Postajem svjesna da, ako ne gledam svojim očima, pogotovo se to odnosi na fotografije, lakše je tako, jer se fotografije potrudimo komentirat, pa ih zato ljudi pažljivije i gledaju, dakle, ako ne gledam svojim očima, onda ni misli ni emocije koje prate određenu osobu (na fotografiji) ne mogu biti moje. Nisam ja ta kojoj se zapravo sviđa neki štajaznam krajolik, ili osoba koju mi se pokazuje. Nisam ja ta koja misli da je nešto lijepo ili ružno, dobro ili loše.
Nekako mislim da ono što mi se prenese, najprije pripada osobi koja mi pokazuje, pa tek onda osobi koja je to nešto izradila.
Također sam primijetila da, kad sama uradim nešto, tipa fotografije ili pjesme, drugačiji je osjećaj dok to radim, drugačiji kad to pokušavam pogledati s malim odmakom, zamišljajući kako bi to netko drugi mogao vidjeti, bili se to kome svidjelo, bilo kome, ili nekoj određenoj osobi, za koju to nešto radim. A potpuno drugačiji, nakon što sam to već nekome pokazala, poslušala komentare, dobila povratnu informaciju, ili ne, i sada to vidim kao nešto što mi ne pripada. Nešto što nema veze sa mnom. Koja je radila, koja radi, koja je vidjela, gledala, kojoj je bilo stalo.
Tako sad pokušavam gledati na skoro sve živo.
Primijetila sam i ranije, to je stvar ekonomije, Sredite se i namirišete, sama ste sebi lijepa, ostala biste čitav dan pred ogledalom i ništa vam ne bi nedostajalo, ali eto, izići se mora, pa neka ste makar sama sobom zadovoljna, a onda već na prvom uglu, naiđete na spodobu koja vas počne ismijavati:
– Šta je ono obukla??!! Maškara! Smrdi! Fuj Fuj
Snuždite se, plakala bi, vratila se doma i popravljala izgled, ali onda baš kao spas naiđe neka površno poznata žena, koja baš zna neku ženu koja prodaje ono nešto što vama baš treba, krasnu torbu, majicu ili miris. Ako kupite, sutradan će vas ista spodoba prepoznati kao WoW, i pitati:
– Molim vas gospođo, a di ste kupila tu krasnu torbu.
Mislim da bi to mogla biti zamjena za šesto čulo, kad bi ga se dalo izblanjati dobro. Bez da počne dobro, a završi krivo.
Ostavivsi samo uvjerenje da je svaka laž bila istina.
I tako je istina postala laž.
Kad su žene, iako znam da to nisu žene, žene nikad ne bi bile tako hrabre da im neki od društvenih inženjera nije dao zeleno svjetlo za napad, kad su, dakle, žene glasno zle prema meni, pustim ih nek se ispucaju. Svaki bubac im se vrati poput bumeranga. To znam preko svoje majke.
Stoput je lakše otrpjeti deset minuta podlog ogovaranja, nego dvadeset i četiri sata dnevnog života s nekim kog ne voliš, ne podnosiš, ali pretvaraš se iz straha od veće štete. Većeg zla. Fizičke boli. A pred ljudima neka sve bude tip top, nek’ puknu od ljubomore.
I da, to zapravo i jest ljubomora. Tko bi normalan ulagao toliko energije i vremena u osobu koju ne voliš, ne podnosiš, ide ti na jetra!
Mislila je, ako se taj netko toliko trudi oko mene, da je to iz ljubavi, kakav je pred svijetom, takav će biti stalno. Pet minuta nekad izgleda kao vječnost, a život kao fotografija… Ali, budala je samo htjela zaraditi nagradu. Budalin je prvi instinkt da sve što ne razumije – razbije.
Ljepotu ljudi teško razumiju, i teško se nose s njome.
Kad gledam njene slike iz mladosti, prvo što vidim je nešto kao nagon da ju se išara, istrga na komadiće, uništi i baci. Osobu na slici, ali ja vidim kako se mrvi papir. Onda vidim siluetu. Jako lijepo lice kroz maglicu. I vidim suze kako se kotrljaju niz obraz i po, do vrata zakopčanoj, bluzi.
Mogu čuti glasove: Kučketina zločesta. Vlajnetina. Fuj Fuj. I vidim njeno nježno tijelo, kako se lomi, kao kad obijesna djevojčica slomi barbiku koja joj više nije draga.
