Danas sam Zvonce, elegantna bijela mačka koja se počela pojavljivati oko naše kuće nedugo nakon što je baba Kata misteriozno nestala iz moga života.
Način na koji se kretala, tako se danas krećem, na koji bi se pobrinula o sebi, za hranu i za odmor, isprekidano mijaukala kao da želi što prije i čistije progovoriti ljudskim jezikom da bi me naučila nešto što nikako nisam smogla sama ili u čemu sam bila prespora prema njenome sudu za shvatiti. Njoj je sve bilo jasno, možda je bila prisutna kao svjedok, očevidac, a možda je stvarno bila bakina duša ušla u tu malenu nježnu zvijer.
Kako se penjala na prozorsku dasku s vanjske strane i mekanom šapicom opipavala mrežu za komarce, kako je pronašla način da izbije puntine s donje strane i uvuče se u sobu a da ja ne bi niti znala niti primijetila kako se to odjedanput zbilo. I kako nije dala da ju dugo mazim. Koliko je puta došla s ranjavim okom i sama nalazila lijek da što prije zaraste, trljanjem glavice male šiljaste o rahlu zemlju pa što ostane oko sluznice, to je bio lijek. Jedino tako to sada mogu rastumačiti, iako ne znam zašto mi je važno da to tumačim ikako niti zašto se sad toga spominjem.
Bijela je bila, potpuno, jedino su vrhovi ušiju bili crni. Ponešto prevelike uši je imala za tako maleno vitko tijelo. Takav je bio sud moje velike sestre i njenih prijateljica. Onako kao se ja tih ušica sjećam, bile su roza i prozirne tako da je svjetlost prolazila kroz njih, tako su tanane i nježne bile, i onda to crno s vanjske strane, poput krune na njoj inače potpuno bijeloj. Velike, ponešto kose žutozelene oči, i mekana blijedo roza njuška i jednako svijetao jezik. I šape, također. Naučila sam svoju anatomiju prema tom stvorenju. Tunel prema ždrijelu, tetive i hrskavica, sve kao od stakla, pomislila bi, da netko stisne malo jače, popucalo bi kao skoreni šećerni sirup.
A možda mi je nju poslao sam bog, da mi odvuče pažnju od svega što se događalo oko mene, a na što nisam mogla utjecati, niti bi mogla ikako drugačije pomoći da se odvrti sve što se odvrtjeti moralo, osim bijega u smrt. Još jednu smrt.
Najstrašnije od svega je uvijek to da se, zločin kad se desi, i još dok se planira, dok se skupljaju pomoćnici, svi znaju što se događa i što će se dogodit, svi budu u prilici u svakom trenutku reći STOP, dalje od ovoga NE. Ipak to nitko nikad ne napravi. Postojali su, i postojat će još za neko vrijeme, oni koji će uživati biti generalima nakon bitke, i oni koji će pametovati u stilu "a šta sam ti ja bila govorila", ali sve ih je manje, i tih takvih, i sve su rjeđi.
Znači li to da su napokon svi izabrali strane?
Bila je baš neugodna i jako glasna ova priča o zlostavljanju i o sakaćenju malenih djevojčica, dok nije napokon donesen zakon protiv sakaćenja. Kao da je postojao prije ikakav za, pa sad u kontru. Kao da je stvar riješena, a pobjeda sviju nas! Neko se kratko vrijeme prozivalo one neutralne, tražilo krivce i nastojalo zavirit u gaće svake prisutne i one koja bi nekom pala na pamet, viš, mogla bi ona to bit, žene. Kao da nemaju vlastite gaće, gospođe i mačke.
Utajire se, pa čim bude zgode i prilike, eto ga opet isponove!
Čega se sada, ovako mogu sjetiti, preko ono malo materije što mi je preostala iz toga vremena, sličica svetog Josipa i zdravstvena knjižica u kojoj osim pečata tatine firme, ne piše ama baš ništa, za tako jadno i bolesno dijete, po svoj prilici je služila samo kao porezna olakšica ili potvrda za osiguranje, ili svjedodžba da mi je baš on otac koji se brine i koji me prijavio na svoje ime. Ne znam.
