Branko je vidio da se ljudi skupljaju pa je požurio da vidi što je. Smatrao je sebe jako pametnim čovjekom, nikad mu nije trebalo dva puta reći da zgrabi priliku koja se sama od sebe pruža, dobro je znao da ako neće on, uvijek ima tko će, i da je brzina super moć, a oni koji se nećkaju i koji promišljaju i propituju da nisu za živjet, i ne zaslužuju bolje od onoga što im se baci ako ostane ne pojedeno.
Nije mu bilo jasno oko čega se ovi ljudi kupe, jer nije bilo nikakvog kazana s grahom, kofera s novčanicama niti kovčega s blagom, a nitko nije niti govorio dovoljno glasno pa da bi čovjek mogao shvatiti u kojem je grmu zec, kojega bi trebalo uhvatiti za sretnu šapu, te je, protivno svojim navadama, odlučio pričekati koji trenutak, jer nije htio ispasti glup s ishitrenim pitanjima, i uskoro je shvatio da svi ti ljudi očekuju vidjeti samoga gospodina boga.
- Kako molim? - nije se mogao suzdržati - Je li to za ozbiljno ili je neki cirkus u gradu za koji moja djeca još nisu čula.
Nitko od prisutnih nije pomislio da je glup, dapače, svi su mu se ljubazno osmjehivali i to ga je ohrabrilo da ipak ne napusti svoje mjesto u redu.
Kako se čini, svaki je pojedinac imao priliku iskusiti na trenutak kako je to kad si bog glavom, a onda kako se napreduje sa stajanjem u redu, kao glavni zgoditak spominjao se susret s gospodinom licem u lice. U redu, ako ne s njim bradom, onda s nekim od njegovih najbližih suradnika. Ali to često puta ispadne još bolja opcija.
Iskustvo iz stvarnoga svijeta nas uči da je onaj koji sjedi na samome vrhu najčešće marioneta koja služi tome da popije krivicu i trpi optužbe, dok ovi iz sjenke zapravo mrdaju stvarnim stanjem i imanjem.
Odlučio je ostati, zar vi ne biste?
Red se pomicao brzo, i kako je stizao sve bliže kapiji prema dvorištu koje je trebalo biti raj ili tako nešto, sjetio se priče iz djetinjstva o svetome petru koji čuva ključeve raja, i poveselio se što će mu, pod uvjetom da to stvarno je to, imati priliku reći riječ ili dvije. Onako kako je oduvijek zamišljao.
Međutim, prevario se, bila je ovo malo drugačija stvarnost, činilo se da je svatko od njih običnih redaša, dakle ljudi koji su kao i on sam stajali u redu, neko vrijeme bivali vratarima, da bi se malo za tim izgubili s druge strane ograde.
To je bilo još i bolje, budući da vratar odlučuje tko prolazi a tko ostaje. Čovjek na vratima je taj koji donosi odluke, dok bog samo stanuje iza tih vratiju slušajući ove koji neumorno kucaju tražeći da ih se pripusti.
Dopadala mu se ta misao. Kroz glavu su mu prozujala sva ona lica i imena koja su mu jednom u životu digla živac, jer jedino se takvi pamte, ako je blagost i toplina kvaliteta koju želite uživati na vijeke, a navijeke je mjesto koje eto ima priliku kreirati sam po svojim ukusima, i što je više mislio o tome, to je nestrpljivije gledao kako se red miče.
Počeli su mu ići na živce i ovi ispred i ovi iza njega, tim više što ove koji su već prošli neće imati priliku sam ispitati te će ih morat otrpjeti i trpjeti na vječnim lovištima. Ponadao se da na lovištima koriste oružje koje stvarno pogađa mete.
Ta mu je miso na tren osvjetlala lice, i s tim je zluradim osmijehom dočekao svoj red da se gospodari.
Momak koji je zauzimao mjesto svetog petra se blaženo osmjehivao jedva čekajući da produži svoj put dalje prema gospodinu, a Branko ga je gnjevno gledajući u mislima šamarao ne bi li se blesav probudio i odradio što mu je zadano.
- Znadete li lozinku? - pitao je momčić.
- I sad mi to govoriš! - bio je bijesan, ali dobro se kontrolirao, izvanka.
- Oh, vi ste novajlija. Ništa zato, evo mala pomoć. Riječ od pet slova koja nam je svima potrebna.
- Khe?
