Znači nije trik u tome što se dogodilo, nego u onome što je taj događaj prekinuo, a zaboravili smo, jer smo bili preokupirani proživljenom traumom. Koja je na se nanizala nova i nova traumatiziranja. Istraumatizirala vas dodatno i dopunski.
I sad je stvar u tome da se nekako sjetimo, što nam je bilo oteto i nevraćeno. Ili bolje reći, kako da to vratimo same sebi, jer očito je, ako smo već jednom, i obično se to dogodi u najnježnijoj dobi, dakle ako smo mogle jednom tako naivne i nepametne i mlade i neiskusne i neuvježbane u ičemu velikome znati započeti, znati što naš život čini velikim i sretnim, znale što hoćemo i što nas veseli i čime ćemo možda razveselit sav poznati svijet, jer takve su oči djece, vide cijeli svijet u sebi i u svojim dlanovima, ako smo tad i takve znale, znat ćemo sigurno opet i sada kad smo ove veličine. Zašto ne?
Ali ne, upale smo u stupicu istraživanja same boli. Što joj je bio uzrok. Što se zapravo dogodilo. i tko je u stvari kriv. A onda logično, želimo kazniti krivce i osvetiti nevine. Moramo braniti nebranjene i opravdati neopravdane, biti glasovi onih koji još nisu pronašli svoj glas. Govoreći svojim glasom. Glasom traume. To naša bol i naše neostvarene težnje progovaraju kroz krinku zaštite nezaštićenih, mutavih i slabih. Ne mi, dakle, niti mi sami, nego isforsirana bol, ustrajanje u njoj.
A zašto toliko ustrajemo u njoj, zašto se držimo za tu neugodnu hvataljku koja je, u stvari, štipaljka raka koji se kreće uvijek samo unatrag, takav mu je životni put, linija života, ne manjeg otpora, karakterna osobina. što je toliko ugodno i slavno i divljenja vrijedno u onoj "preživjela sam"? Je li to znak hrabrosti ili izdržljivost. Jeste li zbog toga pametnija bila od drugih svih onih koje su zginule na istome putu u istom procesu i istim nastojanjima, da prežive i ništa više, zar to im je plaća, da su one posramljene činjenicom da ste vi uspjela, zar je bilo natjecanje? Iz preživljavanja? A koje su bile nagrade, koja je srebrena a koja je brončana, na tronu sa stepenicama.
Možete li makar uživati u pobjedi bez likovanja, i sa malo zahvalnosti, jer da nije bilo tog tipa poguranca, kako biste vi jedna inače isplivala. Učili ste svi na tuđim greškama, i što sada, kamo dalje. takvo "preživjela sam", da i šta sad?
Onda krenu u opisivanja i u educiranja, u kojima je ona anđel, a svaka je druga bar zločesta polusestra ako već ne maćeha, čak modrobradi nasilnik nije takav negativac kakva je ta kučka bila.
- Muči, muči, moja, dobro sam ti ja prošla, da samo znaš kakva je bila ta i ta.
Ustrajanje u ponavljanju ponovnom proživljavanju davno preživljene traume je problem a ne sama trauma. Događaj se dogodio, prošao je i što sad.
Znači trik je u onome što je prekinuo, što zaustavio a ne što je do njega dovelo, tko je kriv, tko je koga i čime isprovocirao u stvari, oblici rana, brojnost ožiljaka, čvrstina kože, obećanje obavljanja, zacjeljivanja tkiva i tijela i duše, a što s umom, zašto um nikad ne zaboravlja? Čudo uma.
Znači, tijelo se oporavi. a duša je ionako besmrtna. Problem je u umu, to vam govore. Učinite tako da prestane vrtjeti stalno iste nepravde koje to i nisu. Izmanipulirani ste vlastitim težnjama da budete poseban čak i u traumama. Samo što u traumi nema nikad ništa novo. Pokidano tkivo, koje se pokrpa, i šta sad. Gledat ćete, zbrajat i računat, oduzimat i množit, dijelit na koliko načina, koliko uzoraka, da bi šta? opet ponovili iste, samo s više dostojanstva? Jer ćete ih biti svjesni, što vam se dešava. To vam govore!
Zbog čeg ponavljat uvijek iste stvari, ako je na drugom kraju nova lekcija, ili prazna stranica, a vama se daje u ruku alat da ju išarate, ukrasite ili zgužvate, potrgate pa prijeđete na drugu čistu. Sve igra. Koja je četvrta, koja je peta opcija?