Da nije bilo don Mira, baka i ja bi bile umrle od gladi. Ove iste kapsulice, pločice, kakve vidim da UN i Caritas dijele gladnoj djeci u trećim zemljama, trećerazrednima, siromašnima, napuštenima, iz ratovima zahvaćenih područja, iste te i takve, ali mi smo ih nazivali perlicama i bombončićima, je don Miro davao nama dvjema. Dobro se sjećam da baka nije to nikad htjela uzet za sebe:
- Daj maloj. Ja sam stara.
Ali priča je ostala da se baba boji da se ne otruje.
I dobro se sjećam da je mama, ako bi se ona zatekla kad bi taj sveti čovjek došao da nas obiđe i vidi, spremala te bočice s kapsulicama, ricinusovog ulja i ne znam što je bilo u njima, ali znam dobro da je to bilo jedino i sve što sam kao mala jela, ne zato što drugo nisam htjela i što sam izvolijevala ili što sam bila slabog apetita, nego u kući jednostavno nije bilo nikad nikakve hrane. A ona bi onda i to sakrila u ormar u njihovoj spavaćoj sobi i to na najvišu najgornju policu, da ne bi slučajno sama uzimala, i davala mi samo jednu ili dvije kad bi se sjetila, kad bi budilica koju je navijala svako tri do šest sati sjetila da je maloj vrijeme za lijek. Kao da se o antibioticima radi. A ja sam taj biotik. Protiv kojega su.
- Ne smije se više. Može bit opasno.
A onda je don Miro nestao, i malo iza njega i baka.
Umrla je, rekli su u bolnici. I sahranjena, rekli su na starom groblju. Iako su imali, bili su baš kupili veliku grobnicu na novom. Kamenu, mramornu. Birali su mramor i šta će se napisat na njoj, isto ko da su već mrtvi i žele, i takvi, ostavit ništa osim dojma na druge. Ljubomora. E da je i vama takva. A onda su svi potrčali kupit sebi po grob. Čitavo to prokleto selo.
Kult mrtvih nikad nije zamro. Samo se utajiri do druge prilike. Zaludu vam govoriti da je tak ti svejedno. Mrtve duše.
Iste, potpuno iste korake, sada mogu gledati na drugim curicama. Kako god da su pokušavali šištit nas ondašnje, pa ako preživimo, znak je da su oni u pravu, pokazuju nas kao žive dokaze svojih smrtnih grijeha.
- Vid je kako je lipa. Bil i ti tila bit ka ona?
A curice valjda vide samo zlaćane haljinice i čipkice i sjajne lakirane cipelice i
- Njoj ti mater već pusti da se šminka. A ne ko one bebice.
Šminkanje je znak odraslosti. I umjetne cice.
Goje nas u mržnji. Izgladnjuju, mlate i muče na sve načine, a onda takav polulud i poludivalj, moraš imat i znat krivca za sve svoje nevolje. Ja sam sad taj krivac.
Jedan, jedini put je moja sestra dovela ovdje u moju kuću svoju malu curicu. I taj je jedan jedini posjet od niti jednog dana, niti cijelog popodneva, upamćen kao onaj u kojem sam ja maloj učinila neko veliko zlo da ona i sada od mene traume ima. I to takve da će joj ostat za čitavi život.
Ana je neugodna, nevjerojatno. Glasna je i ne baš najpažljivija u kretnjama i u razgovorima. Ali dobro zna i zapamti kad njoj netko nešto kaže pa radilo se samo o tonu glasa koji njoj nije dobro sjeo u ušima. Curica se uz takvu mater naučila bit tiha i ispod radara provlačit, tako da mi je skoro nevidljivo demolirala spavaću sobu. Ono što ne biste djetetu dozvolili da radi u svojoj sobi, tipa da ide u krevet u cipelama, da otvara ormare i izbacuje rublje i ručnike, takve stvari. A što god je vidjela da je svjetlucavo došla bi s pitanjem "šta ti je to i oš meni to dat,
- a zaaaaštoooo
A onda je Ana iz čistoga mira zahtijevala da dam maloj svoj mobitel da se igra, jer je mirna jedina tako i tada.
Rekla sam naravno Ne. a onda su se uvredljivo skupile i otišle taj jedini i zadnji put.
Sada imam čuti, nakon skoro dvadeset godina, kad to više nije malo dijete, a Ana kad je skoro starica, kao što sam i ja, skoro da sam sada bakinih godina kad je umirala a da ja to nisam znala, znači sad se ta mala sjeća da sam ju zlostavljala. Sva sreća da nemam kurac, jer bi vjerojatno prošla i gore od don Mira. u ono moje vrijeme.
