Vikendima i praznicima i blagdanima kada pada kiša pa kad oči izgube vlažnost od zurenja u ekrane a starinska razgovaranja na telefon vam počnu ić na jetra, što drugo da se radi nego misli o hrani. Da, misli, jer ste lijen ustati na svoje zdrave noge i svojim zdravim rukama pretraživati kredence i škafetine za kakvom brzom grickalicom, a kamoli da biste od sirovih ili praškastih sastojaka pokušali spremiti sebi nešto. Nema se za sendvič, iako se ima novaca, ali dostava je spora. Uostalom, znate onog maloga iz kvarta da će vam pljunut između dva lista zelene salate prije nego sve zamota, znate po načinu na koji se osmjehuje. Uvježbavali su i vas u tu istu igru, inicirani ste u isto znanje. Pogotovo što vi praznikujete dok on kao radi. Vikendi se i praznici se plaćaju drugačije, mogao bi pokazati bar malo zahvalnosti, ako ništa. Pogotovo ako je alternativa sjedenka s mrgama koji se još nisu makli od odmjeravanja snage sa mlađima, mršavijima i pogotovo novima da vide od čega su i kolko mogu potegnit. Pa je li u bacanju na ruku, u pljucanju u dalj ili u vis. Ili u lokanju i uvlačenju dimova ili tko zna čega tko zna gdje, kamo i kako. Čučanj, zgrčka, raznoška.
Kako znam? Znam.
Ovaj lik odozgo, koji živi a ne živi tu i tako sam, otkako ga je ostavila žena i malena kćerkica, spusti glavobolju na potpuno isti način kao što se spusti smrad iz zahodske školjke. Dijelimo cijevi od kanalizacije i od vodovoda, bez obzira na to što dolaze odvojeni računi. Dijelimo željezo i bakar iz armiranog betona od kojih je zgrada napravljena. Kako po žicama tako i po ciglama, sve je to povezano, jedan energija, sila, jedna duša, nazovite to kako vam drago.
Koža, kost i hrskavica. Kad se jedna i najmanja pokrene, osjeti to cijelo tijelo.
Žile i krvna zrnca. Stanice i ćelije i sudovi.
Fascia, riječ koju sam nedavno naučila, a odnosi se na tkivo koje povezuje tjelesne organe.
Mislim da je to način na koji nam alternativna, a zapravo tradicionalna, narodna, ona koja čuva staro znanje, medicina želi reći da je u tijelu, jednako kao i u vanjskom svijetu, sve povezano. Znate, ne stoji srce unutar prsnoga koša onako čisto i sjajno i samo za sebe kako vam je sugerirala vaša učiteljica prirodopisa, ili anatomije, ovisno koje ste godište i u kojoj ste školi stjecali ocjene iz pravonauke. Niti su pluća sama za sebe u istome tom košu, a da nemaju ništa sa srcem niti sa žilama koje iz njega vode i odvode tekućinu koju neke religije izjednačavaju sa svetošću života i oko koje se ispleo tabu. Umočeni su ili su uronjeni u nekakvu kašu, ili ako vam se ovo čini pregadljivime, povezani su kao nekakvim tkanjem, povojima, strunama, nitima, i tako uredno i mirno svaki sa svoje strane i na svoj način, vise i nastoje obavljati svoje funkcije. Uredno i redovno ako ih ne omete nenadano nešto izvana. Kao unos hrane, ili nedostatak unosa. Udarac, za koji ne vode brigu odakle ni od koga dolazi, a ako je previše tih i takvih udaraca, tad ih pogotovo nije briga. Ošamućeni uživaju a onda se odvoje od materije koja ionako samo zadaje uvijek istog posla. Uvijek istog. Jednoličnog. Bez obzira na. To. Što. Ima. Života i izvan zadanih okvira. Drugi planeti, drugi svjetovi. Čak drugi pokreti i druga mirovanja. Drugačije tišine. Šutanja.
Namjeravala sam danas samo slušati kišu. Ona ima svoj poseban jezik. Čak i kada se umiješa u nj kakav zvuk sa strane, neprirodan, potpuno ljudotvoran, tipa zvuka motora bez auspuha i guma kamiona po mokrome asfaltu. Gdje će? Kamo idu po ovoj kišurini. I još tako na-sav-glasno? Valjda im nije toliko stalo dokazivati svaki put ponovo vlastitu ludost, bez kacige na motoru, s prikolicom usred grada, pa dok ne prokliza. A možda je u pitanju kakva oklada, dokazivanje i muško junačenje pred tko zna kime. Pred bogom? Možda, ako misle da oni znaju tko im je bog. Svatko vidi svoga.
