Pjesma popularna na djevojačkima kaže: "Vodi me do zvijezda daleko od pogleda", a ovi s momačkih čuli: "Želim biti zvijezda i biti viđena".
Rijetko koja cura nije bila zavođena na način, skinut ću ti zvijezde s neba ako budeš moja, ali rijetko koja razumije na koje se skidanje odnosi i što podrazumijeva svojatanje. Ako napokon i shvate, škrte su na dijeljenju znanja.
Meni neće bit problem ponoviti upozorenje: Njima nije bitno je li staro ili mlado, stameno ili bolesno, muško ili žensko, njima je do lova i do pobjede. Što ste neznatniji, izvjesnija im je pobjeda, a kasnije se sve može nadogradit i prepravit. Osim visine i dubine. Ali to su već neke druge sfere.
- Ja sam od tebe napravio ženu i gospođu.
Da vas pitam sada, čisto nevezano, volite li vi kad gomila bulji, drelji i pilji u vas bez odstupanja? Pogotovo ako neima razloga, ili ga vi ne vidite, i pogotovo ako ste lijepo zamolili da vas se ostavi na miru. Ugodnije je biti malo manji i sa strane, ne samo radi boljeg pregleda situacija i stvari, nego i radi mentalnoga zdravlja. Što će vam sve te misli koje nisu vaše. Na koncu zaboravite što ste rekli zato što je tako trenutak zahtijevao, a što ste prešutjeli. Šutnja je od boga, a zvuk? A riječi koje bi i značile nešto na dulje neke staze? E pa onda.
A kako znate koja je koja?
Ili svaka, ili nijedna. Izbor je vaš.
A onda se pojavi ta neka prevarena žena ili precivilizirani muškarac da govori u ime ovih koji su odlučili šutjeti jer znaju da će im se svaka obiti o glavu, a ovo je kraći put, s parolom:
- Mi nismo nevidljivi!
U čemu je stvar? Zar ne čuju dobro, zar ne razumiju. Jesu li uopće pitali ikoga, jesu li se konzultirali sami sa sobom, jer znate svi vam oni provode vrijeme u dugim meditacijama, čak imaju štoperice i hvale se međusobno koliko je tko dugo izdržao i koliko će izdržat do kraja mjeseca. Čak ih se potiče na to i nagrade se dijele. Zaista svašta! Zar nije?
Je. Kad ne bi bilo tako, zar bi uopće sjeli. Da se ne spominju novci i da se ne broje poeni, ne dijele bedževi. Na to su se sveli, bez zezanja. A onda im je netko drugi kriv. A oni su pravi.
I sad da vas pitam, ima li boljega načina, ili ikakvog drugoga, kad su svi u takmičarskom modu.
U tom tonu, zar nije nevidljivost nešto kao super moć.
Bar da nije u igri zrcaljenje:
Ne vidiš ga, jer nije na svom mjestu, ili nije potreban tu gdje jest. I prođeš što mirnije možeš iz poštovanja prema svemu što vidiš i ne vidiš. Pogotovo onome što ne vidiš: ne drži li nas gravitacija sve zajedno prizemljene, ne puni li zrak naše krvne sudove, ne veseli li muzika i vaše srce ne pokreću li nevidljive strune u kakvom takvom ritmu i vaše udove, a možete li ih vidjeti? Eto tako.
Postoje, naravno, vrtlozi energije i prisutnosti, vrlo neugodne. Glasovi koji su prijeteći, a koje možete i pročitati na društvenim mrežama, dakle i zvukom i znakovima, da su to riječi i misli ljudi, koje vrijeđa vaše "samo-prolaženje".
- Ko kod turskog groblja.
A onda oni vas nazovu grobuljom, ili grobarem. Vi ste groblje, koji ih ne vidite, a ne oni koji su gornjom frazom, takvima sebe imenovali. Dakle, oni su nevidljivi i to ih smeta, ali prebacili su sliku ili priču na vas koje oni vide. Vide vas. Razumijete. Ajde samo probajte napraviti nešto što je po njihovu sudu krajnje nemoralno, tipa ne pozdravit onog tko je po činu i rangu stariji, ne po kronološkoj dobi, najstarije žitelje nitko više ne shvaća ozbiljno. Otkako strojevi pamte i prate događaje umjesto ljudi.
Igrom slučaja, ili je igra tako namjerno vođena, oni drže vas inferiornim sebi, jer su oni zdravi i sve dobro vide i shvaćaju, a vi ste invalid nevalidni, koji je samo njihovom milošću jošte na životu.
Znate ono, kako su stari Rimljani i Vikinzi, bilo je na seriji koju mnogi još uvijek vole, ubijali djecu s kakvim fizičkim deformitetom, tipa da se rodi sa šest prstiju, dvije glave ili bez noge ili ruke. Ili ih ostavljali kraj rijeka ili u pećinama, da se divlje zvijeri pobrinu za njih. Znali su predobro ovi naši stari, da je više samilosti u beštija nego među ljudima. Vukovi, koze, medvjedi i majmuni bi othranili ljudsko dijete kao da je vlastito, ne pravi se razlika, nema moje tvoje, prihvatljivo neprihvatljivo, ružno ili drugačije od drugih.
Ali čim se zvijerima da da nose ljudsko odijelo, oproste se sa ljudskošću. Ili su to samo rijetki pojedinci? Zbog čega ih je onda u svakom valu više? Pogrešan odgoj? Ili zamjena mjesta.
Onda ih tako pustite da govore dok se ne umore, i molite boga da ne naprave više štete no koristi upravo samima sebi. Jer nema nikoga da ih opomene. A ""lanac je čvrst onoliko koliko njegova najslabija karika."
- Nevidljivost je super moć!
Ali ne smijete to prečesto spominjati, da se ne bi koristila na štetu umjesto na radost.
Zašto kažem radost i koja je radost u imanju super moći za koju nitko ne zna?
To priupitajte zrak, pitajte pjesmu, melodiju, zavirite u tišinu pa samo malo pričekajte da vam stigne reći a vi razumjeti onim umom koji će znati pronać prave riječi za iznijeti na van to što je unutra, bez straha od pogrešnih tumačenja.
Ono kad se teoretičari unezvijere pravedničkim povicima o vraćanju izgubljene osobne moći, koju ste predali, ne znam sad, drakonima, arhontima, koječemu, i o krađi energije, to je to, to su oni sami. Koliku su nam moć dali! Da se boje ostajanja u sjeni.
Najopasnija je, od svih, stvar na svijetu, ne biti svjestan vlastitoga jada.
