Kako je to bilo lipo i pitomo selo. Moglo se sjedit u travi, onako direktno, bez ćebeta i kušina, kamoli onih plastificiranih da ne probije vlaga pa da se ne naladi gusca. Ili da ne uleti crv na jedno mjesto. Nije ti to ni padalo ona pamet. Trčao si i smijao se na glas, a kad bi se umorio pao bi u zaklon.
Tako jednostavno.
Ili bi raširila ruke i podigla lice k nebu i vrtjela se vrtjela se u krug ko zvrk ko vjetrenjača, ko propeler pod krilom anđela, i kad bi glava rekla dosta, srušila se u travu nosom i obrazima po svilenim laticama i mirisnim laticama, i znala bi od čega su maslačci gorki, a od čega šafran sladak. Od poljubaca. Koje daš ti sama sebi, po zbunjenim dlanovima i oguljenim zglobovima, jer moralo je doć do tjelesnih oštećenja prilikom pada, samo ti to ne znaš, ne gledaš ih takvim. Tek kad mama vidi mrlje od zemlje i trave na odjeći počneš učiti da neke stvari vrijede više. Samo što je nekako poredak svih stvari zastranio, pogriješio u nominacijama. Imenovanja se čine pogrešna, ali imena ionako nisu bitna. Promjenjiva su i zamjenjiva i ne znače ništa.
Eto tako je, baš kako sve bajke počinju, jednom davno, tu u našem selu, ili u nekomen blizon, živjela jedna žena koja je čeznula za tim da dobije kćer. Toliko je žudjela i željela i usrdno boga molila i sve svete da joj se rodi dijete, na bilo koji način, koji će ona voljeti i hraniti i o njoj se brinuti i stalno na nju misliti i sve joj priuštiti što sama kao dijete nije nikad imala, a oduvijek željela pa da se tako raduju skupa ostvarenju tihih želja. I tako bi Željana.
Kako već naš narod voli od sveg stvorit tajnu, nekad s dobrim razlogom, nekad iz računa, nekad iz navike ili običaja, tako su Željanu prekrstili u Željku, da ne bude baš gola žena.
Tako je na isti način, Iva, postajala Ivka, slava, slavka, zora zorka, jela jelka, dana danka, a gora - gorka, da se mater nije dosjetila pa od početka rekla goranka. Želja je postala, željna svega željka, željkica naša. Sve suprotno majčinim željama, da se ne ureknu. Kad ono, proklela mater.
I onda u krug. Koja, čija, koga čega. Sve su mlade matere bile u obavezi nadijevati i govorit da je baš njihova želja bila mala da se zove Željana po ovoj. Došlo ih na broj tri, četri, ili više. Ne znam dalje našeg kraja.
Jedna je bila debela. Jedna je bila pjegava. Jedna je bila musava sva. Jedna je imala narančastu kosu, nu da nije šta bolesna. Kad ono, takva moda, frizerka joj napravila. A ova debela da je sličila na mene. I to toliko da je bila ja. Čak su slike za dokazivanje imali, kako sjedim ispred velike kamene kuće na velikoj plastičnoj lopti s hvataljkama za pridržavanje dok se na njoj odskakuje od betona. pa s kraj dvora na drugi kraj. Veća ja od baluna, dok najedanput učine balun prc! Odskočila gusca. I još jedna di sam u plastičnom bazenu plitkom nekoliko pedalja sva uplakana jer sam htjela u nj skakat na glavu što sam i napravila. Ne da to nije bilo, ne da se to nije dogodilo, nego To nisam bila Ja. Željana.
I stalno se ta slika pojavljivala, i pojavljuje se kad god treba dokazat nekom kako sam prije bila debela a kako sam sad mršava. Je li to znak nekog oboljenja, šećerna bolest ili šta. Ili samodisciplina. Dijeta rigorozna:
- Ali reci šta ti jedeš sad, čim se hraniš?
- To nisam na toj slici Ja.
- Daj ne moraš se izmotavat, ako nećeš reć, nećeš reć, ima se i načina i metoda, i za mršavljenja i za dokazivanja.