U kapima kiše, znate, ima više života nego u nekim ljudskim glavama. Iz vode je nastao život, sav život na ovoj našoj planeti. Nisu to samo molekule vodika i molekula kisika, ima u njoj i minerala dovoljno da nastane kamenac, vapnenac, pa malo po malo, strpljivijim taloženjem, stijena, mramor, granit, i kako se vrijeme miče a sunce se pojavljuje, sve veće i čvršće nešto. Sitni organizmi formirat će ljuske, oklope ili kosture. Bisere prepravilne, ne treba im brušenja ni glancanja. A negdje, opet, strpljiva voda kapanjem ili zaobilaženjem izbrusi spilje, u spiljama sige, i sike u planinama i u otocima, na kojima će se sunčati gušteri i zmije, gnijezditi se ptice, nasukavati se čamci brodolomci i velike ribe. Kitovi i delfini. Sjajni sivi sediment neke tekućine. Suza, krvi, sluzi, znoja. Mikročestica si bio, a vidi te sada. Mikročestica u kapljici vode dopuhana naletom vjetra. Trun zemlje, ili sjeme, a koliko problema. Prašina u oku. Krmeljičak.
Zašto se vadi sedimentacija krvi. Htjedoh napisat na koji način, ali taj je valjda poznat, ako je već sad više laboratorija koji taj proces izvode, nego onih koji znaju rastumačiti razumljivim jezikom, zbog čega. Što se iz nje vidi, zašto su nam ti podaci bitni. I ne recite samo radi ovapnjenja krvnih sudova i žila. Odnosno pravovremenoga sprječavanja ovapnjenja. Ljudi su stijene ili na putu da postanu stijene. Kamenje. Sami izaberite koja riječ tu bolje paše. Spomenici, a ne stabla, drveće i cvijeće žive biljke koje dišu i imaju emocije. I kamenje raste, ako ima poslovica, znači da je netko iz davnine primijetio isto ovo i da se svijet pobrinuo da se za to što prije dozna i da se ponavlja da ne bi bilo zaborava, koji uništava, a ne liječi. Ima li uopće takvih zaborava, tih koji su izlječenje. Izlječenje od čega?
Saxa loquntur.
Ali, to su već stijene koje je dodirnula ljudska ruka. Ne govore one u svoje ime, niti u njihovo ime govori onaj koji njihov jezik zna.
Hic iacet. Iacet, tacet, placet. - Bio sam, bit ćeš.
Bila sam kap vode. Odvojena kaplja kiše na vanjskoj plohi prozora sa dvostrukim staklima. I dok sam klizila do okvira, ostavljala sam trag, sličan onom koji bi ostavio puž balavac, bez vlastitog doma. Do novoga godišnjeg doba, taj trag bi se ili razlio ili stopio ili spekao do prvog proljetnog pranja prozora. Zemlja, prašina, pitajte krpu. U vodi je čitav svemir. U prozirnoj mekoj bespomoćnoj. Tihoj mirnoj najslabijoj. I najtvrdoglavijoj.
Naišla sam na citat jednog od svetaca iz vremena kad su ljudi tolerirali pustinju i pustinjaštvo, i dapače poštovali tuđu potrebu za samoćom, ne dajući joj pogrdna imena uobličena u medicinske dijagnoze tipa asocijalnih, devijantnih, autodestruktivnih, pasivnoagresivnih karakternih poremećaja, ili nečeg iz palete zvane autizam, pokazujući neku vrstu svetoga zazora, a tiče se zemlje, rekao je da je od svih elemenata zemlja najsiromašnija i najmanje vrijedna. Vatra voda zrak, sve ovo što grabimo besplatno i uzimamo zdravo za gotovo niti ne misleći o tom što dišemo, što pijemo, kako varimo i na koji pogon se krećemo, svi oni, ti besplatni, da vrijede neprocjenjivo puno više. Dočim zemlja, sa koje sabiremo hranu, koju smatramo skloništem i koja polaže prava na naše korake i na naše skokove, koja u sebi čuva plemenite metale isto kao i otrovne, i srebro i zlato i sve dijamante, da ne vrijedi ništa ili jako malo, prema zvjezdanom nebu i bisernim dubinama vode. A vjetar?, što taj posjeduje osim snage da ohladi i sruši?, a ipak je vrjedniji. Tako je rekao.
