Posude za jelo su jedan od boljih pokazatelja u kojem smjeru se kreće evolucija nekog ljudskog naraštaja.
Osobno mi bude smiješno kad bilo tko od odraslih, visoko obrazovanih i kulturnih ljudi sa nebrojenim nabrojenim certifikatima krene u tumačenja s voljnošću da se ide u fizičke obračune, kad je tko izumio staklo.
Znate ono, stari Grci i Rimljani, nisu imali zrcala. Aha. kako da ne, a kako da da.
Nisu poznavali staklo.
Držali su ulje u amforama, pili iz mjedenih čaša i jeli zlatnim i srebrenim vilicama i žlicama.
I za sve to imaju muzejske izloške i kataloge s popisanim pronalascima slavnih i stvarnih arheologa čija su imena nešto značila i još i sada znače u svojim područjima znanosti i znanja. Struke. Koja je ozbiljna.
A onda vas zaokupi Muzej Voštanih Figura. Di stakla!? Koje je lomljivo.
Znate za onu priču o narcisu, koji se zaljubio u svoj odraz u vodi? To je siguran dokaz da ogledala nisu postojala. Jer zašto bi odlazio na izvor, inače:
To vam je taj domet, ta logika, današnjih phD-ja.
Znači, svaka je generacija iznova izmišljala ogledala, iliti površine koje su zrcalile odraze svojih posjednika, s kojom svrhom, molim?
Kristalne vaze, čaše i zdjele da su bile rijetkost i raritet i velika da je vrijednost počivala u njima i na njima, samo zbog umješnosti obrade. To vam je slično kao sa dijamantima. U prirodi je običan mutan kamen, ali kad se izbrusi i ugradi u zlatan obruč ili verigicu, tek to ga učini neprocjenjivim.
(Vidiš, to moram provjerit, je li metal poseban element, ili je sve to ista zemlja.)
Pa čemu onda trud i napor i muka oko iskopavanja, kad cijenu odnosno razliku u cijeni čine ljudskih ruku djela. Nije li se to moglo sa običnim oblutkom koji se nalazi na obali, ili koji čeka pokraj puta da ga se prepozna.
Uglavnom, kad se bilo čega dohvate ruke koje posjeduju neku vještinu i kontrolu, u kombinaciji sa ugodnim glasom i biranim riječima, stara napukla kristalna zdjela koju vam je žao baciti ili razbiti na još manje komade pa izmiješati sa ostalim šljunkom kojim ćete popločati stazicu do privatnog vrta, a dalje neka ga vrijeme oblikuje, možda se i svidi nekom od budućih dolaznika, prolaznika, slučajnih putnika i namjernika. Ta dakle stara zdjela, za koju bi trebala biti i vezana neka uspomena, samo što to nije bila vaša, ili vam nije dobro bila prenesena, ali slutite da ima u njoj nešto, samo što je prazna, baš dakle ta, ispadne da je prokleta, i da vam se zbog nje život ne odmotava onako kako vam je to zamislio bog otac ili majka priroda, ovisno jeste li tip koji je više prirodnjački ili mu treba vječita zaštita viših sila od ovih za koje se do sada zna.
- Otkrhnuta vaza, ili zdjela, siguran su znak da vam energija koja u tom prostoru prevladava nije naklonjena.
Znači, ništa ono, rečeni vas je nekad uporabni predmet zaštitio, da nije puklo staklo, možda bi vam bilo prepuklo srce ili koji od drugih vitalnih organa, a ono je podnijelo tu bol umjesto vas, budite zahvalna, očistite ga ili makar dodirnite rukama i šapnite tiho hvala, ne mora to nitko čuti, ali sjetite se češće toga i recite hvala. Hvala ti privide, hvala ti bože, hvala ti zrako i zrače što me ne zaobilaziš ni u ovom krugu, izmjene dobra i zla. plusa i minusa.
Ako vam je uspomena, zahvalite precima, mrtvima, poznatim i nepoznatima, koji su vam ostavili u naslijeđe, ostavili na čuvanje tu vazu, posudu, ne moli se zaludu ona litanija božanskom ženskom, posudi koja se svaki mjesec puni i prazni sama od sebe jer je takva priroda stvari.
