Sita ili gladna, htjela ne htjela, svjesno ili po navici, uvijek kad sam sama i kad nemam nekog posla, ja razmišljam o hrani, je l tako i vi? O tome što sam jela i što ću sada jesti, a što malo poslije.
Ne računam kalorije ni kile što bi nakupila, kako bi se očekivalo, nego što ću reći da sam spremala a da svi klimaju glavom zamišljeno pa da budem faca koja nešto zna. Drugačije od onog što se očekuje.
Davno je prošla opsjednutost brojevima kojima se vjeruje jer je sve broj, ali to 'davno' je vrlo relativno, budući da svatko računa svoje vrijeme po svojim pravilima. Od ono kad su se zadnji put samo vidjeli s nekim, a s nekim neki put i proljudikali. Neki čak zapisuju bilješke da ih ne bi prevarilo, čuvaju isječke iz novina, skrinšotove, za dokaz. Za svaki slučaj, ako bi ih netko pitao pa da budu spremni, opravdati sebe točno i precizno. Sve sa materijalnim dokazima.
Nisam gladna, maločas sam jela i nikakav me realan osjet ni osjećaj ne tjeraju na mozganja tog tipa, dakle što mi je?
- Tvoje misli nisu tvoje! - stigao je brzinski odgovor s radija koji je donio trenutno ali ne i trajno olakšanje. - Sve tvoje je tuđe.
Dakle, čije, i tko mi je dao dopuštenje da se tuđim mislima okoristim, ili sam ja ona koju se koristi, mislim a na svoju štetu.
- Baš svatko tko prođe ostavi za sobom oblak svojeg dima, a ti budi zrcalo a ne prozor, vidi što ima, pa pusti da se odbije o površinu. Ako će kasnije trebat krpa da se opet uglača do visokog sjaja, onda uzmi krpu, ili ostavi sve malo zamagljeno do sljedećeg ogledanja snaga, na tebi je.
Priroda uma? Ili slobodna volja.
Na volju mi, dakle, ostavljeno baviti se onim što je prošlo, onim što prolazi ili onime što ima proći, a proći će, prolazi sve.
I tako je to uvijek vikendima, kad je obitelj na okupu a svi jedni drugima stranci. Kad ne bi bilo tih imena, još bi se i razišli ili podnosili s više strpljenja jer nema govora o poštivanjima, ne poštuje nitko nikog, izdržavamo se. Poznato i strano. Trpimo.
Onih prvih dana mislite da ćete moći uvijek biti nasmijana i budete sretna kad vas se takvom proglasi, jer onda je trud manji oko predanja na svaki šum koji bi mogao najaviti onog ili onu na koga treba ostavit dojam. Dojam je sve. Tako su vas naučili, i to je, znači, istina. Bilo bi jednako da ste navikavani vjerovati bilo što. Suvisla konverzacija. Bezobrazna ignorancija.
Ako sam sita, ako sam suha, ako sam čista, i na sigurnome sa svojima, odakle ove misli o gladi o hrani, i strah o šta ću imat sutra. Pa da budem spremna.
Tuđe su, reklo je radio.
Jesu li mi djeca sita i čista i suha, stariji i nemoćni. Nevidljivi kućni prijatelji? Zamisli da se to paučina tuži da davno nije ništa uhvatila, mreže su prazne i popucale. A grad nekad bogati i moćni, polako postaje sušilište mreža. Zloguko se proročanstvo ostvaruje upravo pred našim očima, a mi ništa!
Ili ipak, proročanstvo nije bilo zloguko, nego blago upozorenje, jednako pjevno ponavljajuće kao ova melodija: Sve je tuđe.
Moja kuća, stol i krevet, familija. Siti smo i nahranjeni, ima se svega. Svega. Bez glutena, bez aditiva i bez konzervansa. To nikome ne treba. Onda šta? Postoji i hrana za dušu, možda je to to što fali. Nedostaje knjiga, muzika, priča, igra. Dobro se neki put i dobro posvađat, za ispuhat ventile. Ma daj! Verbalni sukobi uvijek svrše ratovima, a to se može izbjeći bar na ovoj razini, dok smo još sami i koliko toliko svoji i mladi i mislimo da smo se izabrali zbog dubinskih osjećaja, a ne površinskih kompatibiliteta.
Možda to kiša misli kroz moju glavu, gleda se spustiti da vidi što je u nas za ručak, pa pravi sve te kombinacije, koje je već prolazila na drugim sličnim mjestima, jer nije na njoj da postavlja uvjete i da bira, kod koga će što. Ne bi ni liznula.
Osim nje i nas, druge žive duše nema koja bi mogla bit tako uporna, a sve smo ih pregledali.
I mačke, i stare majke i svi koje oboje pratimo na svim društvenim profilima, nitko ne spominje marmeladu od naranči i gorku čokoladu na biskvitu kućne izrade ili krekeru iz dućana. Koje ne volimo, ali reklama se vrti i mi se vrtimo skupa.
A što bi kiša s tim receptom. Kako bi ga okusila? Prošla kroza nj, namočila i postala zbog toga jača? Ili bi slađe prionula svojem lijenom prepuštanju padu. Bi li to ovisilo o količini šećera. Ili o boji? Netko je rekao da je smeđi zdraviji. Dok je bijeli slađi...
Ali mi znamo da se o ukusima, kao ni o bojama, ne treba raspravljati.
Jedino, šteta mozga.
