U sandučiću na balkonu, među stvarima od proteklih sezona presađivanja i netrebanja, živi vjerojatno ne sama iako ne u društvu svojih prvih srodnika, tarantela. Znate li vi šta je tarantela, je li uopće biće ili izmišljotina?
Bijeli gušter. U biti najsličnija je oblikom i brzinom kretanja, za naravi ne znam, pogotovo ne za gene koje bi mogli dijeliti tako da je ova vjerojatno bliža u srodstvu sa mnom nego sa opasnim reptilima. Inače ne bi više bila živa. Moji bi se prijatelji pobrinuli za to.
Dakle, ne tarantula, predatorski pauk mesožder sa otrovnim sokom koji mu se cijedi iz pipaka ili žlijezda, ili ticala koja inače služe i za ugrize i za proizvodnju niti u koje će uplesti samog sebe kad ustreba odmora ili zaštite, ili svoje neprijatelje kojima se hrani, pa kao klopku, zamku ili mamac.
Svila može biti jako primamljiva varka. prirodna, prozračna, tuđa, dakle tiha želja dok ne vidiš što je. A nekima odgovara tuđe perje, nikad ne znate kad ćete to bit vi.
Znači, ne tarant -u- la, nego E, tarant -e- la. Tako ju je moja baka kata zvala. Od nje sam, ili preko nje za ta bića doznala u kući, i tako smo ih zvale.
Ponekad je od milja tako mene zvala. Od milja. Takvim tonom glasa, iako bezglasno. Tihi se ljudi i tiha bića i stvorenja razumiju bez riječi, tako da ne znam izmišljam li ih sada da bih mogla prenijet vama, ili je to bio neki naš dogovor.
Kako god da bilo, onakvih opasnih paukova iz horor filmova nikad nije bilo u našim krajevima da bi mogli znati za njih i davat im imena da bi potjerali strah od kuće i od sebe, a kamoli sklapati prijateljstva na daljine.
Mi smo ciganke, nas dvije. Možemo se sa svime, i podnosimo svašta, i sve nam odgovara i sve nam se vraća. Tako da paukovi ne bi bili nikakav problem, snašle bi se. Ona bi pronašla smisao ili razlog zbog čega postoji i zašto je baš k nama došao, da ostane, a ja bi prihvatila sve što dolazi i što ima doći i stavila amen za sada i vijeke vjekova. Tako mora biti. Tako je trebalo i otpočetka bilo zamišljeno.
Sad kad razmišljam o tome, izdaleka kad gledam a kroz njene oči, svih tih stvari koje sam kao mala uzimala kao točne i gotove i savršene do mjere da ih ne smijem dirat da ih ne pokvarim, vidim da u stvari ništa nije bilo završeno. Bilo je u postajanju i u razvitku i mi smo imale samo svjedočiti kao se život upravo pred našim licima odmotava i odvija ko da smo bogovi. A bog se ne dira u posle svoje djece. Gleda kako rastu i veseli se. Ne navija u utrci dvokolica za plave i crvene, i drago mu je kad bilo koji od dvojice odnese pobjedu. Pogotovo što pobjednik nakon tog trenutka slave nema dalje posla deblja se i oboli ili osili i dosadi svima pa i sebi. A onaj poraženi, nastavlja sa borbom, ako mu je do života, ne odustaje. ne kilavi se. Osim ako ga netko ne nagovori da ostane doma lizat svoje rane, u samoći ili uz pomoć plaćenika.
Zato su nama te tarantelice bile drage.
Kao malene gušterice ali boje ljudske kože, i za razliku od zelenih stvorenja koja se uvijek kad im se dopusti izležavaju na suncu, zato i jesu zelene od klorofila, dokaz da su postale od trave, da jesu trava koja je oživjela, da je moguće, uzgojiti noge ako jako to želiš ili ako je jaka potreba za njima. Za razliku velim od njih, tarantele se sklanjaju sa sunca, žive samo noću i kreću se u sumracima i u tami. Možda je stvarno istina da su baš one ti mali čarobnjaci koji nam noću dok svi spavaju i nitko ne vidi i ne sluti kako se kuća čisti sama, da to one čiste kuću. Mali pomagači.