Ako ste je ipak dobili na poklon, zahvalite se darovateljima, donatorima, darovano vam je novo srce i bez bolnih presađivanja i vađenja, od živih neživima, ili obratno. Ta zdjela je život. Bila puna ili prazna. Podsjetnik, a to je skoro isto. Podsjetnik dakle na ono što imate a pravite se da ga nema. Ili se tako ponašate, lako ćemo s njima, imaju oni. dat će bog. kojeg nema.
Ali ne:
- Onaj tko vam je dao otkrhnutu zdjelu, napuknutu ili samo taj jedan dio iz kompleta, nije imao dobre namjere s vama. Učinio je to s lošom namjerom, ili s onom da vam vaša energija bude razorena ili neupotpunjena. Nikada se nećete uklopiti.
Pogotovo ako je zdjela ili vaza prazna. Ne žele vam dobro. Ta, u nas je oduvijek bio narodni običaj da, bilo da se goste dočekuje ili da se, kad se ide u goste nosi i nudi hrana. Kruh i vino i sol. A sad odjednom zdjela prazna, ma da je ne znam kako umjetnički obrađena, ja je ne priznam, i ja je ne primam, nemojte ni vi!
Obilje.
Kruh, ulje i začin. Ništa vrijedne ruke, vidite li kamo ciljam?
Imam, naravno, i jedno i drugo i treće i sve što sam gore nabrojala. I uspomenu koja mi nije dobro prenesena, i uspomenu za koju znam i dar koji mi je s lošom namjerom baš ovakvom kao gore predan, i onaj koji sam sama pretvorila ili ispretvarala u dobar znak kosa crta loš znak.
I sad kad je čistim, izvana i iznutra, kako je zapisano u evanđeljima da posudu valja čistiti iznutra jer ono što je unutra prosijava van i čini sve privlačnim i bogu ugodnim, vidim da sam sve predoslovno shvatila, iako ne krivo, baš upravo potpuno ili djelomično, jer tako vam to uvijek biva sa svim tim naknadnim tumačenjima.
One sitne rezbarije na staklu, običnom staklu jer to je kristal, nečija ga je vrijedna ruka učinila prozirnim i sjajnim, a ne vjetar maestral, ili bura, ili uporna i strpljiva voda, iako i oni rade neizrecivo lijepe slike. Pa kako se nekome može učiniti da je ono što je ljudska ruka napravila manje vrijedno ili više vrijedno, zato što je netko spreman platiti novcem a netko ucijeniti nečiji život sijući stravu i strah.
Da, zadaju straha i zadaju muke, ruke.
Ljudi će češće bit ljubomorni na nečije talente nego što će se biti spremi diviti, to je činjenica, moguće je da zato idemo svaki put ispočetka, diveći se starim umjetničkim djelima, dok na ovim suvremenim primjećujemo samo grube poteze i sirove ideje.
A sve što izgleda prekomplicirano da bi shvatili kako se izvodi, proglasi se kičerajem i dokonih ljudi djelom, onih ljudi koji bi inače kopali noseve da im nije bio alat za obradu kamena pri ruci. Kamena koji su doveli do stakla, kristala jebiga malne celofana, pa pustili u okoliš bez okolišanja kao komad smeća koji treba sanirati po zakonski propisanim pravilima i nikako drugačije, inače ne diraj.
Dakle, oni jadni nisu imali staklo. Nisu imali ogledala, Promatrali su se u varavima i nikad stalnim izvorima vode.
A mi danas nemamo niti tako bistra vrela. Niti bi nam bio dozvoljen pristup radi zagađenja. O tome vam govorim. Što je priča a što je istina. Jer i oni su morali piti vodu da prežive i prenesu svoj gen s koljena na koljeno i tako generacijama do ovog našeg naraštaja. Koji će samouvjereno tvrditi da su oni bili primitivni, a mi smo taj krajnji cilj, nakon nas mirno može biti ništa. Koje jesmo. Nitkovi i ništice.