- Ali ja nisam nikad bila debela. Takvi smo po raci.
- Ne trebaš se draga toga sramit. Svi mi imamo svoje nedostatke. Šta je ljudsko nije sramotno i sve je to za ljude, znaš.
Željki su, mislim, odgovarale te zamjene na nekoj razini, jer nikad nije uskakala podržat i jednu stvarnost, tvrdnju, ili uzimat strane u ovim kvazi nadmudrivanjima, kojih je bila kao-uzrok. Koje je mogla razjasnit, jer nije, naravno ni ona bila baš toliko bolesno debela, zdravo punačka, malo popunjenija, ništa strašno, ni sramno, dočim su ljudi izmislili fraze koje opisuju i brane i štite svaki oblik tijela. Nije nikad.
A onda su, ona i majka, nestale, preselile, otišle trbuhom za kruhom, tako se to kaže, iz sela u grad. I onda počinju odraslije priče. Viđena u ovom društvu, na onom mjestu, sa tim i takvim osobama. Ima momka, pobacila, udala se, prevarila, zaposlila se, ukrala, upisala izvanredno, odustala. Rodila, umrlo joj. Sve na nju.
Kad ste prisutan, sve o vama najbolje, kad vas nema na vama se bolje vidi. Sve obratno od one "nil nisi bene de mortuis", tako se i postane "živi mrtvac". A vi mislili horor muvi?
Sve ono što imate u vlastitoj kući, koži, sjećanjima, pa moraš izbacit negdje, nekako i nekom, vezuješ uz njeno ime, ime i lik onoga kog trenutno nema. Takva su pravila igre. Ako ih znate, ako ste inicirani u te misterije, znate i čitati tajne znakove, pa predvidjeti ishod radnje i glumit da imate proročanski dar. Ako pak niste, sve pijete ko istinu, vrebate na tu Željanu i mislite da ćete dočim nju ugledate doznat sva otajstva do tad nepoznata. Nekim ljudima sve na licu piše. A ona je od rođenja tako prokleta.
Ne, ne nikako to nisam ja. Jesi draga, svi smo mi nečija Željana. Pa bilo ona koja ima a mi želimo, ili ona koja je željna nečega našega. Takva je igra. Dok god je netko poviše ili ispod, znamo da smo živi. A kako bi inače bili osvijestili sebe. Išta!
Ko nebo i zemlja. Ono gore, ona dole. A između? vrtalica. tratinčica. ljubičica. San, želja i nada. Moja tvoja, nečija.
Ne bi imala pojma je li stvarno bila stvarna, da nije tih slika, koje iskrsavaju svaki put kad netko hoće dokazati da je crno bijelo a bijelo da je crno. I da u prirodi nema drugih boja, da je roza izmišljena, a plava jako rijetka i zato dragocjena.
Pa nebo je plavo, kako misliš, rijetko. A različci, a spomenci, a irisi, perunike. Plod šljive, balancane. plavi ko Markove oči. Bobe sitnog grožđa. Pjegice na krilima leptira. Hortenzije i grozdovi jorgovana.
- Daj ne moraš odmah bit prosta, znaš.
A crvena, zar ruže nisu crvene, i nebo u svitanje. i u sutone. Nebo iznad marsa, sekund prije nego opadnemo s njega. Od srama, i ono i mi. Pa krv udre u obraze, a da nitko i ne pomisli na ljubaznost kože što sve drži unutar svojih granica, do ovdje draga, i dalje ovog ne!, dragocjena krhkost besplatnog života, a one o robi i o šminkanjima, naravna stvar da misle da je priroda izmišljena, kao ljudska narav. Izmišljena ili krivo imenovana, i krivo rastumačena, i ona i mi, od nas. Jer događa se isto to, ali s većim redom i boljim razumijevanjem gore-dolje-a, naše-vaše-a, ovdje-tamo-a, bolje-gore-a, naprijed-natrag-a. Pa uokrug, ukrug. Zamantana. Do preslatkog posrnuća, padanja i propadanja.
Dalje od ovoga ne. Stigli ste do ruba, nema vraćanja sata. Odmor. I to je sve.
