Kako već započinju ta stara neprijateljstva između ljudi, malo tko zna, dok god svatko zna da je tako oduvijek bilo.
- Nikad se nisu mogli crveni sa plavima, crni sa bijelima, veliki sa malima...
A onda se netko sjeti da treba pomiješat jedne s drugima pa krene u nova nasilja i protuprirodne radnje.
U prirodi, međutim, već postoje i ljubičasta i siva, a postoji i srednji put odavno, to je onaj između iliti kad se zbroje veliki s malima, desni sa lijevima, pa podijele na dva. Tako se dobije i računa prosjek. Pa prema prosjecima svatko dobije od svega isto, i opet ništa ne valja, jer tako stvarnost ne funkcionira.
Vidite, mačke i leptiri se boje vode, a ribe i meduze žive u vodi, pa ako ove zbrojite pa podijelite prema propisanim standardima, ribe više neće moći disat, a leptiri poletjeti jedni prema drugima. O mačkama ni o meduzama nitko neće povesti računa, jer su ionako prevelika napast, to jest, prema onome što običan čovjek zna.
Prema onome što ne zna, ali dajemo mu da nasluti pa prevede na sebi svojstven jezik ili makar onaj koji bi mogao razumjeti još netko osim, pa pogonjen znatiželjom da potrči prema izvoru, ili ga potraži ako mu nije na vidiku, mogu biti bilo šta:
Da su one stražarice na granici između nama vidljivoga i nevidljivoga svijeta, ili vratarice koje odlučuju tko od nas prolazi dalje a tko ostaje gdje jest ili propada još dublje. Ili ipak prelje i vezilje nevidljivih niti, tkiva koji netko zove vezivnim, netko ga ne prevodi nikako nego prepisuje ono fascia koje ne želi prepoznati u udžbenicima novije ljudske povijesti, ili ipak kaže jednostavno - meso. Blatnjasta tvar koja u stvarnosti stoji između žila i kostiju, na mjestu gdje su one crne praznine u atlasima iz anatomije tijela. Bilo kojeg tijela, bio to pas, ptica ili cvijet. Čovjek ili žena. Navodno se i to razlikuje prema obliku zdjeličnih kostiju. Posude koja se puni i prazni, kako se vrijeme pomiče. Kao skazaljke na satovima na navijanje. Potrebno je zakrenuti neki kotačić, potegnuti neku verigicu, cimnuti neki lančić ili ga povući svom snagom prema dolje. Pa da se pokrene, da život već jednom počne.
Kad ne bi bila dva, ne bi bilo ničega trećeg. Kad se ne bi pojavio četvrti, plesni bi koraci bili prejednostavni, a to brzo dosadi. Ali inače i u globalu sve je jedno. I jedino se kao jedno računa. U tome je i mudrost i spas.
Ako baš hoćete, ili ako ste tip očajnika, onda uvrstite i nadu.
Ali zašto se trošiti s takvom, ako znate da uvijek sve dobro završava. Jednostavno ne može drugačije biti u velikom ako smo se milion puta u malome uvjerili da nakon jedne male smrti dolazi bolji život, i još bolja smrt. Takav je raspored svih stvari. Udah pa izdah, pa opet udah. Nekontrolirano i neovisno od ljudskog uma. Postoji viša sila koja se brine za sve. A mi smo začin.
Sol. Bez soli je ručak bljutav.
U ovoj se priči otišlo toliko daleko, da su izmjerili da mali ljudi sa kratkim rukama koji grizu nokte do kosti nemaju to pravo da se zovu ljudima. Na jednak se način, kao ono sa bijelim mačkama koje imaju plave oči pa stoga moraju bit gluhe, zaključilo da imaju i lupeški karakter, i da su bolesno ljubomorni, i sve da se to vidi po obliku njihovih palaca. Jer, palac je taj božji prst koji čini razliku između nas i ostalih životinja. Većina ih naime nema odvojene niti se može služiti njima na način na koji to može čovjek.
Udaranje u razmaknicu. Ništa više. Ali niti manje.
Otišli su, velim, toliko daleko, ili se možda spustili toliko nisko, ja ne znam, vi prosudite, može li netko na osnovi vanjskoga izgleda znati što netko nosi u svojoj duši, ili na kakav će sutra način planuti po dnevnom rasporedu. Jer planut mora, ako misli zaradit svagdanji kruh za sebe i svoje. Koji neće da uče na njegovim pogreškama, jer će ponoviti svaku bez grešno, ta kako bi inače kontra svoje prirode, koju su izdiktirali ti kratki prsti na batastim rukicama koje vise svaka sa svoje strane zdepastoga trupa. Za koji opet ne znaš i ne možeš bit siguran, na kojem kraju drži glavu, gore ili dolje, sprijeda ili straga.
- A vidi nas!
Svi vitki i visoki, kano vite jele i ponosni jablanovi.
Vidi, možda zato ovako nemilice sijeku šume i spaljuju ledine, makiju, kako se već u nas terminiraju ti termini iz geografije tipične za mediteranska područja. Međuzemlje. Tu smo mi.
