Marko je Polo trebao bit podsjetnik na to da je u nas bilo ljudi-pomoraca trgovaca a ne samo gusara i razbojnika. Ljudi da su putovali, još onda kad je životni vijek prosječnog čovjeka bio tridesetak godina, i da se stigao vratiti doma da taj dom poboljša. Da ispriča gdje je bio i što je vidio. Kako se na drugom kraju svijeta živi, kakva je hrana, kakve su žene, i kakva su godišnja doba.
Je li istina da je zemlja okrugla, ili je stvarno stajao na kraju svijeta, na rubu svemira i gledao u crninu bezdana ispod. Huči li kao što huči ispod vodopada, ili tihano prestaje šumjeti kao potok kad odjednom potone ispod korijenja stoljetnih jablanova, hrastova, cedrova. Jer, kako bi drugačije izgledao kraj svijeta, ako živote zamišljamo kao rijeku koja teče od svog izvora prema svojem moru.
Čak ako ste odgajani misliti da je život vatra koja paluca ili se razgorijeva sa malene šibice ili ufitiljena u vosku svijeće, kraj mora biti ili dim i gar koji peku za oči ove koji će zuriti u nj bez prestanka i bez treptanja, ili požar. Eksplozija vatrometenja.
A mi smo odabrali vodu.
Polo je, velim, uspomena na sve one među nama, naša privatna i naša lokalna, znači zaludu vam sramoćenja stranaca koji nisu nikad čuli za njega i njegove putopise iz dalekih poljana, koji su nepouzdani koliko je i nama zemlja nepouzdana, miče se naime i mijenja, a mi mislili da je stalna i dosadna, i sad nam teško priznat da smo se prevarili. Pa dok ne pronađemo toga tko nam je lagao, da visi, idemo u poricanja.
Tko je uopće bio taj lik? Je li stvaran. Ili je projekt. ili produkt nečije mašte i uma i njihovih nečasnih namjera s nama.
Netko bi nešto od nekoga načuo, tako je to bilo u stara vremena, a ne ovako ko danas da svatko baš sve unaprijed o svemu zna, i onda bi nešto u vezi s tim što čuje i poduzeo.
Slično kao ovo što danas omladina polako počinje shvaćati da svo ono bogatstvo i raskoš i znanje nije iz amerike nego da se amerika opet tuđim perjem okitila, pa gledaju na istok. Eto tako se naš marko uputio, isto.
Ovi koji su odlazili prije njega, se možda ne bi ni vratili, možda bi zaglavili, tko zna svojom voljom ili preko nje. Mogli su se oženiti tamo i zasnovati novi život u novoj zemlji, a mogli su i zginuti. Neki put bi se vraćali s kovčezima s blagom i bili bi slavljeni do sljedećeg puta, dok se kesa ne isprazni, pa onda ponovo u pljačku.
Ali ovaj se sa trgovačkim brodom sigurno vraćao. I sigurno doveo sa sobom i neke ljude od znanja, koji su bili voljni poučiti nečemu mještane. Tako se počela i ovdje proizvodit svila.
Navodno, da smo bili treća sila u svijetu.
Ali mislim da je to prije ona igra, zna se tko je prvi a tko drugi, zdravo rivalstvo radi poboljšanja proizvoda i radi zaštite kupaca, a treći su svi preostali i oni između.
Tako su se i počele sadit murve po ćelavim rivama, jer murvino lišće je hrana svilenim bubama. I ti stvarno nisi trebao ništa ni radit ni znat, samo provjerit da dovoljno tog lišća ima u kutijama u kojim žive ti kukci, i proslijedit dalje onome kome treba, a za drugo ćemo lako. Gotov proizvod za gotov novac. U tome je vrijednost novca, što ne moraš sve od nule sam.
Ne znam kako je dalje bilo da su murve zamijenile palme, da li zbog datulja ili zbog šećera ili zbog ulja, ili zbog izgleda i zbog hlada. Jesu li se murve razboljele ili svilen bube, ili je ljudima svega bilo dosta pa su ih iz čista mira popilali da se ne bi sjekli međusobom po rukama i vratovima. Uglavnom, skoro su se i palme srušile u ime još boljeg rješenja na metalnim nogicama, i ljudi se svađaju oko boje tende koja se ima razapinjati među njima. Većina bi da budu ujednačene, a manjina se veseli šarenilu boja, jer boje znače život, a život je veselje, pa onda.
Tek ovi koje se na ulici zaustavlja radi anketiranja kažu da treba ostavit struci da odluči. A struka se pak nećka ili dvoji oko prirodnih eko materijala i umjetno stvorenih ljudskim rukama u laboratorijima. Ergo, plastika ili svila. I eto nas opet, sve do svilenoga puta ili puta svile, ovisno o prevoditeljima i o izdanjima.
