U svijetu toliko opsjednutom znakovima, simbolima, signalima i njihovim značenjima i tumačenjima, da je spreman ubiti ili umrijeti za njih, možda nije zgorega, podsjetiti na mistično podrijetlo i značaj, sveprisutnog, običnoga ipsilona. Ne toliko zbog odvraćanja pažnje, bacanja magle, dizanja prašine i kontaminacije već kontaminiranoga, koliko da vratimo u fokus činjenicu da naizgled obične stvari nisu to što se čini da jesu, da ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo, ali niti pretjerivati s paranojama.
Dogodilo nam se, da je podsjetnik na nešto što je bilo potrebnim za učiniti u danom vremenu ili na danome prostoru, ili što je netko smatrao vrijednim poštovanja do razine svetosti, postao svetiji od onoga što je taj simbol trebao simbolizirati, pa je, s vremena na vrijeme, potrebno podsjećati na potrebu koja je potrebovala izum - podsjetnika.
Počev od slova alfabeta, abecede: A je znak za glavu bika ili krave, s rogovima prema dolje. Kako ju je, glavu, kao i simbol koji je postao slovo, u brzom pisanju moguće rotirati, ili joj čak oduzimati rog(ove), to jednako tako, može nekome značiti nešto, a nekome ništa. Jesu li se, u početku, tako brojala grla ili blago, ili štovalo vrhovno božanstvo? U danom momentu na danome mjestu, vrlo vjerojatno i jedno i drugo, da.
B je znak za kuću, sklonište, životni prostor. U brzome pisanju, može izgledati kao dvokatnica, prizemnica s krovom, ili podrumom, a može i kao grudi na koje biste naslonili glavu.
Kako god da se nama sada činilo da jest, ili što god da to stvarno jednom jeste bilo, više nije od nikakve važnosti. U sadašnje vrijeme jedino što se broji, jest to, da bez ta dva slova ne možemo proslovkati ni babu ni abak.
Pruge, zvjezdice ili boja konca na odjeći ili obući ili kapuljačama, pogotovo ne bi trebala značiti ništa. Osim, kojem ste proizvođaču odlučili dati novce i povjerenje da će vas baš njegov ručni rad zaštititi od vlage, sunca ili hladnoće. Pa da se pronese glas, koliko je stvarno uspješan u tome. On, a ne vojska koja se ne znoji, niti ne zebe.
Od čega bi nas, Pitagorino slovo moglo zaštititi, ili na što nas ono treba podsjećati?
Predaja kaže da je ipsilon podsjetnik na naše pravo na slobodan izbor.
Ravan put, koji se u jednoj točci rasijeca. Jedan krak vodi ulijevo, drugi udesno. Neki misle da se radi o izboru između dobra i zla, poštena i nevaljala života, grijeh i vrlina, crno i bijelo, čisto i nečisto. Izbor je samo naš.
Ali, ako ga zarotirano na lijevo ili desno, pa uhvatimo svaki od krakova svojom rukom, kao rašljari koji u sušnim područjima traže vodu, lako je uočiti da to dobro/zlo, čisto/nečisto, crno i bijelo, postoji već u nama. Izvire iz nas samih. Spaja se i ispoljava.
Ni jedno ni drugo tumačenje, nije pogrešno:
Ja biram, ja imam. Ne biram, nego imam. Ako već imam, što u stvari biram?
Kako se čini, više ono što odašiljemo prema vani, nego ono što skupljamo iz vani u sebe.
Ponekad ne možemo izabrati ni što ćemo pojesti, a kamoli što udahnuti ili na čiju "misao dana" naletjeti nepozvani.
Iako je jasno, da za dosta toga, dosta puta i nemamo baš neki izbor, odgovornost je, svakako, na nama. Sami možemo izabrati kako odgovoriti, i da li uopće odgovarati. Reagirati ili ne.
Sad probajte sklopiti ruke, kao na molitvu ili na pozdrav, na amen ili namaste, pa vidite svoje vlastite dlanove i podlaktice kao Pitagorino slovo koje bi nekome tko vas gleda odozgo izgledalo poput ipsilona. Ili uzmite sebe, svoje tijelo kao centar svijeta, a ruke raširite prema nebu, u očekivanju zagrljaja, pa vidite da uskoro nećete ni znati što je lijevo što desno, što je gore, što dolje, a kamoli koliki ste ni koliko vas je u jednom. Iks ste, čak i samom sebi, nepoznanica.
Zbog čega se velika većina svaki put, radije odlučuje svađati, ustrajati na samo jednom istom, "starom" i "provjerenom", potezati na svoju stranu dok se sve ne prevali i ne prevrne, kad nam je sve svima, u globalu, isto; a onaj jedan mali, najmanji broj i najtanje slovo drži sve u koliko tolikom redu, da ispada, i jeste, baš on, takav kakav jest - najjača karika.
On sam, puca po sredini, drži se za točku, a protiv njega mnoštvo pravednika.
Ima li smisla?
