možda je zublja. Ako su bile slijepe, njih tri, na jedno oko. I ta zublja, kojoj je na vrhu plamen. Koji osvjetljava, obasjava ili baca svjetlo na ono što bi ostalo zauvijek u tami.
White of the eye. Bjeloočnica. A zubi su bijeli, ili tako volimo misliti. Komadić kosti, koje su inače sve unutar tijela. Podsjetnik, od čega smo, što nas drži ovako uobličene. Vješalice za odijelo od mesa.
Ne znam, ima li vam ovo smisla.
A od čega je oko? Od mesa, od kosti, nije. Tekućina zgrumenana, očvrsla, skrućena pa u duplji usidrena. S kojim ciljem? Da provjeri, pregleda, pa odvede onoliko daleko koliko može vidjeti? Koliko jasno? Koliko može dohvatit rukama, a ruku je na broj šest.
Tri gracije. Tri milosti. Ako su one prve tri bile strašne, ove druge tri će biti sušta suprotnost svega. Koliko god da su graje strašne i stare, gracije su ljupke i mlade. Imaju i one imena, koja ne znam jer ne mislim da je bitno znati ih napamet. I imaju atribute. Ne znam da li glazbene instrumente, mirise i boje, ili nešto drugo. One su ono što se pojavljuje na površini. Ono što bi htjeli da je. Udjeljuju svoju milost onima koji se pokažu da vrijede.
Ne znam koliko je to točno, i pošteno. Ni tko o tome odlučuje, ali sigurno je da svi govore o tome i svi se trude zadobiti milost. Biti u milosti. I prikazati se milostivima.
I onda, te tri gorgone. Djevojačka strašila, zmijske djevice. Sve to u rječnicima stoji uz opis njihovih figura. Koje su živjele pod zemljom u društvu sa zmijama. Dvije su od njih bile besmrtnice, dakle boginje, a treća i najljepša od njih, Meduza, je bila smrtna.
Ako su bile djevojačka strašila sa zmijskim kosama (moderni svijet tu kosu prikazuje ispletenu dreadlocksima), kako onda netko može reći, "a najmlađa je bila najljepša", kao da se započinje bajka o starome kralju koji je imao tri kćeri za udaju, i nikako nije htio preskočiti nijednu od njih, ali eto, da nisu svi bacali oči na tu najmlađu koja je bila najljepša, belaja ne bi bilo, niti ove priče...
Zmijska jazbina ili zmijsko leglo, nikad nije nešto što se smatra pozitivnim. Ili se baš ovdje dogodila tragična pogreška, zamjena? Glava ovih boginja je leglo u kojem se zmije kote. I poput gustih živih kosa iz glave izlaze van.
Kundalini energija se prikazuje u obliku zmije. A i Hermov, Merkurov, štap ili ljekarnička palica, također ima oblik zmije, njih dvije omotane. Hermova je uloga u ubojstvu Meduze prilično značajna, je li on ukrao zmije s njene kose, pa ih prisvojio, ili je i prije bio vlasnik tog osobitog, tajanstvenog znanja, moći. Atena se zakitila njezinim likom, ima urezanu ili ispupčenu, izrezbarenu Meduzinu glavu na svom štitu, nosi je kao zaštitni znak, da odbije zle poglede, i da zadrži ili sačuva blagoslove koje ima. Gdje god da je kanula Meduzina kaplja krvi, stvarale su se zmije otrovnice. Negdje čak možete vidjeti da se tvrdi, da je desna strana glave stvarala ljekovite, a lijeva otrovne tekućine koje su se mogle proizvesti od te krvi, zmija i uopće stvorenja biljnih i životinjskih koji su izrastali na mjestima poštrcanim iz njenog sasječenog tijela. Čak u morskim dubinama, te zmije s njene glave sada su koralji.
Puno, previše toga za samo jednu običnu smrtnu ženu, kako se vama čini? Što je ta gorgona bila?
Ona koja zna. Što je znala, što su njih tri znale, što su predstavljale?
Da je povezana s konjskim boginjama, da se naslutiti po tome, što legenda kaže da je iz njene odsječene glave iskočio krilati konj Pegaz. Iako se to ne spominje u svim mitovima o Pegazu, različite mu priče pridaju različita rođenja, ali da je sin nekog boga mora, svi se slažu. Samog Posejdona, ili nekog starijega, nekog tko bi bio godište Gorgona, velika je vjerojatnost.
Priča o Meduzi, po svemu nije nikad bila pričao o transformaciji, metamorfozi, preobrazbi iz ljepotice u rugobu kako se to sada forsira. Da je tako, Ovidijeve Metamorfoze, koje se najčešće citiraju i uzimaju kao najbitniji izvor za razumijevanje ovog mita, bi ju spomenule drugačije i otpočetka, a ne samo kao uzrok pretvorbama drugih bića, stvorenja i pojava koje se ne mogu drugačije objasniti nego čudom ili čarolijom.
Moguće je da se radi o trojnom, božanskom ženskom, da najmlađa i najljepša ni na koji način nije odvojena od svojih tajanstvenih u utrobi zemlje zatvorenih sestara. Ona je po svoj prilici onaj aspekt ženskog koji se prikazuje u svijetu. Društveno prihvatljiv, na svoj jedinstveni način.
Da se djevojka nije kretala u društvu ne bi se kao osoba ostvarila niti bi se njena djeca rodila, a djeca su se trebala roditi. Da li baš ta i takva, neznano je. Zmije, konji i koralji. Ptice, i ljekoviti izvori i bilje.
... nastavlja se ...
