Oliver je imao tu izraženu osobinu hrčka, bio je pedantno uredan i skućan, sve što bi okom vidio i rukom primio, nosio je doma da spremi. S vremenom se nagomilalo tih stvari, koje bi u svoje doba, ili na nekom drugom mjestu i imale svoju upotrebnu vrijednost, ili simboličku, nekome bi vjerojatno vrijedile nešto na nekoj razini. Bilo kojoj.
Nije on krao niti prisvajao, nije to takva osobnost, jednostavno je pospremao. Za sve je imao mjesto, a ako ga ne bi bilo, stvorio bi ga. I u tome je bila njegova životna svrha. Da skuplja, sređuje, slaže i da posprema.
Kako je nadišao svoju životinjsku narav, to je mogao samostalno odlučivati što gdje da stavi i koliko mu čega treba. Nije više, poput, stvorenja iz prirode, bio ograničen samo na grančice i na kamenčiće, zrnca pšenice ili čime se već u prirodnom okruženju mali hrčci hrane, mogao je sada skupljati i ono što mu nije neophodno za preživljavanje, tipa gradnje skloništa i stvaranje zaliha za oskudne zimske dane. Skupljao je sve, od značaka, markica, figurica za Čovječe, sličica nogometaša koje su dolazile u pakiranjima za žvake. A onda je počeo skupljati ispražnjene kutije, a zatim i pune.
Znate li kako izgleda žvakaća kojoj je prošao rok trajanja? A kakvog je okusa?
Ne znam ni ja. I baš je prava sreća što vas ne može uhvatiti glad za žvakom. Nešto u organizmu zna da se glad ne može utažiti onim cukrom s površine, iako samo žvakanje može u nekim slučajevima prevariti glad. Ali samo ako ste jako debeo čovac. Jako.
U vojsci su cijenili ovu njegovu osobinu. Jedinom se njemu, izgleda, nije trebalo dva puta ponavljat da poravna plahte na svom ležaju, i da uredno drži rezervni par cokula i košulja. Pokušavam ga zamisliti dok čisti oružje i umeće metke u za njih predviđena mjesta, bilo u dugim ili kratkim cijevima ili u onim remenima koje se drže preko ramena i umjesto opasača. Za samo korištenje, dakle, pucanje i gađanje, ne mogu biti tako sigurna u njega. Rasipanje.
Kad je postao glavni, počeo je skupljati kravate, koje je u stvarnosti rijetko kada nosio. Njegovao je ležeran izgled i pristup, zbog te mekoće nastupa, vjerujem, i jest isplivao tako visoko. Površina se može nazvati visinom, zar ne, ako ste tavorili čitav život negdje tamo dolje, ispod?
Kako god da je djetinjstvo i mladost i svoju srednju i onu zreliju dob, provodio tiho, uredno i mirno, tako je i penziju i duboku starost. Isto.
Počeo je saditi biljke, jednu do druge u redu. Svaku od svake na jednakoj udaljenosti. Cvijet do cvijeta, uredno i na parove razbrojs, kao da su maleni vojnici. Crveni, bijeli. Ljiljan, hijacint. Tulipan, narcis. Žuti tulipan i žuti narcis, ako ste mislili da bi tulipani bijele boje uspijevali u ovim krškim uvjetima. Na škrto se tlo misli, jer nije se štedjelo na novcu kad je bila u pitanju sama nabavka sorte.
A zatim se sa ukrasnoga, prebacio na masline. Oblica, bilica.
Levantinka, Lastovka. Pa dok naraste, da se vidi koje je nijanse boja lista, a koje ploda. Koji je veći i okrugliji, a koji je manji i ljubičastiji kad dobro sazrije. Trebat će vremena. A možda i ne poživi sam on toliko da bi mogao posvjedočiti, uvjeriti se, da nije pogriješio u odabiru. Do tad, gleda se slika na etiketi sadnica koje su mu ljudi sami od sebe, zadivljeni njegovom predanošću, počeli darivati. A možda nisu znali što sa svojim viškom, pa da ne propadne. Lastovka prva, pa Levantinka, iza nje, pa opet Lastovka, pa Levantinka. Po abecedi. Možda je mogao po geografskome porijeklu, ili onom domoljubnom, ali nije bio taj tip čovjeka. Nije da mu nije prostrujalo kroz glavu. Šalili su se bili ljudi, koje bi pozivao u pregledavanja, pa vjerojatno baš zato i nije. Nisu ga zanimali sukobi, geo političke ili ikakve, a pogotovo neke stare i davno zaboravljene pomorske bitke.