Imam, dakle, tu vazu na suncokrete, obojeno staklo. Koja je škorcana, prepukla je po sredini umjesto maminog srca. I uzela njenu bol. I ona vam sad ovo priča. Da je ta bol, i da je ta priča, ostala u njoj, ništa ne bi bilo ovakvo kakvo je sad. Ništa.
Vjenčani dar. Prenesen iz ruke u ruku. Ne mogu se sjetiti da je ta vaza ikad bila na stolu ikada da je držala vodu i cvijet, ikakav, ijedan. A sigurno je da je bila darovana i birana s pažnjom i ljubavlju. Ono što je bilo nakon slavlja i nakon potpisa i nakon obećanja danih, bilo je katastrofa. I to se, da bi preživjela, trebalo zaboravit, ako se mislilo preživjet da bi se pričalo. Ne idi tamo, nije vrijedno putovanja. Nije to život. vrijedan življenja. Šta je ljudsko dostojanstvo?
I ta zdjela sa malenim ružicama iskricama, s toliko pažnje svaki je detalj trebao biti obrađen jer nije bilo ovih robota koji u čas posla sve izrade besprijekorno bez obzira koliko veliko ili malo. Rukama se to, strpljivim i pažljivim rukama, i oštrim okom.
Bila je puna sitnih kolačića svadbenih, jer zdjela ne smije bit prazna, ako se želi sve najbolje, a željelo se bez sumnje, bila je voljena, bila je draga i bila poštovana, ako su joj već dopustili da si sama izabira izabranika, da se uda iz ljubavi svoga srca.
Nije birala sama, pijano je društvo izabralo umjesto nje. Nisu je ni pitali. Pogledajte samo izraze lica na tim fotografijama. Preneraženi, prevareni u zadnji čas. Krvavi pir i krvava svadba.
Otmica perzefone, dafne, siringe, jeke koju nije provalija za strmoglave spasila, da bi ona ostavila samo glas da opominje. da ponavlja. da govori za one koji neće naći svojeg glasa, imati svoje snage.
Oštećena po rubovima. Kako? Je li padala sa stola i polica. Jesu li se njome razbijali zidovi i glave za opomenu ili kao pokazna vježba. Ili je ona sama pukla da ne pukne glava. Uzela na sebe. Zamijenila mjesto.
Ne dam ih nikome, jasno. I držim ih na dohvatu i na vidnom, da me podsjete one kad me moja glava izda. I moje srce. Koje kao sve zna, pametnije je od ruku od mozga od neba i od vlage koja dopire koji dopiru posvuda, do one koja sve vidi i sve zna.
Kristalna kugla.
Prošlost, sadašnjost i budućnost u njoj izmiješana, jer su sve iste, samo treba naći poštenog čitača simbola, signala iz dubokog svemira da točno prenese u točnom trenutku, jer svaki je za sebe i svaki se za sebe u trenutku ispremiješa i ne znaš više kome vjerovati, zato ponavljam da nema točnih ni pogrešnih tumačenja, sva su točna i sva su dobra i sva su u pravnom trenu pravoj osobi ako ih se takve dočeka i takve prihvati i tako promatra dok se očekuje neodgodivo neminovno. Preobrazba.
Iz nečega u nešto pa opet u ništa.
Bila je krljušt, pa je postala koža, koja će postati pero anđela. A perom se može nešto i zapisati ako je sredina dobro naoštrena, zato vam govorim. To je ta os svijeta.
Jutros sam našla jedno takvo malo pero u dnevnom boravku. Ispod staklenog stola, na kojem nema ni jastuka ni krletki s ljubimcima. Kako?
Skoro da ne bi povjerovao s koliko je pažnje i koliko nježnosti izrađeno, jer morao je netko to ispresti isplesti, mora postojati tvorac za svako do tih čuda prirode, ljudska je ruka samo još jedan korak dalje. ne ispred, nego dalje. Preciznije. Sitnije.
A mi Mali Pomagači. Samo to.
Kako u velikom tako i u malom.
