8.
Kastor je bilo ime koje je Nikolay odabrao za svog ljubimca, i nije to učinio slučajno.
Prva asocijacija vezana na ime, je ricinusovo ulje, ovom krmeljivom naraštaju ljudi toliko opsjednutom vlastitom probavom. I profesor je računao s time, imao je neobičan smisao za humor. U stvari, veselila ga je učena neukost i zbunjenost sugovornika kad bi se krenuli izvlačiti na "potvrđene činjenice" nečega što činjenično nije bilo dokazivo. Kao što je to antički mit i slavenski folklor pa njima još dodaju tradicionalnu prirodnu medicinu.
- Kako možete govoriti o travarstvu, kad je sve zapakirano u plastične bočice, u tvornički kontroliranim uvjetima?
Drugi pokušaj je, naravno, dabar, simpatični inženjer iz prirode, što je prilično okrutan odabir imena za mačku koja se uglavnom izležava.
Nego da vas pitam, jeste li čuli za pojam kastoreum? Kastoreum je aroma vanilije koja se upotrebljava u prehrambenoj industriji, a dobije se iz onih žlijezda okolo analnog otvora, izlučevinama kojih, životinje u prirodi obilježavaju svoj teritorij.
Eto vam odgovora zašto šuma miriše, dok vaš zahod smrdi.
To se, mislim, zove kozmička pravda!
Ovakvi su nam twitovi bili najmiliji.
Bilo da ste se našli uvrijeđeni ili zgađeni odabirom riječi i opisom slike, ili zahvalni na informaciji koju do tad niste znali. A onda kad vas hashtag ponese, rasprava okrilati i samo je nebo granica. Na volju vam, svemirski arhitekti i društveni inženjeri, par i dišpar. Priroda i društvo.
Kastor, na kojega je Nikolay mislio, lik je iz antičkog mita: brat blizanac besmrtnoga Poluxa, ili Polideuka kako je naveden u većem broju nama dostupnih prijevoda.
Polideuk je bio rođeni sin šefa olimpskih bogova, Zeusa, a Kastoru je otac bio običan smrtnik. Kralj, doduše, ali smrtan.
I Poluks i Kastor su bili približno jednake snage i vještine kad su igre i borbe bile u pitanju, samo što je besmrtnik imao bolji dar govora i uopće više duha, te je isprosio i za brata besmrtnost.
Pitanje je bi li bilo drugačije da su role obrnute, u smislu, da je smrtnik na bilo koji način bio u prilici da pomogne bratu. Bi li podijelio s njime zadnju koricu kruha i kap vode. Bi li mu dao i svoj obrok. Ili ništa. Uzeo, što njemu pripada, misleći samo o tome kako produžiti još koji trenutak igre, pa plandovanja. Jer takav su život vodili, bez obzira na to što se nama sadašnjima čini kao pogibeljan, pustolovan i opasan. Pustopašna pustoš. Može li se to smatrati istim što je i pustinja?
Iz istoga su jajeta izlegle se Helena od Troje, i sestra joj blizanka poznatija kao žena koja je ubila glavnog junaka trojanskog rata, Agamemnona.
Helena, Zeusova kći, besmrtnica koja ipak umire kao da je kći smrtnog čovjeka, za razliku od braće. I opaka Klitemnestra, majka djevojke koja će dati ime psihijatrijskoj dijagnozi zabranjene ljubavi sestre prema bratu.
I opet je Freud imao krivo. Ili je namjerno krivio priču da bi se uklopila u nešto što je na vani sijevalo do pucanja. A netko je morao nešto učiniti. Na bilo koji način.
Sva ta prebacivanja krivice na nedužne, tipa janjaca i jaja, nisu bez nekoga vraga, znate. I nije im za cilj nikad bilo da nekoga unište i da ga iskorijene, to je zadnja faza. Finalni test izdržljivosti. Da vide svi koliko tko vrijedi. A tko nije naučio ništa. Pa u ponavljače!
Od Levitskog zakona pa na ovamo, nije se ništa promijenilo. Razlika je u tome što su oni eksplicitno napisali: Ne diraj najbliže! A mi okolišavamo. Da dobijemo na vremenu.
E pa vremena se nema. Nema tu trgovine, nego se mjeriš s onim koliko je odmjereno.
+
Kastora je Nikolay spasio iz skloništa za napuštene i odbačene nekadašnje ljubimce.