- All we need is … na našem jeziku. - zapjevušio je mladac i Branko bi ga bio zaozbiljno opalio da nije i cijeli kor anđela iza njegovih leđa zatreperio u istom ritmu pucketajući prstima, a to ga je sjetilo na djetinjstvo kad je tek učio tu vještinu i obuzeo ga je mir i toplina.
Branko je počeo pjevušiti i ljuljuškati se u ritmu, a onda mu je crv sumnje pokvario raspoloženje:
- Rekao si pet slova. Je li ovo trik pitanje?
- Oh, shvaćam, niste učili engleski...
- Učio sam ja, znam ja dobro na što ti smjeraš, zato te i pitam je li trik pitanje, tebi se sviđa ovaj posao i ne želiš da ga ja dobijem! - pištao je od bijesa. Bio je u pravu i bio je siguran da je bio u pravu.
- Pitanje ne može biti lakše, baš zato što mi se žuri da što prije skočim na sljedeću razinu. kad vi budete vratar, vi sam smišljajte novu lozinku, budući da je ova razbijena, svi koji su vam za leđima, već su sve čuli i bilo bi im dosadno osim toga, nitko ne želi sudjelovati u nepoštenim igrama, pogotovo što je ovdje glavni zgoditak susret s gospodarem glava u glavu.
- Nemoj ti meni mali sad filozofirat, gospodin ovo gospodin ono. Tebi je omililo ovo radno mjesto i odjedanput si posto velika faca i ne želiš da se i drugi popenje ovako visoko.
- Ljubav, gospodine, ljubav je lozinka, eto ja ću vam reć, a vi stanite na vrata. - momku se očito žurilo, ali oni iza su se naglo pobunili:
- Nema varanja! - odjedanput se čulo iza Brankovih leđa, i on kao da je najedanput shvatio da nije sam u redu, da nije nevidljiv i neprimijećen i da ih se itekako nakupilo iza njega, koji su mu se namjestili na itac. Vidio je i par poznatih faca, i to mu je dalo još i dodatnu snagu.
- Ajde, drugo pitanje, drugi pokušaj - trznuo je na vratara.
- Okej, mali se vratio nevoljko na mjesto sa kojeg je već u mislima otišao. - Dajte mi proslovkajte, i možete proć.
Iz Branka se sve pušilo. U tome je bio trik! Tražila se riječ od pet slova, a ljubav ima očito šest. Već je vidio svoju pesnicu na njegovoj njušci što bi računao kao šesto slovo viška ili šesto čulo koje mu je šaputalo da je riječ o zamci, ali je kroz stisnute zube ipak procijedio:
- Lju-Bav. - a momak ga je propustio niti ne provjeravajući. Odlepršao je prema svome naprijed niti se ne osvrćući na to što za sobom ostavlja.
- Molimo vas, dame i gospodo - oglasio se zvučnik kraj nadzorne kamere - bez nepotrebnog zadržavanja, ovo su tek prva vrta. Što ste ljubazniji i susretljiviji jedni prema drugima, to će i vama samima biti lakši i ugodniji put. Pogotovo prema onima koji su iza vas u svemu, bilo da su zadnji stigli ili da nisu mogli dovoljno brzo trčati, ili da nisu dobili informaciju na vrijeme ili da ih je netko usput pokupio. Što više duša dovedete, pripustite, to ćete i sami imati više pomoćnika...
Branku nije bilo do slušanja motivacijskih trabunjanja, on je bio čovjek svijeta, i znao je kako se sa svijetom postupa. Prvoga koji je ispred njega stao s onim glupim zbunjenim izrazom je odmjerio i tim jednim površnim pogledom odredio kakav je u duši.
- Znate li lozinku? - narugao se, oponašajući ton i ritam glasa svoga prethodnika.
- Znam, naravno, ljubav. - blago se nasmijao proćelavi starčić.
- A ne! Ta je bila maloprije, promijenili smo jer su se ljudi bunili da je prelagana.
- Dajte drugu - čovjek je bio siguran da prolazi.
- Pa vidite, trebat ćete proslovkati, na engleskom, kako se kaže
- Nema problema, recite samo.
Branku je stvarno išao na živce, i vrtio je u glavi sve najteže riječi kojih se mogao sjetiti iz igre vješala, eto to mu je spremao.
- Otorinolaringologija! - nasmijao se pobjedonosno.
Uopće ga nije bilo briga koliko će dugo i sam morati tako stajati na tom istom mjestu, po istome poslu, tim istim vratima. S tim istim likom koji mu se ne dopada.
Dok god nitko drugi ne prolazi, a on se osjeća ko gazda.