Znači, don Miro je dobio premještaj, ili su ga makli, kako narod kaže, i nikome nije bilo krivo. Navodno je svugdje zabadao nos.
- Ma šta nos! Zabada je taj i nemilo i nedrago. U svaku je kuću uša. I kuću i kućicu.
Ja se zbilja divim tim mladim posvećenicima, koliko ih je samo došlo i odlazilo, uvijek na isti način, s istim optužbama, i mora se to znat, kako god da znamo mi, vjerojatno je da imaju i oni među sobom razgovora, uputa i obraćenja, obraćanja, savjetničkog tipa učenja na tuđim iskustvima. I oni opet, svejedno ne odustaju od ovog prokletog kraja, ne odustaju od nas.
Znači, don Miro je otišao, ostala je ta sveta sličica svetog Josipa, oca, poočima da nas čuva, jer nismo imale boljeg. Te, znate, svete slike, svete stvari vrijede samo kao podsjetnici, da nađemo snagu u sebi. Ili dok je ne nađemo da se držimo za ono što je bolje od svijeta kojim smo okružene. Stolar Josip je malenom Isusu bio kao pravi, hranio ga i učio ga dok nije stao sam na svoje noge, i nije pogriješio. Eto tako. tako sam i ja mogla postati bilo što, ali don Miro je vjerovao da neću. Da neću biti bilo što od onog što mi se servira, nego ono što je bog bio naumio za me. Tako ja to shvaćam. Tako ja to sada mogu zapisati i prenijet vama koji čitate, ali dok sam bila mala, dok nisam imala ovoliko riječi i prostora da ih i ostavim negdje, izgovorim za nekoga, samo sam stiskala tu sličicu u ruci i osjećala kako mi taj stisak vraća snagu. Vraća, dakle, snagu, a ne daje ili stvara. Snaga je moja. oduvijek. Moja moć mojih moći koje nikad nisam izgubila, ni zaboravila. Jedino što nije bilo prostora ni prilike da ih se odmota i pokaže svima a da se prepoznaju kao dragocjenost koja nadahnjuje i druge osim mene, osim nas. dvije.
Znači, don Miro se povukao, ili barem ja volim vjerovati da je bilo tako, da je otišao mirno i od svoje volje, iako je bilo priče da su ga ubili, jer je samo moja baka ostala s lijepim riječima za njega, a svo to vražje selo je gledalo na nas dvije kao na proklete vještice koje smo se s crnim đavlom urotile i imale smo bit sljedeće gorjeti na lomači, sredinom dvadesetog vijeka. Iako je zadnje službeno spaljivanje zabilježeno bilo, samo par stotina godina prije bakinog rođenja, i mogle smo se smatrat sretnicama koje žive u bezopasno po život doba. Veliki je rat bio gotov i službeno zadnji. Crkva je progutala krivicu, oprala grijehe ili na sebe preuzela, i sad su došli neki novi pravednici koji znaju stvari kojih se nitko nikad prije njih sjetio nije tako da svi zagarantirano idemo u raj. Već jesmo, živimo u raju. Živi zabetonirani. Figure od voska. Niti ne gorimo, samo se topimo od miline.
Babu je uzela njena najstarija kći, a meni su rekli da je otišla kod Ines, jer joj je Ines draža od mene, jer sam ja zločesta. I tu je naša priča i završila. Nikad je više nisam vidjela. Nikad više nitko nije o njoj govorio. Bar ne preda mnom. Je li takav bio dogovor. Ili su se sramili svojih djela. Ili je mala morala vjerovat da je ona zla, kriva i šta ju je čekalo, šta bi se dogodilo da me nisu oni spasili, mene i moju besmrtnu dušu.
Kako se u zadnje vrijeme sve češće pojavljuju odrasli sad ljudi koji se sjećaju trauma vezanih za katoličke svećenike iz svojih najranijih i najranjivijih dana djetinjstva. I kako ih majka crkva spremno i pomno sluša i javno kažnjava ili izručuje sekularnim vlastima svoje stare iznemogle i čak pokojne svećenike. Ne mogu razumjet zašto.
Nije im do borbe. Ili pametniji popušta?
