Životni vijek, ako traje tisuću godina kako kažu da je rekao Sokrat par milenija prije ovoga trenutka, i ako je život čovjeka niz rođenja i umiranja, koja se događaju svaki dan i u svakom dahu, onda sam u ovom krugu vidjela više nego što je većina ljudi koje poznajem ili za koje znam, sanjala, a kamoli zamišljala.
Kad samo pogledate, na koji način žive i kakve odluke donose, oni koji smatraju sebe i koji su uspjeli uvjeriti druge u to da su jako maštoviti i zanimljivi, jasno vam je da su to uglavnom oni koji ponavljaju tuđe greške, niti ih ne modificirajući prema trenutnom vremenu, modi ili interesu. Jedino što imaju iza sebe mnoštvo koje je uvjereno da samo nije maštovito ni zanimljivo, pa te greške galamom podržava.
A san, nije u domeni koju mogu kontrolirati. Pa im tu treba pripomoć, kakve stare knjige ili kakvog novog proroka.
Proroci, budi i to rečeno, su izvorno oni koji govore nadahnuti bogom, u ime, ili umjesto nekog višeg od sebe bića. Ne tumače ništa, samo pjevaju, a publika shvaća kako joj je dopušteno. Uzima krpice za koje ima ideju kako ih iskoristiti, ili one koje ostanu odbačene. Često puta baš te neželjene, nezanimljive, odbačene i naoko nekorisne, postanu temeljac za novo i bolje nešto. Da, temeljac, kao juha ili kao kamen.
Ugaoni kamen iz pisama. Mjesto nakon kojega se mijenja smjer, nakon kojeg sve poprima drugačiji oblik. Smisao. Značenje. I svrhu.
Osim grešaka koje sam trebala ponoviti sama, vidjela sam greške svojih majki, i svojih sestara.
Kako već ta priča ide; sedma kći sedme majke. Ili kletva?
Po bajci, ili ipak basni, o sedam kozlića, najmlađi i najslabiji i najnezaštićeniji od njih, ima najviše šansi da preživi i prenese naučeno. Broj jest ključan, a ključ je u satu.
Sedma noć. Je li to ona sa subote na nedjelju? Ili s nedjelje na ponedjeljak. A sedmi sat? Ako se dan dijeli na 24, 12, pa šest, kad bi bio 7.?
Uglavnom, majka je koza uspijevala koliko-toliko sačuvati sigurnost doma, dok crni vuk nije pokucao na vrata. Kozlići su bili dobro odgojeni, pametni i oprezni, i prozreli su opasnost, ali nisu uspjeli izbjeći da budu prevareni. Vuk je promijenio odijelo i izmijenio glas, pretvarajući se da je njihova majka, ili možda netko sličan i poznat, koji donosi vijest o njoj. Uvaljao je šapu u brašno da bi bila bijela: "Vidite da nisam tako strašan ni ružan, pustite me u kuću." Najmanji od kozlića se sakrio u ormar velikoga zidnog sata, i tako izbjegao da bude na licu mjesta u vlastitom domu, pojeden skupa s braćom.
Ništa, samo kažem, ne događa se nama, ništa drugačije ni strašnije od onoga što se događa svima. Zlo nema puno lica, niti može držati masku reda i mira na dugo vremena. Može se svatko pretvarati da je nešto što nije na nekih deset minuta dok ne prođe opasnost. Ili, uz pomoć zajednice, kozmetike i možda kakvoga demona mjesta, pa onoliko dugo dok ne ostvari svoj naum.
A kada ga ostvari, ne zna što će dalje. Ne zna što će s njime. Svo je uzbuđenje bilo u planiranju i izvršenju prevare. Sad kad vidi koga je varalo i koga je vrebalo, vidi i to da sam nije ni tako velik, ni pametan ni jak.
Pojeo je tuđu djecu pa dobio gastritis. Što bi da je svoju, kako to neki ljudi rade. Ili je taj misteriozan kraj u kojem lovac raspori vuku trbuh iz kojeg iskoče živi kozlići da bi ga zatim zatrpali stijenama, ostatak onog mita kad je Kron pojeo kamen umjesto Zeusa, koji je zatim sjeo na prijestolje?