Sa ovog se mjesta kreće. Ovo je ta stanica na kojoj smo zapeli, kao onaj lik u pjesmi o hotelu Kalifornija. Možeš se odjaviti kad god ti je drago ali nikad nećeš stvarno otići. Možeš ti najavljivat i ovo i ono, ali s tim mentalnim sklopom, zaglavio si zauvijek na tom prokletom mjestu. Čak ne primjećujući da je privlačno. Što je to tako privlačno pa da ste još uvijek tamo?
Ovdje je ugodno samo kad nema ljudi. Kad možete osjetiti svježinu daha na koži, i njegov miris posvuda.
Cure znaju o čemu govorim.
Ono predivno olakšanje, bezuvjetnu ljubav kojoj se jednostavno morate pokoriti, to više i prije jer znate sa sigurnošću i smrtnom ozbiljnošću da vam neće nauditi, dapače. Sve što se dogodi za vrijeme i nakon toga, bit će preobražavajuće. I to je jedina sigurnost. U promjeni. Kojoj se prepuštate s punim povjerenjem.
Ali dogodi se zamjena, ubaci se nekakav uljez, i taj dah odjedanput smrdi, taj lahor odjednom ima težinu koja ne popušta ne prolazi, i kako se vi pomičete, pomiče se i ona za vama poput neke proklete sjenke koja se ne da odlijepiti kao žvakaća sa cipele. Ni drvcem, ni kamenom, ni acetonom kad dođete doma, ali se ne da ni baciti cipela, jednostavno zakačila vam se za nogu, drži se za gležnjeve kao da su negve, okovi koje vam neki srednjovjekovni mučitelj natiče umjesto užarene krune i sramotnih slova.
- Nu, da ne bi utekla.
Nametnike jedino riješi vrijeme. Na nama je samo da nađemo strpljenje i dopustimo preobražaje. Željezo će istruliti, zahrđati i postati lomljivo, kosti će se osušiti, također, i bez obzira na to što poduzimate svim tim treniranjima i poticanjima čvrstoće. A ovo što ostane, tko živ, a tko mrtav.
A tko u ponavljače.
Tko naprijed, a tko nazad, tako je trebalo stajati. Kao u školskim razredima. Nema preskakanja, varanja niti požurivanja kao u stvarnim obrazovnim ustanovama koje mjere samo informacije koje ste uspjeli zadržati u memoriji i kojom ste se brzinom rješavali zastarjelih dogmi prigodnim zaboravljanjima.
Nije dobro prigodno zaboravljati što se događalo, zaboravi su dobri samo za datume i za imena. Obljetnice i spomendane koji se mijenjaju kako se i moda mijenja, jer što je politika nego moda sa opasnim namjerama. Možete još i sada, a ne samo u nekoj davnoj prošlosti izgubiti glavu ako ste objesili ili niste zastavu pogrešne boje, a uzvike i pozdrave ne treba niti spominjati.
I što ćemo sad kad se sa boje robe, kecelje i uniforme prešlo, prelazi polako ali sve sigurnijim koracima jer nema nikoga da opomene, na boju kože, kose, očiju, duljinu kostiju, čak trepavica i nokata. Samo ne daj dragi bože da progovorite nešto nerazumljivo. Proglasit će vas Babiloncem, najmanje. A znamo što su ti bili i kako su završili. Iako tom kraju, gradu, državi što li, nitko ne zna niti vidi traga. Je li postojao? Gdje bi bio sada? Postoji li kakav kamen, kakovi temelji, dokazi da nije sve to izmišljeno, plod mašte nekoga pisca poput mene ili vas.
Bolja vremena nisu nikad bila, a hoće li biti ikad to ovisi od nas sadašnjih, dakle?
Na jednaki način kako današnja omladina uči pravila prihvatljivog ponašanja preko slika i stripova radije nego od stvarnih ljudi koje vidi svakog dana i u snu i na javi, bez obzira, ne sanjamo li samo ono što već znamo, na jednaki način su to radile i generacije sadašnjih staraca i prijašnjih također. Nema tu nekih skrivenih tajni, jednostavno je tako lakše, izdvojiti ono što je bitno od nebitnog koje bi se izgubilo u svakodnevnim obvezama, i neobaveznim ćaskanjima da se ubije časak vremena kojeg se nema.
Da se prevari strah od praznine koja očekuje da bude ispunjena nečime, bilo čime.
Pa bude lakše pustiti duhu mjesta da ponavlja svoje korake.
Sigurni oni i ugodni bili ili krajnje trapavi. Onakvi kakvi vode u stopostotno posrtanje s kobnim posljedicama.
Ništa to nema veze. Pa tako ni sada.
I njima je bilo ponuđeno kao i današnjoj djeci, učenje na svetačkim primjerima, i na junačkim primjerima i na skrbničkim primjerima i na onim rušilačkim koji bi po redoslijedu došli najkasnije. Tako mora, i ne može drukčije, morate nešto imati pred sobom da biste mogli porušiti, inače što?, mašete rukama po zraku, a on vam se niti ne izmiče da biste svejedno promašili. Takav je.
Ili ste vi takvi.
