Sjećam se da mislila sam da sam prokleta jer mi nikad ne bi niklo ništa što bih posijala, a kamoli dalo cvijet pa plod, pa sam se prebacila na kaktuse, kao njima ne treba ni vode ni brige, i pomolila se bogu da ipak ne uvenu.
A onda sam primijetila, da im mama čačkalicom potrga korijenje. I onako za sebe pitala se u nevjerici, ali zašto bi, zbog čega bi to radila. Tad još nisam dobro razlikovala sebe i svoje od njezinog i nje, te nisam bila sigurna koja je od nas dvije kriva.
Dobro se sjećam, pitala sam se, gledajući je kako ruje po ono malo humusa u tegli na prozoru, zašto mi to radi. Meni, a ne tegli. Ne zemlji, ili cvijetu. Ali ona je izgledala toliko sigurna u sebe i zaokupljena djelom, da sam skoro povjerovala da baš tako treba.
Ona se brine za svoje na svoj osobit način.
Ulijevala je toliko vode da bi, u kratko vrijeme, svi uvenuli, i biljke i zemlja.
Zemlja, znate, zaista požuti od previše vode, i ozrnati se, postaje pustinja. Samo što u pustinjama, vode nedostaje. Pitala sam se, ne nju, sebe, zašto mi to radi. Meni, ne mom cvijeću. A ona bi, iz čista mira, ničim izazvana, počela nekakvu priču o nekoj kolegici s posla koja ima zeleni prst, kad trn zabode u pitar, iz njega nikne ruža.
Moji su kaktusi procvjetali osmu godinu nakon što sam odbjegla iz roditeljskog doma.
Osam, kad ga legneš, je znak beskonačnosti. Možda mu je trebalo bezbroj godina, a možda nije nikad, u stvarnosti, ni procvao. Da nemam slike, ne bi znala. A gle sad, možda je i slika umjetno generirana. Život oponaša umjetnost a ne naopako. Kad ne bi bilo slikara umjetnika, svatko bi vrtio svoj različit film i dolazilo bi do sudara katastrofičnih razmjera. Je l tako?
A onda se mati nenadano pojavila s nekom novom pričom o nekoj svojoj prijateljici koja joj je za rođendan poklonila malene kaktuse sa malenim sombrerom, ko o čemu mi o šeširima, i da ga je momentalno bacila u smeće.
- Kaktus bode, - rekla je urotnički osvetničko odrješito - Ona je zla, namjerno je to napravila da bi me povrijedila.
Pa je bacila cvijet. A tu zlu ženu i dalje izdržava na beskrajnim kavama.
Eto o tome vam pričam:
Jučer cvijet, danas trn, sutra zemlja. Gotovi smo, razumijete.
Zato #Save Soil.
