9.
Djevojka iz neke od mediteranskih zemalja u kojoj latinica nije bila službeno pismo, s kojom se dopisivao i privatno, je znala nešto o tome, imala je cijelu priču, ili ako ne cijelu onda barem bolji i veći dio od onog kojim je sam raspolagao.
Je li priča bila zapisana u njezinim genima, ili ju je vidjela na nekom kamenu stećku ili svitku sličnom onima koji stanu iskrsavati kad god treba razvodniti neku od teorija zavjere koja se preopasno hvata rata.
Imao je neobičan predosjećaj vezano uz njen avatar, a Kastor mu je potvrdio muklijim predenjem svaki put kad bi zvono obavijestilo da je ona on line. Sviđala mu se. Kastoru. I to se prenijelo i na Nikolaya. Ili je bilo obratno.
Niste mogli pravo razlikovati jednog od drugoga, ta jeli su istu hranu, disali su isti smog. Slušali ista klepetanja iz zvučnika čak i kad je Nikolay bivao prisiljen stavljati slušalice. Ili pogotovo tada. Glas morate pustiti kad se s nekim razgovarate, takva su pravila. Pogotovo onda kad vam očnih kapaka funkciju preuzimaju glaukomi.
Nikolay je polako gubio osjetilo vida. Da li zbog bolesti, uslijed pogrešne prehrane, ili zbog kakve davne krivice ili kletve, nije bilo važno niti je imao strpljenja za naklapanja kojih se nakupljalo sa svih strana sve više i to brže što im je uspješnije izmicao.
Tako da mu je bilo žao što je ikome išta spominjao.
Je li trebao češće trljati oči i bolje ih odmarati. Više vode piti i manje glavu držati pognutu nad sitnim slovima koja je od djetinjstva rado čitao, jer nije imao nikog da mu priče priča.
Sad kada već postoje sve te mašine da zamijene ljude koji nikad nisu bili prisutni da odrade svoj dio posla, što se sad prave da im je stalo!?
Kad bi ga se slalo opet ispočetka, s obzirom na rezultate, sve bi iste korake ponovio.
Rijetki su to životni putevi. Još rjeđi ljudi koji se usude da ih gaze.
Bilo da su na to prisiljeni jer nisu imali drugoga izbora, ili da je baš to bila njihova volja. A znamo već što ta volja znači. Ako ipak ne, sigurnije se pouzdati u nebesa. Tako da je češće počeo zuriti. U sunce sjajno. Baš u oko.
I prava je sreća bila, tako je mislio, jer ne može bit slučaj, što živi u sjevernom kraju gdje je sunce manje snažno i sjajno od Kastorova hrapavog jezika.
Kad bi mu bilo bliže, pojeo bi ga poput žumanjka kokošjeg jajeta, za tjelesnu snagu i za sjaj krzna.
Nikolay je imao šubaru od dabrovine, slične boje i mekoće, i po tom su bili braća. Tako su se njih dvojica smijala.
Nije bio usamljen, dapače, družio s često i rado sa raznim ljudima. Iako mu je Sveučilište bilo osiguralo osobnoga asistenta, najviše mu je pomagao, i ruke i savjeta davao, gospodin koji je iznajmio maleni prostor u suterenu zgrade fakulteta, lijevo od referade za studente, druga vrata do prostorije za tehničko osoblje koja su se zaključavala, dok su njegova, ista svijetlo plava, umjetnik u njemu bi rekao "nebeskoplava" vrata bila uvijek širom svima otvorena, čak i kad ne bi bilo nikoga u radnji.
Amaterski se bavio umjetničkom fotografijom i bio je prolazio dobro na mnogim natječajima. Dosta dobro, mora se reći, te mu je to malo udaralo u glavu, podnošljivo simpatično pomalo lažno skromno, vrlo polako, ali sigurno.
Velika je prilično vjerojatnost da je iza fotografija objavljivanih na Nikolayevu službenom profilu stajao upravo on, Umov, srcem i umom. Pogotovo ako znamo za Lajošev problem sa očima.
Iako jest pitanje, bi li mu, drage volje i bez računa, prepustio slavu, onako tašt na svojih ruku djela.
Ali pustimo to sada, ionako nije bitno, jer je vjerojatnost da ga je on ubio iz ljubomore ili zbog novaca, neizgledna. Nije taj bio sposoban propucati ikog ikako drugačije osim flešom kamere, i ostajmo na tome. Poštenjak, obrtnik koji niti ne zaključava vrata svoje radnje, pa bila ta i u holu ustanove koja plaća zaštitara na glavnim i sporednim ulaznim vratima. Izlaznim, također.
Imajuć na umu da vlasnik maloga obrta ne može sebi priuštiti da bude ne trijezan. Da ne bude budan. I oprezan. Ma koliko da se trudio oko isticanja svojih razbarušenih umjetničkih instinkata. Pa baš zbog toga, pratimo ga dalje. Ovog je potrebno držati na oku.