Naša mačka, Aristotel, nikada nije ubila ni jednu, iako je znala za njih, njih je puštala na miru. A moglo se oko kuće naći gušterica koje su jurile okolo bez repova. Ulovila bi ih, odgrizla im rep i pustila na slobodu. Ili je bila jako milosrdna, ili ostatak nije valjao za jelo, ili je to bila nekakva okrutna kazna, da živi onako neko vrijeme osakaćena i usporena. Mislim da biologija kaže da gušteri imaju sposobnost da sami odbace svoj vlastiti rep, ma kako god da se to mana učinilo nemoguće, bolno i malo vjerojatno. U opasnosti po život, šta netko može znat na što je on sam sve sposoban, a kamoli netko drugi, biće iz druge dimenzije postojanja.
Bili su, jesu, ti naslovi po portalima, u tom i tom se gradskom kvartu pojavilo leglo, jato, roj, opasnih škorpiona, onda stave sliku moje prijateljice tarantelice, koja je bezopasna, i pitam se zbog čega joj to rade. kome ona pravi štetu, čak izgleda pitomo i beskrvno i potpuno bezopasno, ali eto. Novine s moraju prodat, kao i strah koji im daje novce.
Već zamišljam očajne domaćice kako ih love usisivačima, kako god je moja jadna majka naticala krpe na metle taj jedan put u životu kad joj je netko rekao da ima toga i u nas a ne samo u novinama i u tuđim blesavim glavama. Lako li je biti sveti juraj kad je zmaj veličine gumenog bombona. Čak i sličnog izgleda, ali cijena bombonima nije pala, dapače.
Novi smak svijeta je upravo to, komercijalni trik da se proda ono što inače nitko normalan ne bi trebao, pa zato. Zato se i ratovi vode, radi trgovanja energijom, a mi mislimo da je to nafta, ili umjetno gnojivo bez kojega nećemo moći uzgajati hranu od koje živimo. A jedemo gumu. Odavno.
Samo što smo odavno zaboravili da je i guma od prirodnog materijala, ništa na ovome svijetu nije neprirodno. Pa tako ni plastika.
Zato se s vremena na vrijeme ona i pojavi, da zašuška i šmugne brzo između lonaca, grabljica i daščica, da podsjeti da postoji ono nešto što još se uvijek sjeća da se može prolaziti kroz zidove neprimijećeno i učinkovito s ove strane na onu iz jednog svijeta u drugi od ovamo prema tamo i onkraj.
Izgledala je kao suha morska zvijezda, nepomična i pjegava po leđima, ali raširenih prstića i ruku i nogu i tankog zavijenog filigranskog repa, kristalnih očiju koje sjaje i svijetle i kotrljaju se unutar dupalja u svim smjerovima. Neko vrijeme nisam znala udara li to njezino srce ili moje, prestrašile smo jedna drugu, prije nego što smo se prepoznale i u čudu s iste strane ogledala ne znajući koja je koja strana i koja je od nas dvije koja. Kao većoj i uostalom vlasnici svog kvadrata tako na katastru piše, sabrala sam se brže, i poklonila joj se koliko mi je situacija i prostor dozvolio, a ona nije bježala. Možda je i nju zauzela ista misao, ona je tu oduvijek, ovo je njezina zemlja. Ja sam ta koja je u prolazu, stranac u nepoznatoj zemlji i pokušavamo se prilagoditi jedno na drugoga, a ona ostaje. Presvlačiti kožu još tko zna koliko puta. Takva je stvarnost, tako se događa, to je život.
Isto tako, ovu mene, se imalo vidjeti tko zna koliko puta da odbacujem ljuske, stanice kože i vlasi. Oku koje je veće od mene, koje je zaduženo za to da baš mene prati, zacijelo se takvom činim, poput ove pjegave bijele zvijerice.
Drhtale smo tako neko vrijeme jedna pred drugom od poštovanja, a onda sam čula, jasnim ljudskim glasom na poznatom jeziku da je nekom rekla, u redu je, ona je dobra ona nam sve ovo daje, ona je naša.
Boga mi, baš tako je bilo.