Jer rukama morate raditi, ruke moraju mahati, moraju se kretati za to su napravljene, htjeli vi ili ne htjeli pomoću njih i poletjeti. Ili kakve su vam već namjere bile. Inače što će vam, možete ih slobodno vratiti onome od koga ste ih prepisali. Ili ostavit kraj ceste pa da to učini pošteni nalaznik. Bez duga, i bez krivnje.
I sad kad ste ostarjeli prosipate odjedanput pamet kako nikad nije tako bilo, ili u suprotnom smjeru, kako je baš ovako oduvijek bilo, a ne kao ovo danas, uči djecu krivo televizija, Internet, najveće zlo današnjice. Nije naravno. Nego se samo sada malo bolje vidi i to sve može vidjet puno više ljudi. Veći nam je izbor, svima. Ne odlučuje ni mama ni učitelj da će vaš uzor biti sveti petar, obraćenje koje se utjelovilo u vatikanu. Birali bi sami. Je l tako?
Kad bi se znala čitava priča o stravičnim mučenjima koja su prolazili stvarni muškarci i žene prije nama poznatoga vremena, ili paralelno s nama ali skriveno od naših očiju, ne bi li sa više poniznosti i sa većom zahvalnošću gazili po istoj ovoj zemlji, ili bi htjeli ponavljati iste muke kao oni, jer je to tako, zato što se o tome priča i govori i u slikama prikazuje, postalo moderno. Mislim da ne bi. Znali bi bolje što je, i kako završava i za žrtve i za kriminalce, i ne bi bilo ni govora o dijeljenju uloga na dobre i zločeste, naše i na vaše. A ovako vas duh mjesta ponese, a priče se smišljaju naknadno, naknadno se nalaze opravdanja tumačenja i objašnjenja. Jer svaka generacija mora ostaviti sljedećoj nešto u naslijeđe, inače smo potrošili vrijeme i gorivo i imamo manjak.
Nije, ponovimo skupa, stvar u tome što je jednom bilo ni kako je počelo, i počinje i biva i jest u svakome trenutku uvijek isto, samo što je pamet kratka i sjećanje kratko da bi se sjetilo da iza jednog koraka dolazi drugi, desna noga pa lijeva, ili obratno, ovisi na koju ste ustali. Iz jednog daha drugi, u pa iz. Inače posivite u licu a očne vam se jabučice izboče prema vani, i po tome se zna, jeste li živ i koliko ste mrtav, a ne samo po kolutanjima kad vidite nekog tko vam nije drag.
Dovoljna je sitnica, točkica sa koje se polazi u svakom krugu ispočetka. Od trunčića prašine je bog navodno stvorio čitav svijet, i čitav svijet je u to spreman povjerovat, dakle?
Ratovi su počinjali i završavali se, zbog centimetra zemlje između dva kamena, ili zbog krivo izgovorene riječi u nevrijeme ili čak zbog pogleda koji je netko opisao kao opasan i urokljiv, dakle? Čiji je recept za slanu pitu bolji, i koliko jaja ide u koju kremu, a kamoli koliko žumanjaka mora bit u jednom jajcu. Zato se i pojave s vremena na vrijeme neka jaja u kojima su dva. Zato i kažemo da se o ukusima ne treba raspravljati jer svaki jezik zna samo za sebe kako mu je, i svaki želudac što mu bolje odgovara a što nikako.
Tijela se moraju kretati, pa neka se kreću sa nekim smislom i sa svrhom, neka prije stvore nego što umu padne na koru da išta uništava, to je tako jednostavno. Ne možete srušit zrak, nebo, oblak, ne možete niti vodu, ali možete misliti da je zagađena, da se onečišćava, da vam neće biti dobra, u tome je stvar.
Da ste tako nevažan.
I u isto vrijeme toliko važan, toliko da vam se ovo znanje da. Da vam netko može to na znanje dati, da možete poslušati ili negdje pročitati da se sve mijenja i da ništa nije propalo, da nikad ništa ne propada. Da nikad nije i da nikad neće, čak ni kad se najavi najnoviji, i ovaj put posljednji, smak svijeta koji poznajemo. Eto to.
+++
On vas samo opominje na to da se valja obratiti, preokrenuti i na drugu stranu, inače će ova jedna koju se sada koristi postati utrnula, a onda trula.
A trulež se brže širi po čitavom tijelu, nego čvrstina.
Za čvrstinu trebate marljivo raditi. čvrstoća se mora nekako zaraditi, i tu nema prevare.
- Verte, verte.
Sa ove sam strane gotov. Sveti Lovro.
- Saepe styllum verte!
Kako u pokretu tako i u mirovanju. Kako tijelo tako i um. Pa i emocije, dašta! Jedino je promjena sigurna. jedina pouzdana. Jedino na nju možete računati, i u nju povjerovati. I nije to nikakva nova religija, nego činjenica.
- Damme muerte que faltava.
Svijetu nedostaje odmora. Dopuštenje da umre, onome što umire, a da živi ono što još nije blizu svoga kraja. A ne obrnuto. Ovdje se forsira preživljavanje pod svaku cijenu, tako da onome što je došlo do faze da procvjeta nije dopuštena ni moguća cvatnja.