Ili čekaju da se nekom iz naroda upali lampica pa da se sjeti da to nije moguće i da je nepravedno.
A možda skupljaju iskustva, možda uče iz loših primjera. Pa bolje iz prošlosti. Bolje tuđih i stranih. Možda proučavaju zlo. A možda su oni sami stvarno zlo koje im se svako malo spočitava, stavlja na teret.
I čitava ta kao tajna koja je ovijena oko mog rođenja, oko mog začeća. čuvanja, odgajanja, školovanja. I baš kad mi u životu krene, pojave se oni i sve stane. Grob. Osjećam kako me uvlače u grob koji su davnih dana sebi iskopali.
Iako, u percepciji svijeta, ja sam živi mrtvac, jer ne mogu se kretat, ne izlazim vani, ne mogu se ni sa svojim najrođenijima, njima. A oni i jedu i piju i vesele se. Na moj račun.
Detalj koji dugo vremena nisam razumjela, ali sad vidim po drugim curama da se radi o obrascu iz kojeg se teško iskoprcat: onako me gladnu i izmrcvarenu vode u bolnicu kod teta Danice, glavne kuvarice. Sve da ja ne vidim i ne znam, ali da svi vide da je to od mene, ili u moje ime, veliku kesu punu hrane, domaće seljačke, sve vire kosti od pršuta i grla boca punih pravog domaćega, vina, rakije, tko zna, al sve smrdi, dakle tu punu kesu kao sve ispod ruke, ispod stola a od ruke do ruke, guraju tom nekom mladom doktoru ispod stola, a on se sav blažen pitomo smijulji, i govori, ma sve u redu ma nema problema, sve u redu, i potpisuje nekakav nalaz a da me niti ne pogleda. A onda mu moj otac govori,
- Al je se neš okusit
I ovaj me uzima za ruku i vodi u sobu za pregledavanja, usku i ružnu, na kojoj je visoki bolnički pomični krevet na kotače na metalnim nogama, uzme me oko struka i posjedne gore, i sve se smijuljeći pogleda me u lice. A onda naglo se uozbilji i istjera me vani. Valjda je bio vidio nešto što mu se nije dopalo u mojim očima. Možda samu smrt.
To je jedino čega se sjećam. Moja spremnost da svaki čas umrem. Pomirenost s bilo čime da mi se dešava. Ovaj, taj trenutak se ne može izbjeći. Neću igrat vašu igru. Izvolite me ubiti namrtvo. Sve je bolje od ovoga. Od toga što ste mi pripremili. Naumili. Štogod da je. Sudbina moje jadne majke. Sestre. Živa pokopana u vlastitom tijelu od voska. Bez fitilja.
A onda se počela pojavljivat ta tanka bijela mačka s crnim ušima poput krune, vunenog šudara kakav je nosila moja baka Kata, i znala sam da je došla da me nauči još par tih stvari koje nije stigla dok je bila živa. S onog svijeta. Jer znate, ovaj se i onaj na nekim mjestima preklapaju, a meni je bila ta crna marama, ta mekana crna vuna i njen miris potpuno isti miris čiste vode, dovoljan znak da sam s dobre strane vela.
Zvonce je skončala na nevjerojatno okrutan način, i to sam vidjela svojim očima. Kad životinja umre, ili kad umire, svi se pobrinu da opišu tu smrt sa što više slika, tko je opazio što više detalja, kad se radi o ljudima, o smrti se ne priča tako. Valjda se izmiješalo ono "o mrtvima samo dobro", s procesom umiranja. Bila je skotna, pogodili su je iz zračnice, otvorili trbuh, a ono prosula se vanka criva. Ništa.
Ana je imala uvijek je baš tražila mačke za ljubimce. Ginule su joj puno i ginule su često i svaki put ih je pokapala, maltene sprovode organizirala kao da ih je samo radi toga i uzimala bila, a sve pod onom, spasimo, udomimo, sprijateljimo se.
Zvonce nije nitko pokopao. Barem ja to ne znam, sve ako i jest. Rekli su da su je skupili lopatom sa ceste. Sažuljali. Baš ta riječ, valjda da me zgade. Ili kako i sama zaslužujem.
Da povrijede, pa prate kakva sam ili kakva ću bit, po reakcijama.
Samo zato što sam u svakom trenutku bila pripravna umrijeti radije nego se pretvoriti u isto to. Sam još sada živa.
