Kad pitate stručnjake ili laike s područja tržišnog poslovanja ili političke ekonomije, šta podiže cijenu hrane, svi znaju da je to trgovačka marža. Dakle, mar-ž-a, a ne mar-k-a.
Brend je tako nebitan.
Marža je onaj porez koji su u prošlosti uzimali, ili ostavljali sebi, ulični preprodavači.
Ako ima među vama onih koji se sjećaju kad su šverceri ispred kina prodavali kino ulaznice po dvostruko ili više većoj cijeni od one koja je bila na šalteru, e pa ta razlika je marža. Samo što je to sad legalno.
Zašto su to radili, zato što su se sjetili i moglo im se.
Produkcija samog filma ima svoju realnu cijenu, glumci budu plaćeni prema ugovoru ili dogovoru, ljudi iz marketinga su stvorili interes i obični ljudi poput mene ili vas su pomislili da će se spasiti ili makar nešto novo naučiti ako među prvima pogledaju baš to novo remek djelo u toj tamnoj prostoriji s projektorom.
Neće naravno bit nikakve razlike u doživljaju tog prvog dana po toj najskupljoj cijeni ulaznice koju ste kupovali od nekog sumnjivog lika pod prijetnjom da se i vas uhapsi, jer realno, svojim sudjelovanjem u nezakonitoj radnji potičete kriminal, suučesnik ste, a nije ni nemoguće da se baš vas proglasi mastermajndom neke kriminalne organizacije, a običnost vam je kaver.
Ima nešto uzbuđenja, priznat ćete kad se sve ovako posloži, ali ne vrijedi ni novaca ni živaca ako ćete svejedno sjediti tijesno do nekog koga ne poznajete ali vam u startu nije drag, jer morate udisati puna dva sata ili više, bilo je i toga, smrdljive čarape, ljudski znoj i mirise ručka koji se upio u vuneni pulover samca koji se nije sjetio jer mu mama nije rekla da se presvuče, jer ne može bit u istoj robi i po kući i kad je vanka. A tek kreme za lice i ruke. A ovo je sve bilo prije nego što su parfumerije počele nicati na mjestima na kojima su prije bile ostave za smeće, dakle u svakom portunu.
Sa hranom je isto, osim što ovoj, realno, ne treba reklama. Znali vi za pomfrit, pire ili restani, njoke ili knedle, krumpir morate pojesti ako vam osjećaj gladi nije drag. Isto vrijedi za proizvođače, odnosno pakirališta proizvoda koji ćete donijet iz dućana. Koga briga je li podravka, vindija ili ledo, sad bubetam bez veze jer mi očito nije toliko važno da bi provjeravala zovu li se još uvijek tako.
Znači postoji realni trošak vode, zraka, sunca i zemlje, a postoji nerealni slike, boje i slova na pakiranju po kojem ćete navodno odlučiti da li ćete svoje novce krvavo zarađene, naravno, proslijediti ili dati nekome od svojih zemljaka ili nekom strancu.
Kad biste razmišljali razumski i osjetilno, uzeli biste ono što vam je najbliže ruci i bili biste zadovoljni time, jer dalje sve ovisi o tome na koji način i u kojem raspoloženju ćete konzumirati nabavljeno.
Ako niste bili zadovoljni, okrivit ćete proizvođača, onog lika, maskotu koja je nacrtana na pakiranju i ako ste tip njuškala sve one nevidljive tipove i likove koje stoje iza tog nacrtanog lika. Jer ne može crtko, to znate od malih nogu skočit sa papira i ugrist vas, ali mogu oni koji su ga tu stavili, stvarni ljudi, koji su trenutno u vašoj dimenziji stvarnosti, nevidljiva ruka. Koja je pakirala, sortirala, zalijepila, pa tek onda u nekoj maglenoj magli, brala na poljima ili možda posadila, posijala, zalijevala. Svi su oni krivi.
Ako ste i sami šljaker, sjetiti ćete se da možda i neki drugi mogu biti izrabljivani, govorio vam je o tome predstavnik nekog sindikata, pa ćete mirno krivicu prebaciti na gazdu, tog goniča robova, koji okrvavljenih očiju i ruku pucketa nekim bičem ili štapićima udara takt dok Rim gori.
Taj se, dakle, dosjetio, zavrtio posao, organizirao ljude, i eto ti.
U paralelnoj stvarnosti, on je pootvarao toliko i toliko radnih mjesta, osigurao tolikim obiteljima kruh i skloništa, dar za dijete i besplatno obrazovanje i mladih i starih, cjeloživotno.
Neka i za to gori!
Eto šta oni žele, da mi nikad ne izađemo iz škole, da ostanemo vječna djeca a oni da misle umjesto nas.
Onog trena kad najgluplji među njima shvati da su i šefovi ljudi, da imaju djecu i da strepe nad njima na jednak način kao i oni nad svojom i da stvarno nema razloga zbog kojeg bi ikome a pogotovo potpuno nepoznatima željeli ikakvo zlo, onda se sve svrne na svemirce.
Zla bića iz svemira nama kradu naše blagostanje. Zemlja bi bila u obilju, da nam oni ne kradu sirovina. I troše ih na našu štetu.
Da, dakle, nije teoretičara, ekonomija bi bila održiva.
Ako slučajno poznajete nekoga švercera, a danas skoro svaka familija ima tih ponosnih poduzetnika, nisu ovo što vam tipkam, nikakve tajne nikom, osim onima koji ih izmišljaju svaki put iznova, onda znate kako se formiraju te cijene, po datumima rođendana po anđeoskim brojevima ujedno na isti način kako se biraju brojevi koje ćete zaokružiti na lotu.
Ono kad se prelazilo na euro, prije je cijena krumpira bila par kuna, sad je par eura, pa dok narod ne shvati da je euro sedam puta veći od kune, pokrene se rat na svim gore spomenutim poljima. Od seljaka koji ga sadi, do ministra gospodarstva, a u biti ovaj sa pazara nije dobro pratio kad se u osnovnoj učilo veće manje. Ili jest dobro pazio, ali to je bila davna lekcija i nije pošteno da ga se sada to tako pita, nakon toliko godina.
Zašto smo izmislili škole?
A vrtiće?
Ono kad teta kaže da donesu prazne kutije od jaja ili plastične boce od mlijeka ili soka, pa mame razbijaju glave kako će do sutra nabavit to nešto za tetu. A kanta im puna svakakvog blaga. Ne ne, ovo je za djecu, ovo treba kontrolirano.
Pa izvozimo smeće, pa kupujemo isto to smeće. Ali u drugom obliku, ovi sa istoka od njega naprave torbe ili nakit ili igračke koje sad svi nose. I onda kad vam pokažu i slikom i jezikom, Vidi što radimo od plastičnih boca, od tuba papira od kartona za jaja, opet ne kuže.
- Oni izrabljuju djecu.
Djeca im se zabavljaju na korisniji način od naših, a mi imamo problem sa smećem. I jedni s drugima.
Glupost je nebrojeno puta opasnija od namjerne zloće. A to je to što nam se događa na baš svim područjima.
Može li jednostavnije?
Bila je u komunizmu popularna parola, zašto jednostavno kad može komplicirano, ali to je bilo drugo. Skroz drugi žanr.