Ljudi danas samo mjere radi mjerenja, i vade radi vađenja i otvaraju radi otvaranja, promatraju radi promatranja, tako sediment iz krvi, tako organe iz kaveza od rebara, tako vjetar u propelerima vjetrenjača, iako ne i helikoptera, koje vrte bez obzira na to s koje strane puše, ni puše li.
Takav je posao za koji su plaćeni, ako nema posla nema para za njih, a bez para, što će ti život.
Jedva čekam da AI potpuno preuzme sve te mehaničke stvari. Pa da se riješimo ovih okamina. Kap po kap, bili bi puno ljepši i korisniji kao stalaktiti i kako stalagmiti. A što vi mislite?
Upala sam nekako u tu simpatičnu g-rupu koja istražuje emocije vezano na strojeve, kao što su mehanički inženjeri valjda istraživali pokrete tijela u prirodi prije nego što su se usudili napraviti nešto poput dizalica ili miješalica ili pneumatskih bušilica, vjerojatno i bicikala i budilica i što god da vam padne na pamet a da je osviješteno kao nešto bez čega nema laganog života.
Emocija je pokret, ili ono što ga izaziva. Poticaj. Bilo da nastaje iz njega, ili da se pretvara u nj. Morate prvo biti potaknuti nečime da biste osvijestili da vam treba i poduzeli napor da to nešto i postignete. Tipa strašnih emocija, zbog kojih ćete pobjeći sa mjesta koje ugrožava, ili potražiti hranu i zaklon. Glad je najstrašnija od svih poznatih, svi to tako govore, iako je većina, hvala bogu, zaboravila onu najljuću, zbog koje smo postali društvo kanibala.
I postoje slatke, one zbog kojih ćete poželjeti doznati ili naučiti ili čak sami napraviti nešto što se nitko prije vas još nije usudio. Dakle, ne prepisuj!
Bila sam kap vode. Usamljena suza u suprotnom kutu oka od onoga za koji su mi rekli da svršavaju suzni kanalići. Dakle, ne ljuta suza, ne ona koja slijedi drugu niti iza koje slijede mnoge druge. Suza suzu goni i ne zna je li kap ne zna je li slap. Nisi kap u oceanu, nego ocean u kapi, mudrost dana. Kako u velikome tako i u malom. Niti si odvojen od sviju, niti sam. Jedan i jedinstven. Možda s malenim, malenim izmjenama. Uzorak na vapnencu. Krmelj.
Kad pijete vodu, sjetite se da jedete kamen. Pogotovo onu gaziranu. Izvorsku? Smiješno ali istinito.
Kad plačete, ni to nisu sasvim suze, kamenje je.
A kad hodate bosi preko makadama, zapravo hodate po vodi. Nije to dno nekog davno isušenog jezera ni oceana, nego doslovno kap u čiju ste unutrašnjost ušetali. I veća je vjerojatnost da su oni svjesniji vas, negoli vi njih koje gazite razmišljajući samo o cipelama s tvrđim i čvršćim đonovima, jer bodu vas u stopala. Bodu vas da vas podsjete na se, a vi samo tražite zaborav.
Kako znam? Znam.
Rekla mi je kiša dok je padala po krošnjama dolje u drvoredu. Odskakujući od listova i klizeći po tankim grančicama sa vrhova prema raspucalim deblima i žilavim korijenima, pozdravljajuć usput jajašca cvrčaka i larve leptira.
Ne želimo ni sitne muhe u novome krugu, neka Bel nađe sebi novih klanjatelja ako mu je do života u našim zračnim prostorima, inače ga neće nitko hraniti.
Tko zna bi li se od kostura gospodara muha nakon strpljivijeg čekanja, nataložilo nešto nalik crnim biserima. Ima li već ime za tamni sedef i ako da koja mu je primjena? Ništa na ovom svijetu nije tu slučajno. Sve ako i jeste, ništa se ne baca. Kao takvo, ili onakvo, potrebno je.
Ugrađen u cementnoj, u staklenoj prašini, pomiješanoj sa kapima živodajne vode, ćele-kula, ljudske lubanje u zaustavljenom postajanju, preduhitrenom, predsusretnutom, svejednako govore nekom nekim nečujnim jezikom, nekom tko razumije kad čuje.
Ima li sentimenta u sedimentu?
