Kanca-manca
Ne znam koliko je ovo izmišljena riječ, a koliko krivo upamćena ili prepisana, automatska provjera pravopisa je pretvara u Kanaanaca i Kanaanca, mitsko pleme, a sjećanje je vezuje za svemirca sa planete iz daleke, daleke galaksije. Možda se radilo o nekom stripu ili crtanom filmu iz nečijeg djetinjstva, a možda o dječjoj igri kojoj su se zaboravila pravila. Jednako kao što se dogodilo sa Drvenom Marijom, i Majkom s Kolodvora. Širi širi šareni šeširi: Dobro jutro care govedare. Ostalo je samo ime, kao rugalica.
Dobro se sjećam da je to bila glavna rugalica mojih roditelja, kad god bi naišli na nešto što im je nepoznato i čega se pomalo boje, mislim da su tako suzbijali strah da se njih same ne zatuče, a ne da bi oni kretali u napade koje bi kasnije proglašavali preventivnima, ili obrambenima. Protunapad je zakašnjela reakcija i pruža malene šanse za pobjedu. Napad je najbolja odbrana, to svi znaju. Ali što ako mislite da ste slabiji od mogućega protivnika? Smijete se. Sami sebi, uglavnom. Ili prvotno. Pa ako on pomisli da se smijete njemu, potpuno ovisite o njegovoj dobroj volji ili sposobnosti dobre procjene: da li treba da ga vaš smijeh povrijedi ili da ga shvati kao komplimente.
Jako velik broj ljudi izjednačava smijanje sa ruganjem, a veselje sa provokacijama. Valjda zbog onih "vađenja masti", ja-imam-a-ti-nemaš tipa, kojima se budale naknadno vole pohvaliti.
- Neka vidi i neka gleda pa neka pukne od ljubomore, ili od zavisti. Jer Mi smo bogati, a Oni sirotinja. - to je ta logika. Pa vi slobodno recite da je logika sve, da vlada i da se kontra nje ne može i ne smije. Logika se da naštimati, i to je sve. A budući da u stvarnom svijetu prevladavaju budale, eto vam kako je naštimana.
Ovaj je svemirac izgleda po svemu, bio dobar i dobroćudan, i vjerojatno na samo usputnom proputovanju koje se produljilo iz nepoznatih razloga. Uvijek bi ga nešto zadržalo na Zemlji još koji trenutak duže nego što se planiralo.
E, vidite, može lako bit da je to bila jedna od onih edukativnih emisija u kojima se istražuju prirodne ljepote i čudesa ove naše plave planete, za djecu ali i za odrasle koji su voljni širiti vidike. Bez utakmica. Kakve srećemo u školama sa 16 različitih predmeta koje predaje 16 različitih osoba koje su u svađi jedne s drugima, i vrlo često, s publikom kojoj se predstavljaju. Interne razmirice, konflikti i trzavice moraju se na nekome planu ostvariti puno prije i učinkovitije od internih suglasja i tišina koje ne trebaju ništa. Ali, kad se ne bi prelijevale, tad bi u svijetu sasvim sigurno bilo puno više sukoba i nereda i svađa. Zamislite samo na toliko glava, pripremanih za punjenja, još i preko onoga što već od praiskona u njima postoji. Istočni grijeh.
Ne znam kako je izgledao, je li bio mali zeleni ili mali sivi, vjerojatno plavi i sa mnogim očima i rukama, koje je morao nekako skrivati, kad bi se pokazivao u ljudskome društvu. Poznajući ljude kakvi su i danas, a današnji se smatraju puno napredniji, znate zbog sve te nove moderne tehnologije koja nam svima omogućava i tako dalje i tako dalje, zatukli bi ga prvom zgodom kad bi primijetili da ima nečeg viška ili manjka od tjelesnih atributa, a kamoli da ima ljubičastu boju kože ili titrajuće svjećice umjesto očiju. Danas kad vam izbije prištić na bradi ili kraj nosa, proglase to šugom, i šalju na zarazno, pa da nema svih onih ženskih časopisa i portala koji svako malo podsjećaju na značenja izbijanja loja na površinu kože povezujući mjesta na licu s unutrašnjim organima, samo bi dermatolozi imali posla, a doktori za srce jetra bubrege i mjehure bi zurili u zidove koji bi bili bijeli kad sa njih ne bi visjele diplome u zlatnim i srebrnim okvirima, ovisno o ukusima dekoratera, a ne o olimpskim postignućima donedavnih kandidata.
Candidus je bijel i čist, zato kažem. Kao kuta koju nose, nakon što ponesu diplomu doma, za na zid.