Oni koji su izgurani, ili koji su se sami izgurali, na pozicije koje se bolje vide, u koje svi gledaju, imaju više šansi, ako je to moguće reći tako, da ih se oponaša, te je njihova odgovornost veća. Svaki grad i svako selo ima takvu svoju kraljevsku obitelj, onu kojoj se svi dive, ili koju svi potajno mrze. Onu koja postavlja trendove. Logično da se oko njih sjate svi oni koji žele šivati odijela i praviti lijepe frizure i prodavati što god tko već ima.
Naša je obitelj bila odabrana jer je imala izuzetno snažne pojedince. Nije ih se moglo samo tako zavesti. Nije im se moglo svašta podvaliti. Nisu se dali ucjenjivati. I znali su da su nevoljni i slabi oni koje treba štititi, umjesto ih se gaditi ili bojati ili dokazivati svoju snagu rušenjem svakog tko nije sam od sebe borben.
Ti su jaki pojedinci, u pravilu bile žene, i nježniji muškarci. Kažem nježniji, u smislu, senzibilniji, osjetljiviji, razumniji i odgovorniji. Životniji. Orijentirani na stvarnost umjesto na poziciju i posjed, kako to već muški imaju običaj poredati. Umjetnici i posvećenici. Posvećeni čemu god da su radili u danom trenutku, pa tako i bogu, u tom smislu svećenici.
I drugdje je isto bilo puno takvih istih vrijednih žena, ali uvriježen je bio običaj da se hrani truta umjesto matice. Matica je sluškinjala i izrabljivana bila do iznemoglosti.
Dakle, imaju vuci neki način, kojem još nisam dospjela do kraja uvidjeti svrhu, dakle, način da pronađu, nanjuše ženu poput mame-koze, dakle, matice rodne i plodne, i da ju podrede potpuno sebi, i onda sišu i glođu dok ne sruše doslovce sve do temelja i temelje, čak i uspomenu koja bi ih, kad prijeđu sve granice, mogla sačuvati.
Znači, kako god da zdrave zajednice ili one koje bi htjele da su zdrave i dugovječne, časte i štuju svoje matice, ono što ih hrani i daje im sigurnost u svakome smislu i pogledu, materijalno i duhovno, tako su ovi, ali oponašajući samo ono vanjsko, počeli zahtijevati da se časti truta. Njemu se prvom daje hrana, njemu se ljube ruke i noge, on prima zasluge za sve što netko drugi radi i, ubire porez.
Kad stavite maticu na prvo mjesto, ona sve što ima umnožava i dijeli: Dijeli s vama i sa svima koji su voljni ili koji mogu primiti. Pa dijelili oni dalje ili spremili za poslije, za van. Svatko odlučuje za sebe.
Kad hranite truta, jedini on se deblja. Zdeblja se toliko da mu i samome škodi. Kad ga hvalite i darove kad mu nosite, jer tako on to zahtijeva, on vas vrijeđa, kudi i izruguje, a darove spremi neka mu se nađu, za nedajbože. Ili baci u smeće, da ga ne bi vještica proklela.
U tome je sva razlika.
Mama nije morala, ali izabrala je truta. Sestra nije morala, ali izabrala je truta. Jesu li bile prevarene ili su se dale prevariti? Ni jedno ni drugo: svi smo im govorili da ne idu u tu i takvu obitelj. Jesu li birale svjesno?
Mudrac je rekao: Ako vam je jedina briga vaš duhovni rast, tada je najbolja stvar koja vam se može dogoditi, brak s demonom. Najbrže ćete stići na odredište.
Pretpostavljam, do svetosti. A ne samo groba.
Nevjerojatno puno štete rade, ali drže se nevjerojatno junački. I one, i demoni. Neki put se ne vidi razlika; tko je demon u toj zajednici.
Odabrati svoj put, navodno, možemo sami, tu jednu kvalitetu koju će biti vrijedno slijediti, i ustrajati u njoj. Nakon nekog vremena, dogodit će se transformacija.
Pretpostavljam, ili će demon postati svecem, ili pripravnica za sveticu, demonom.
I jedno je i drugo je potrebno. Bez jednoga ne bi znali što je drugo. Nit je jedan bolji od drugoga. Čak i kada štetu rade zajednički, postoji neka viša sila, koja sve izravna.
Iz ove pozicije ne možemo znati, osim držati svoj pravac. Držati svoj prostor uredno i čisto, i ne petljati s onime što sluti na prevaru. Pa makar se i u toj slutnji prevarili.
Ili se, pak, odvažili testirati zbog čega smo izmislili riječi poput srčanost i hrabrost.
:)