A kada su masline rodile, počeo je brojiti zrna. Pa kantice, pa vreće. Pa flaše. Staklene i one od plastike? Pa litre.
Ne znam je li ulje bilo dobro. Onako na oko, bilo je gusto i svijetlo zeleno, da nisu svi govorili tekuće zlato, lako biste mogli povjerovati djeci kad bi govorila da je boja sline.
A mi volimo masline. I u salatama i u pastama i u pogači i na pizzi. I onako. Ulje, također.
I onda ta dioba. Podjela. Dijeljenje plijena nakon berbe i prerade. Treba proć par dana, ili tjedana da se ulje slegne. Isto kao i vino, mošt. Talog se ne baca, to je druga vrsta hrane, priroda se pobrine za svoje.
Nakon prvog prelijevanja, napravi se slavlje. Fešta. I svi budu pozvani. I koji su brali i koji su slagali i koji su samo gledali i ništa više. Ne smijete nikoga izostaviti, nikoga preskočit, nikoga zaboraviti da ne biste bili, na kraju, i vi sam, zaboravljen od boga.
Tu najlakše dođe do zabune.
Onaj koji rasporede pravi i koji prikuplja da bi podijelio, lako pomisli da je on sam bog. Glavom. Sve ako i nema bradu. Ili pogotovo onda.
Brada podrazumijeva starost a starost podrazumijeva iskustvo, a iskustvo nekakvu stečenu mudrost. Pa kad si već poživio dovoljno dugo, na ovome svijetu u svome poslu na istom tom terenu, mogao si uočit nekakve obrasce koji rade dobro i razlikovat ih od onih koji rade loše za većinu tvoje zajednice. Pa slijediš dobre, a one loše nastojiš korigirat, ili baremko upozoravat omladinu, da bi oni mogli nasljedovat i ne svaki put počinjat uvijek ispočetka.
Ali Oliju su uvijek na prvom mjestu bile flaše. Skupljao je stvari, imao je dosta toga već na zalihama, svake vrste, boje i obujma. I one staklene, i one pletene, i one plastične i one metalne. One zelene i žute i prozirne. Od litre, litreipo, sedam deca, dvajsipet, čak od tri litre sa ručicom. I za svaku predviđeno mjesto. Kad jednu makne, odma na isto mjesto dolazi druga. Red je red. Di je prije bila prazna sad je bila puna, i obratno. Bez bilježenja, sve je imao u glavi. A na oko sve je štimalo.
I onda, malo pomalo, kao gore sa žvakama. Samo što je slika slika, a ulje je ulje, razumijete.
Skupilo se tih litara. malo po malo, berbu po berbu, njih do tridesetak.
- Trideset i jedna i sedam decilitri. Da budem precizan.
- Uiiii, pa kad ćete to potrošit?
- Pomalo, dan po dan. Prođe misec dana.
- Ae! Pa ne možete jednu litru u jednome danu popit. Ne bi da je voda. Ili rakija. Hi hi.
- A vidi tebe samo na drob misliš!
- Nije to za drob, nego za zdravlje.
- E tako i je. Neka se nađe, za ne daj bože.
- Za ne daj bože, ne daj bože, šta ćete ako se pokvari? Ulje treba trošit, sve ima svoj rok trajanja.
- Rok trajanja, rok trajanja, samo vam je to na pameti, ko može duže.
- A šta drugo, al će ko od nas ostat za sime.
- N. Ne znaš ti.
- Ulje? Ulje valja za podmazat, a ne..
- Đavlaaa, samo vam je to na pameti!
- Onda koja korist?
- Jedino na korist gledate!
- E, a šta drugo...
- Muči više, jezik prigrizla!
- A da zašto ih onda skupljate?
- Zašto! Je l zašto, je li? Zato da imam!