Nije stvar u traumi, koja to možda i nije bila, nego u pokretu koji se nije ostvario, koji niste dovršile, pa bilo to i posrtanje prilikom prvoga koraka. Bio to i zamah rukom u pokušaju da uzvrati udarac. Bio to i glasan poj koji bi probudio tek usnulu bebu u konkici. I zbog toga ste ju zamrzili jako. Bio to i stisak koji je zaustavio prljave ručice da packaju po bijelom zidu, plahti, košuljici, tek skuhanom pudingu od vanilije i jagode i čokolade. Sve to mozak može pročitati kao nasilje ili kao nepravdu, zaustavljenu radost.
Pomirite se sa svojim djetinjstvom, to vam sada svima najozbiljnije kažem. Ne s roditeljima, ni manipulativnim partnerima i neiskrenim prijateljima i zahtjevnim šefovima i lijenim kolegama koje se ne libe zakititi vašim perjem bez stida i srama, koga još za njima boli briga? Izmirite se sobom.
Oni su svi dali ono što sami imaju, da imaju što drugo, jednako bi podijelili, to uopće nije sumnja. Svatko mjeri po sebi i onome što zna i spozna po svojim osjetilima, a ne vide svi sve isto, niti svima sve jednako miriše i paše. Takva je činjenica. izračunljiva i dokazana.
Ali ti sad ne moraš ponavljati sve ponovo, sad kad za sve znaš, zašto ponavljaš? Čega ima u ponavljanju, ako je lekcija naučena? Ne može se nešto preučiti, ovdje ne važi ona da od viška ne boli glava, jer boli, od viška od tereta, još i više nego od manjka. od manjka se jednostavno složiš na pod i umreš, tko bi normalan išao u testiranja tipa daj još malo da vidim koliko mogu, od sebe sam?
Jer možda stvarno nije, čitav vaš život pošao po zlu onoga neodredivog dana na onom nejasnom mjestu u svijetu, kojem je vaša memorija ili mašta odredila i dan i sat i sekundu i uzrok i posljedicu i svjedoke vidioce, i počinitelja, nego malo pomalo, kap po kap, sitnica po sitnica, mrvica po mrvica, do kraja neodrađenih pokreta tijela, da.
Htjeli ste potrčat, htjeli ste zamahnut, htjeli ste zapjevat. Podigli ste ruku, pokrenuli ste tijelo, pustili ste glas. Ruka je poletjela, tijelo se zanjihalo, krik se izgubio. Tako. Nije krivnja bila vaša. Niti ičija, ali nije bila prilika. Bilo je važnijih događaja. Netko je predvidio drugačije posljedice. Netko je imao više moći od vas.
U tom smislu učinjena nepravda. U tom smislu jači tlači. A slabija stranka ostane neopravdana.
Doživljena nepravda, niti nije bila pravedan čin u početku. Pokušaj ostvarenja u nepovoljnim uvjetima. Možda je bila nečija kriva procjena. A možda sprječavanje veće nepravde ili problema.
- Gle kako beba mirno spava. Poput anđela.
Zato je mrzite. Nije mater, maćeha je! I zla sestra zmijurina podla i prijetvorna.
- Budite plahi poput golubice, i premudri poput zmije. tako je zapisano u evanđeljima, a malo dalje, naprijed ili natrag, obećanje o mrvljenju zmijske glave kamenom i stopalima. Štapom, da se omota oko njega pa zavitlaj jako i zamahni da odleti sve skupa što dalje od nas sve što je zlo, sve što ne razumijemo. Sve što nikad nećemo moći shvatiti. samo mi više ne objašnjavaj. Prejednostavno je, toliko da zvuči moguće. zato ne želim u to vjerovat. Moram biti zabavljana u svojim mislima. Ako nisam što ću, gdje ću, što još osim ovog ima, što?
- Pleši! Pleši! Pokreći se. Igraj. Kad stane pokret, staje sve. kad sve stane - smrt.
- U smrti smo svi isti. Jedina nas ona sve izjednačava.
Kako da završim taj pokret i budem izliječena? Što ću ako shvatim da sam sama kriva. Može li se sve to na koji način spriječit, preduhitrit, izbjeć, pa neka drugi nastrada, što je to nas briga.
Jesi i hoće.
Tako jednostavno. I ne možeš ništa, osim kretanja, i mirovanja. Kako i kad i gdje, odlučuješ sama. Na tebi je samo da osiguraš mjesto i vrijeme za sigurna mirovanja, a kretnje ovise o trenutcima koji su neizbjegljivi, o neizbježnim kretanjima. dakle, mirni budite, kad god vam se da prilika za mirovanja. To zaista jest pravi božji dar. Štedite snagu i vještinu za ono što se prevarit ne da. Ne mućkajte sami mirnu vodu, ne ljuljajte čamac koji se i onako na talasima i na vjetru giba i biba, ginga. Nije to vaš posao. Ni sad, ni ikad. Sve ostalo je samo gubljenje vremena. Dosada ne postoji. Dosada je, kao i trauma, trik da vam se proda ono što vam ne treba, eto to.