A opet, bolje da im visi ona, nego rogovlje. I tu smo. Kod trofeja.
Kad se popnete na vrh planine, to je to, na očekuje se od vas da ju doma nosite, nju cijelu ili išta. Zamislite samo kad bi svaki od planinara ponio po kamenčić, za uspomenu, ponestalo bi uskoro kamenja, znate već po onoj kamen po kamen - pogača. Mogli bi tako prenijeti je cijelu ili raznijeti posvuda po svijetu, i šta će ti onda dinamit. Ili bomba atomska. Svaki je pojedinac sam za sebe bomba. Razumijete u kom smislu, mislim? Ili kad bi svatko iščupao po dlaku za sreću s leđa bjelosrpog medvjeda iz basne? Oćelavio bi. Ili je baš to način na koji smo dobili današnje ljude. Gotovo potpuno bezdlake. Osim po najosjetljivijim mjestima, a to su obično obrve na licu. Da mu daju izgled mrgudan. Kako biste inače znali gdje da tražite oči? Na kojem kraju svoda. Kupole koju zovemo glavom. Zar po nosu i ušima?
Tako i ovo, jedno vrijeme ste učili i mučili se, a sada je vrijeme za stanku. Pa u toj stanci, fantazirate jer sada znate kako se to radi, a imate, osigurali ste sebi i neku zaleđinu, da vas se ne proglasi baš vjetropirom, da svi kažu oh! on/ona je puno pametan bio eno i diplomu ima visi mu na zidu svi su vidjeli da na njoj njegovo puno ime piše. Ta ne mislite valjda da će stalno u isti rog puhat. Stalno istu pjesmu recitirat. Red je da malo promijeni. Poboljša ili pogorša. Primoderna!
Nekad su nam u školama na redovnoj nastavi govorili, upozoravali na, na tu vrstu ljudi koja je selektirala ljude na osnovi oblika lubanje, razmaka između očiju i ušiju, da li su u ravnini i što znači ako su vam uši više ili niže od linije oka. Čak se značenje pridavalo i oblicima nosa, dok se netko nije sjetio da lubanja, kad je slobodna od kože i od hrskavice, ima rupu gdje je bio nos, te nos iz tog razloga ne može imati veće značenje. Ali oblik kupole, visina čela, isturenost vilice, to svakako da!
Tako je taj nesretni Kanca-manca, postao krivac za sve. I bolje da je dežurni idiot neki izmišljeni lik za djecu nego netko od mesa i krvi iz drugoga sela, ili iz istoga što se toga tiče, najviše se mrzi onaj kog znaš dobro. Ljudi svjesno biraju bol. Svjesno. Jer misle da se tako stvaraju heroji. Da se tako pročišćava duša. Krvlju. Pa udru prvoga do sebe. I ne smatraju to izdajom.
Počelo je, velim, prvotno kao moguće objašnjenje za sve što je nepoznato. Čudo ili fenomen koji prije nismo primjećivali, ili za nj znali. Što ne znači da do tada nije postojalo. Nije postojalo u našoj svijesti, ali na svijetu zasigurno jest. Pa, pošto vas na tim edukativnim filmovima i upozore na moguću opasnost, više radi prevencije, očuvanja okoliša, kako već navedoh gore, kad bi svatko uzeo po kamenčić jelte?, počeli ste i na hladno puhat. Pa od toga hladnog rodio se strah, možda opravdan, ali češće ne, jer bića iz prirode neimaju običaje napadati ako nisu ugroženi ili ako nisu gladni, a ako vas do sada nisu napadali, zbog čega bi sada naglo podivljali i htjeli vas gristi posvuda iako im niste hrana. Oni su vas možda bili svjesni puno prije nego vi njih, i samo su vas začudno gledali izdaleka, i to je sve. Pa izvolite sada, gledajte ih natrag, ali ne!
- Oni nas gledaju!!! Božje oči su posvuda? Stražari, čuvari, vanzemaljci.
Kako vanzemaljci ako su na zemlji. Eto takav, kanca-manca.
I tako je postao rugalica za sve.
A onda po onoj, tko se ruga, poseru ga, narugali su se i sa sobom, niti šalu ne shvaćajući kao takvu: i sami smo naime svemirci ako smo stanovnici plavoga planeta plutajućeg u bespuću svemirskog prostranstva. Preteško je to bilo za shvatiti.
Novinarsko "Tko, tko, tko, ali tko to, ime mi i prezime recite, a ja neću navest izvor, zagarantirano".
