Da, baš tako, kao što se može, samo zbog činjenice što dijelimo iste cijevi zgrade u kojoj stanujemo, bez greške nanjušiti kuha li tko išta, pere li se. I kao što se može čuti, zbog šupljikavog građevnog materijala i otvorenih ventilacijskih ventila, svađa li se ili se razgovara, pjeva li se civilizirano, ili se tambura, bez notnog papira.
Na taj isti način, ponadah se da se može čuti, možda još i jače jer se ne razumije, jer je neizgovoreno jer je samo skicirano, nacrtano, ovo novo stanje, kojim se suzbija nepostojeća neutažena glad za jelom, u korist one za nečim što čini život ljudi drugačijim od života zvijeri.
Ne radi stvaranja istomišljenika ili sugovornika, ta tko bi još htio raspravljati sa nekim tko se tek spoznaje da postoji u tvarnom svijetu, bar sto puta je bolji lakši prihvatljiviji razgovor sa samim sobom. Nego da bi prestala ta nervozna utrka, a koju se krsti u utrku s vremenom, a vrijeme je novac. A novac je metal koji se nataložio iz kapljica možda krvi, možda sluzi, a možda bistre i čiste suze iz oka neiskvarenog nepostojećim iako tvarnim objektima, osobama. Odijelima, ogledalima. Odrazima odražavanim da draže. Koga i što?
I baš kad pomisliš da se ne može više niže, demantiraju vas novim potonućem. Sve pomisliš, ovo je dno dna, napokon, došlo vrijeme da se ispliva nekako, pojavi se lik s pneumatskom bušilicom. Da renovira stan.
Uvijek se može i niže i dublje. A što da čekamo, što da se lažemo, i dolje su zvijezde, morske petokrake, Patrik! Na nebu su to, tako sve bajke i narodne priče odvajkada govore, mjesec i sunce i sve točkice sjajne, i srebro i zlato i dijamanti koji su istog sastava kao i ugljen iskopan iz rudnika, na isti se način vade, iako se drugačije nose.
Jedino što nismo još raskopali mjesec, iako se na to ozbiljno spremamo. I što valjda nikad nećemo moći raskopati sunce. Gledajući i čekajući a sve nokte grizući kako ono samo sebe raskopava, u neobjašnjivim eksplozijama, pa dok se ne ugasi, jer netko je rekao da je sunce stvarno crno, a ne žuto zlatno. Kao ugarak ugljena u peći, po kojoj plešu domaći na zapovijed svoga malog kralja u sjajnom odijelcu i sa šiljatim šeširićem na glavi. Kojeg je izmislila zlostavljana žena uspavljujući se u iluziju sebe kao pisca, nešto poput etnologa antropologa, skupljača narodnih pripovijedaka, samo s potpisom i zaštićenim autorskim pravom, pa tko želi znati, nek pošteno plati. Eto kako nestaje stvarno potrebno znanje. Odvajanjem smeća.
Netko broji čestice mikroplastike, netko krvna zrnca, netko kromosome, i sve što odskače, proglasi bolešću, isprva zbog zaštite, a kasnije iz navike, dok se sve ne razboli, dok sve ne oboli, do granice da mu nitko neće blizu osim muhe i u tom je bila njena početna vrijednost. Dok nije postala jedina. Krivi smjer.
Kad uključim mozak izgubim kompas. Ruke i dalje znaju što im je raditi one su pametniji dio ovog tijela. Samo što one ne vide kud vode. Pa im um ne vjeruje.
Ako sam voda, ako sam voda, ako sam voda, mogu biti bilo što, mogu stići bilo kamo, ako sam voda. A voda sam. Koliko sam i stijena.