Navodno je koloseum u rimu još u ono vrijeme bio natkrit svilenim zastorima da zaštiti visoke gledatelje, i one na visokim pozicijama u društvu jednako kao i one s najviših mjesta sjedenja, a svi znamo da mjesta u najgornjoj loži zauzima najdonja sirotinja jer je pregled najdalji i time najslabiji, i najdalja je pozornica čime su manje šanse da će se baš nekog odozgo pozvati da dolje čestita se s glumcima i gladijatorima kad ih on pozove dolje, velike svoje obožavatelje, nakon što uhvati baš vašu ružu s najgornjeg balkona.
Je l vidite kako mi ponosno ponavljamo iste krugove sve misleći da radimo nešto originalno čega se nitko nije sjetio. Samo svemu dajući još gluplja imena i razloge.
Tako je to prije bilo. Nije se moglo. Nije se imalo. Sirotinja, jad i bijeda. Velika diskriminacija.
Umjesto da se sa zahvalnošću poklonimo ovima zbog kojih smijemo biti u prosjeku koji se uvijek provuče na bolje mjesto. Sretni što nije na nama tako velika težina donošenja teških odluka što sa tuđim novcima.
Netko bi ih mogao pojest zapravo, a ne onako kako to radi vrijeme. Moljac.
Netko bi ih mogao zakopat u zemlju, pa za par sto, ili tisuću godina da netko na tom mjestu iskopa naftu ili kakvo drugačije boje zlato.
Netko bi mogao uplatit krstarenje koje nikad ne prestaje, sve do kraja svijeta, ako znamo da svijet kraj nema, jer je okrugao pa kako će.
Sve se vrti, cirkulira. Čak i ako stoji mirno, nema kraja ni početka. Ili makar mi to ne možemo ocijeniti. Točka do točke, kako bi?
Al morate priznat, kad se sjetite da je ta svilena pidžama slina neke bube koja je pojela dudov list da bi je isprela, ili čak pauka kojega ste mogli imat u svom stanu da ste kojim slučajem neuredna neugledna, nije vam svejedno.
Oni su se mogli i jedno i drugo nahraniti drugačije tom slinom da se njih pitalo, mogli su osnovati obitelji sada oni bit na vašem mjestu, ali ne. Htjeli ste tu nježnu tkaninu i čvrstu. Hladnu kad je vruće, toplu kad je zima.
Eto što ste napravili.
Od previše znanja čovjek prerano ostari. Ili ako mu se neće starjeti, poglupi.
Da je to bio samo on jedan u drvenom jedrenjaku u jednom životu kad bi sve dospio?
Ali ne, bitno je tko je on bio i tko su mu zakoniti nasljednici.
Preneseš im znanje na istim rukama a oni samo traže prevaru. Pa ako ne nađu grešku, od vas naprave grešnika.
Iluminacija, je li to to. Prosvjetljenje. Je li to bila svrha lomače, ili subliminalna poruka.
Gori za nas!
Žrtvuj se za nas. Trebamo još više tvog svjetla.
Koja je onda poruka raspeća. Ili čerečenja.
Kakogod da bilo, ovdašnjim ljudima nikad nije nedostajalo mašte kad je u pitanju bila živa materija, ona koja još diše životnim dahom. Ili je stvar u slabom razlikovanju živoga od neživoga. Dok i jedno i drugo ne postane gadljivo.
Koliko je ta mala buba morala proći bolnih provjeravanja prije nego što je iznijela svoj rad na van. Možda je zato svila toliko skupa, ona zna svoju vrijednost, ta buba. i ne da da ju se preko mjere iskorištava.
A onda od murve do palme, od palme do plastike od plastike do tko zna čega, put je sam od sebe nizbrdo. Strmoglavljujuća litica s kraja svemira, rupa bez dna.
Piram i Tizba, mislim imaju neke veze s murvinim stablom, plod je mislim promijenio boju zbog njihova nesretnog kraja, ili u spomen, ili za opomenu. Nitko to ne zna, jer nikad se nitko ni ne pita zašto bilje reagira na svoju okolinu niti kako.
Bijeli plod je postao crveni, mislim.
Nevinost okrvavljena. Prekinuta mladost. Ili prelazak iz djetinjstva u odraslost. Sve igra. Tjelesne tekućine, njena i njegova. Ili samo njena. Djevojčica je umrla i postala žena. Dječak je u krvnoj žrtvi sudjelovao. Ono što nije bilo njegovo, izmiješalo s njegovim i to straši. Njena krv neočekivana na njegovu alatu, možete si mislit. Zašto se trebalo prolaziti ta učenja tajno, i zašto i danas, kad svi znaju sve, još uvijek ove koji imaju dužnost o tome govoriti smatraju bolesnima. Perverznima i opasnima.
Zato, držite se poznatog, a kad naiđete na bilo što nepoznato, okrivite prvog slučajnog prolaznika, pa ako mu se puno tih slučajeva nakupi, neka gori, a mi ćemo klicat to jače što više bude bolnih krikova. Pa koga bog bolje čuje. Njegova je krivnja veća.