Umovu je račun išao dobro. I na Umova se moglo računati. Tako je rezonirao Nikolay, a Kastor mu je to tako i potvrdio.
+
Nakon mrtve prirode, koja je Nikolayev profil proslavila, tave od lijevanog željeza poviše masnog plamenika, sljedeći podvig fotografa amatera iz tajanstvenih, sjevernih, snijegom okovanih krajeva, bila je slika zelenoga kukca, velike bogomoljke malo pognute glave, sa zakržljalim krilima na dugim leđima, i s prednjim ticalima, nožicama, ručicama što li su to već i kako se stručno zovu, u položaju spremnim na molitvu. Na amen ili namaste, sklopljenih dlanova, kad bi se o dlanovima moglo govoriti da nisu na krajevima bili više nalik kliještima. Alatkama dostojnima plamenih inkvizitora.
Mantis religiosa. Botanički naziv, jer sličnija je bila vlati trave ili kakvom korovu, nego insektu, kukcu spremnome da odskoči sa zadane mu pozicije.
Ta začudna stvorenja iz prirode, bolje reći slike tih začudnih bića iz prirode, postala su hit malo prije nego što je najavljena nova linija fotografskih aparata, sa par piksela boljom kamerom od prethodne generacije. Svi su poželjeli odjednom snimati pčele i mrave i čestice prašine u potrazi za grinjama, da dokažu svijetu kako izgledaju stvarne a kako retuširane. I ima li ih uopće onako po rubovima školjki iz stvarnoga života kao što to tvrde oni kojima je do toga da se proda što više kanti i krpa i deterdženata i sapuna, i što ja znam čega. Po fasadama malih stambenih zgrada za koje se pohvatala mahovina od vlage i nemara stvarnih vlasnika. Ili po proplancima i plantažama na kojima se uzgaja hrana. Gubimo li zato tek?
Ta je bogomoljka trebala postati hit! Simbol pobjede malog nad velikim. Prirodnoga nad mašinskim. Obećanje ili dokaz da se život sam pobrine za se. Blago malenima! Oni će naslijediti zemlju.
Nikolayeva dača je bila u neposrednoj blizini nekakvog potoka koji je prvobitno možda i mogao navodnjavat usjev, ali sad je uglavnom niza nj tekla prljavština iz pogona čiji je dim sukljao u nebo, kakav nije bio viđen ni u vrijeme holokausta.
Spalionica smeća, ili nešto takvo. Samo što ono što u stvarnosti smatramo tragedijom, na slici može izgledat vrlo fotogenično i baš namješteno tako, da vam se ne mozga. Prepustite se bojama. Pomislite kako se antracit sivo i mentol zeleno baš dobro rimuju, i dalje pravite samo odjevno modne kombinacije u glavi. Tako da, da, ta je slika postala hit.
+
Nema nikakve veze što oni koji sebe smatraju najmanjim među ljudima, nikada ne mare da ima još manjih od njih. Bez ikakvog problema, na insekte i kukce se gade, tretiraju ih još nemarnije nego strojeve za kojima rade ne znajući pravo što u stvari rade: udri dok gazda gleda, a kad ne gleda razbij. U obadva slučaja, kupit će se novi.
Dok u tom linijskome jednoličnom udaranju po svemu što se čini kao da je van linije, i u ponavljanju iste radnje, ne proleti vrijeme, u nepovrat.
Važno je imati nekakav hobi. Pa ako ste za nj plaćeni, još bolje!
Inače, zašto ste dolazili ovdje? Nema za vama potrebe, nikakve.
Dosadno je stalno osmišljavat načine kako da se zabave ruke i umovi onih koji nisu svjesni da ih posjeduju pa mlate naokolo ne razmišljajući o posljedicama.
Dajte sami, molim vas, bilo što:
Okrenite se oko sebe pa sami vidite kako netko broji zvijezde, netko kamenčiće, ali sam od sebe, ne treba mu poticaja kad jednom krene s time.
Jednostavno zna kad je vrijeme da radom ruku umiri nemiran um, a kada će nemirne ruke potrebovat uslugu razuma.
To vam je ono kad vam se kaže, "uključi mozak!", i "trebalo je mislit" prije a ne kasnije.
Ne dirigira um u svemu, nego situacija.
Oko vidi priliku ili opasnost, pa pošalje signal umu, postavlja pitanje, "što ćemo?". Noga natapka kamenčić ili prazninu, provaliju, pa pošalje signal umu sa pitanjem što ćemo. Koža osjeti toplo ili hladno pa pošalje signal umu sa pitanjem što ćemo.
Da svuku rukavice i rukave kojih ima u slojevima, ili da se rashlade u vodi na vjetru ili zaokupljenošću nekom aktivnošću koja ima krajnji rezultat, za razliku od zaborava. Gibanje tijela, ples, ili još robe i hrane, ako vam je hladno. Mirovanje, odmor, hlad, ako vam je vruće. Tako jednostavno.
Zašto mozgati bespotrebno, ako znate da je mozganje razlog tjeskobnosti tijela.
