Djeca ne dijele vrijeme, na ono za igru i ono za rad, ili za odmor i spavanje. Pa neka u Propovjedniku piše kakogod da je vama drago. To je vaše tumačenje.
Oni jednostavno, plutaju i plove u vremenu onako kako im dolazi, držeći se za trenutke onako kako im padaju.
Ako je vrijeme za odmor jednostavno sklope oči, ako je za jelo uzmu što im se pruži, a ostatak dana ili noći rade ono što im je zadano ili gledaju što to drugi rade. Gledajući uče. Ponavljajući pogledano, treniraju vještine.
Što će ti škola u takvome svijetu! Teorija praksa. Pravila koja postoje jedino zato da bi se kršila, da vidimo koliko su čvrsta i korisna i potrebna, ili da bi se kažnjavalo prekršitelja. Od toliko umjetno stvorenih pravila samo glave pucaju bez vidnih razloga, da to vide i shvaćaju samo oni koji imaju očiju da vide. Oči, i trunkicu razuma.
Mnogi ljudi ne rade ništa, ali mnogo se puta to samo tako čini.
Netko sjedi u hladovini po čitave dane, i smokve mu, tako pjesma kaže, same od sebe padaju u usta.
Neki opet sjede po kafanama i ulijevaju zajedno s mirisnim tekućinama još koješta i koječega drugima u glave. Dok mi mislimo da se prijateljski razgovaraju, drugarski vesele ili gospodski razmjenjuju mišljenja, možda jedan drugom grob kopaju. A možda nekom trećem.
Baš je tako, jedan poslovni čovjek, ne želeći da mu sin jedinac padne žrtvom dugog sjedilačkog tipa, a znajući dobro, jer već je dobrano prošao dob kad se dijele jarci od goveda, da nije za lov, utrke ni borbe, poslao svog malog da sjedne pod smokvu, pa da tako čekajući, usput, broji ovce.
Je li bio rođeni znanstvenik prirodnoga tipa ili rođeni filozof, vladar svog umijeća, teško je sad reći, budući da nitko nije mogao razumjeti na koji način broji onako u kovrčicu točno onako gusto nabijena stada istih runjavica, ali eto, znao je što i kako treba, možda prije s gazdom nego sa životinjama, tako da se nitko nikad nije usudio reći niti riječi. Ukratko, posla je za njega bilo. I to takvoga da se nikad ne bi niti umorio.
Mali bi tako, sjedeći u hladu od nikoga nadziran, ne brojeći ovce da ne bi pustio i mozak na pašu pa zaspao dok radi, provjeravao budnost stvarnih gospodara te bi, tu i tamo, pustao glasa da ih upozori da je viđen vuk kako se šulja u blizini ovčinjaka.
Rijetki su vuci samotnjaci, ti se uglavnom kreću u čoporima, pa bi ovi, ne bud lijeni, brže boje sakupili stražu sa puškama sačmaricama i sjurili se do livade, kad tamo, ništa, mir. Idila i pastorala. Naš momak puše u frulicu, nad glavom mu se bijele oblaci i zuje zlaćane pčele.
Pretražili bi šumu, i ne našavši vučjeg brloga, iako razočarani, bili bi ponosni na vlastitu spremnost i brzinu pokreta. O čemu će pričat još bar par tjedana nakon nemiloga događaja. Lovačke priče.
Brojač ovaca bi bio zadovoljan također, ali on je, jer mu je kafana bila zabranjena, teže osjećao monotoniju svakodnevlja, jednoličnost knjigovodstvenog posla: svaki novčić jednak prethodnome, a okruglasta runa mršavih ovaca svejednako bleje put nebesa. Na kojima nikad ništa. Samo sunce sjajno koje cijedi znoj samo zato da bi ga popilo opet nazad ostavljajući kamenčiće oštre i dosadne poput misli.
- To je vuk, to je vuk! - tako je vikao maleni dječak iz Ezopove basne. Vuk samotnjak, sa velikim očnjacima i gubicom niz koju se cijedi slina pri samoj pomisli na prolivenu nevinu krv janjeta kojeg se sprema proždrijeti.
Usamljenici su uvijek opasni, najopasniji, jer nemaju više što da izgube. Nemaju kuće. Nemaju roda. Samo svoj život i tu divlju slobodu koja ih čini spremnima za inače nemoguće poduhvate.
Pripitomljenom koljaču, to se čini, klanje. Razbojniku razbijanje. Ubojici ubijanje. Kradljivcu krađa. Jedino prosjake i švercere nije trebalo pripitomljavati jer se uvijek nađe ljudi potrebitih od njihovih vještina. Nešto isprositi i nešto zamijeniti:
- Loše, loše, govori kupac dok ne kupi, a kad kupi hvali se dobrom trgovinom.
Sve je to naš brojač znao, i tko su koljači i gdje su kradljivci, kao i to gdje je njemu samom mjesto u čitavoj priči. Ezopovoj basni, naslov je "Lažljivi dječak", i taj na kraju popije batine. Sve mu je to kroz glavu prolazilo dok je, onako, sjedio pod smokvom a sunce mu žarko tuklo po očima:
- Vuk! - poviče - Viđen je vuk kako se šulja oko ovčinjaka.
Znajući dobro da suseljanima neće prva misao biti divlja zvijer, nego ona nepredvidljiva. Drugi čovjek. Ili treći. Alien. Tuđinac. Stranac u stranoj zemlji. Kad nemate nikog, ne poznajete nikog, niti tko vas poznaje, koliko god da ste sposoban i koristan i dobar, uvijek će doći čas kad će vas netko prepoznati kao tihu prijetnju, pa sve glasnije vikati dok netko i ne povjeruje da ste baš vi uzrok zbog kojeg je pala kiša s gradom koji je pogodio teško, vašu mukotrpno sađenu kulturu.
Ovce možete sabrati i skupiti i stjerati u tor i zabraviti vrata, povikati iju za njima dok trče prema nečem što ste vi odredili kao zaklonicu, ili pustiti pse da laju na njih onako prestrašene. A što ćete sa tek zasijanim bobom? Pogurati još dublje u zemlju, ili kišobranom pokriti i kišnim kabanicama?
Pa kad prođe sve, ako prođe sve, sjest pod smokvu vrebajući na pravi trenutak.