Ima takvih ljudi, znate, kojima ništa nije platit sumu, da bi se dva dana mogli hvalit među poznatima koliko su dali, a onda se čude što i ljudima moraju plaćati za društvo:
- Gdje su ti prijatelji, imaš li i jednoga?
- Imam ja, ali njima trenutno ništa ne treba.
Pa ga, kao iz samilosti, puste na ulicu, tobože povratak prirodi. Džungla na asfaltu. Pa ako uhvati koga ili što, zaljubi se, zasnuje obitelj, to je ta logika. Kad bi se mislilo toliko daleko, o drugima. O ljudima, kamoli o životinjama.
Kastor je bio čistokrvan, u tome nije bilo nikakve sumnje. Uredno čipiran. Na ekranu ste mogli vidjeti cijelo obiteljsko stablo, sa svakom osvojenom nagradom, i svakom primljenom vakcinom, ali dovoljno je bilo njegovo plemenito držanje, da biste znali s čim imate posla.
Njegova dva krupna plava oka, nekako prevelika na toj malenoj uskoj koščatoj lubanjici, svijetlila su kao led žaruljice. A umiljata vjernost koju je pokazivao samo prema rijetkim pojedincima, opravdavala je sve ono što je ikad bilo zapisano o plemenitim pasminama.
Višak ili manjak interesa je lako pomiješat sa karakteristikama koje vezujemo uz imanje dobrog ukusa.
Nikolay je bio sklon vjerovati da ima nešto istine u svim onim naklapanjima o seobi duša, ili o posjetiteljima iz drugih dimenzija koja dolaze na zemlju prerušena u likove životinja koje će vas s povjerenjem pratiti i kad niste nježni s njima. Stvorenja koja ne mogu govoriti vaš jezik ni razumjeti vas, ali su ipak prisutni duhom toliko da shvate što trebate od njih. I čak informacija i stvari koje vas pronalaze onda kad su vam potrebne.
Vjerovati i misliti, razlika je u brzini, jednako kao s razumom i osjećajima. Jedno vas i drugo nepogrešivo dovedu na isto mjesto.
Zato je dobro da, kad sami zaboravite gdje su kočnice, da imate nekoga ili nešto što vas usporava. Zato je tražio drugo mišljenje. Drugo čitanje.
Previše je tih gađanja naslijepo ako ste se doveli do toga da su vam sve nade samo u ljudima.
Eto u tom smislu. na takav je način on gledao Kastora. Koji je više spavao nego kretao se, bio je kućna mačka po svemu. Ali kad bi otvorio te svoje oči od kristala, one su govorile. Nikolay je znao da on, Kastor, zna.
+
Dijelili su istu hranu. Istu posteljinu. Krov nad glavom. Rijetko ste mogli vidjeti jednog bez drugoga. To jest, rijetke su bile slike, na kojima Kastor nije bio centralna figura. Zbog kostiju koje su kroz lijepo sjajno krzno stršile na sve strane, zvali su ga manekenkom, bez zezanja.
S poremećajima u prehrani smo se odlučili zafrkavati, za razliku od svih onih drugih, o kojima se prestalo govoriti javno, samo iz razloga što su ponijeli imena likova iz lektire koju nitko nije dobro razumio.
I anoreksija i bulimija se ne prevode doslovno, jer su mršavo i debelo, odavno postale proste riječi koje koristimo samo ako hoćemo nekom povrijediti osjećaje, tako da već odavna postoje profesionalci koji ih pokušavaju liječiti teorijama i lijekovima. A hrana je lijek, i lijek hrana.
- Sve je to povezano, znate?
Sjetio se s tim u vezi, jedne zen priče o mudracu ili svecu koji je samog sebe servirao lavici za objed, da ne bi od straha od smrti od gladi pojela mladunce iz vlastitog legla.
- To se ne smije dogoditi. Nikad ne smije postati obrazac da majka pojede svoje mlado!
Iako se zna dogoditi.
Stvarni je svijet prepun još strašnijih horora. Da ne odlučimo ponekad bit slijepi na jedno oko, teško bi se mogli micati u njemu.
Iako ne treba previdjeti da pad s bilo kakve visine, ponekad, može dovesti do buđenja.
Za obje bi strane bilo dobro da se sjete kako se razvijaju krila.
